Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2001/08 (S. N.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2001/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2001/08, rješavajući apelaciju Slobodana Novokmeta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Novokmeta podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-
07-000 949, od 19. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Novokmet (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vogošće, zastupan po Seniji Poropat, advokatici iz Sarajeva, podnio je 4. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Opštinskog suda u Visokom, broj 041-0-Mal-06-000 760, od 19. februara 2007. godine, i Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-07-000 949, od 19. juna 2008. godine. Apelant je tražio privremenu mjeru odgode izvršenja naplate troškova vođenog parničnog postupka do donošenja konačne odluke po apelaciji zbog ugrožavanja egzistencije apelanta i njegove porodice.
2. Konačnom presudom Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-07-000 949, od 19. juna 2008. godine, odbijena je, između ostalog, žalba apelanta i potvrđena presuda i rješenje Opštinskog suda u Visokom, broj 041-0-Mal-06-000 760, od 19. februara 2007. godine. Tom presudom odbijena je tužba apelanta radi naknade štete, dok je rješenjem odbijen njegov zahtjev za oslobađanje plaćanja sudske takse na tužbu i žalbu.
3. U obrazloženju navedenih presuda i rješenja utvrđeno je da je apelant bio vlasnik garaže po osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1990. godine. Prodavac, za vrijeme boravka apelanta u izbjeglištvu, je ponovo prodao apelantovu garažu trećem licu. Apelant je 2000. pokrenuo parnični postupak radi poništenja ugovora sa trećim licem, koji je okončao povlačenjem tužbe i predajom u posjed garaže apelantu. Nakon toga, apelant je pokrenuo parnični postupak za naknadu štete zbog (a) oštećenja garaže i (b) za oduzeto i ograničeno pravo vlasništva nad garažom (u smislu člana 6. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima; „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 6/98) u periodu od 1. septembra 2000. do 23. marta 2004. godine, a u visini od 2.150 KM (50 KM mjesečno zbog nekorištenja garaže). Sudovi su odbili oba zahtjeva iz razloga što apelant nije uspio dokazati da je tuženi pričinio štetu, niti da se apelant može pozivati na naknadu štete po osnovu člana 6. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jer taj član reguliše samo oduzimanje i ograničavanje prava vlasništva u javnom interesu, što nije slučaj u konkretnom predmetu. Također, apelant nije uspio ni dokazati da je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi.
4. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant tvrdi da je pobijanom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zagarantirano članom II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, također, ističe da su mu povrijeđena prava na imovinu iz člana II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. U konkretnom slučaju, sudovi su u potpunosti proveli dokazni postupak i izveli predložene dokaze. Tom prilikom su utvrdili da je apelant 2004. godine zaprimio garažu od tuženog, a prilikom primopredaje garaže u posjed nije imao primjedbi na sačinjeni zapisnik o primopredaji. Nadalje, privatni dokaz vještačenja, a na osnovu kojeg se 2 godine nakon primopredaje potvrđuju određena oštećenja garaže, a koje je apelant priložio uz tužbu, sud je odbio iz procesnih razloga, te dodatno naveo da se potvrđena oštećenja garaže ne mogu dovesti u vezu sa tuženim, zbog čega je tužbeni zahtjev u ovom dijelu neosnovan. Nadalje, u vezi sa drugim tužbenim zahtjevom, sud je obrazložio da se apelant ne može pozivati na naknadu štete po osnovu člana 6. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jer taj član reguliše samo oduzimanje i ograničavanje prava vlasništva u javnom interesu, a u konkretnom slučaju se radilo o privatnom, protivpravnom oduzimanju vlasništva od strane trećih lica. Također, sudovi su odbili navod da je postojala šteta u vidu izmakle koristi, jer apelant nije dokazao na bilo koji način osnov za postojanje takve štete.
8. Ustavni sud naglašava da sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni dokaza i izboru istih (vidi odluku Ustavnog suda U 12/03, od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 18/04). Prema praksi Evropskog suda „u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa“ (vidi Evropski sud, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, Serija A, broj 166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine; AP 327/05, od 20. decembra 2006. godine, tačka 29. i dalje). Nadalje, Ustavni sud naglašava da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj, inter alia, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, tačka 23, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
9. Dovodeći u vezi citiranu praksu i stavove Ustavnog suda sa prethodnim obrazloženjem redovnih sudova u pogledu naknade štete, Ustavni sud ne vidi arbitrarnost u odlučenju sudova. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić