Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2193/08 (L. E.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravo na rad
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2193/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2193/08, rješavajući apelaciju Ljubomira Erića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubomira Erića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 14 0 U 000 007 08 U od 4. jula 2008. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubomira Erića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 14 0 U 000 007 08 U od 4. jula 2008. godine, u odnosu na član 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubomir Erić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupaju Hasan Muminović i Amir Šapčanin, advokati iz Sarajeva, podnio je, 21. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tesktu Okružni sud), broj 14 0 U 000 007 08 U od 4. jula 2008. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud odredi privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje Rješenja Republičke Uprave za inspekcijske poslove Banja Luka - Odjeljenje Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Republička uprava), broj 26.6.04/333-3925.1/07 od 23. novembra 2007. godine, kao i da se zabrani Republičkoj upravi da poduzima bilo kakave radnje koje mogu nanijeti štetu SZR „ER Komerc“ Potkrajevi bb Sokolac, do okončanja postupka po apelaciji.
2. Opštinska uprava – Odjeljenje za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove donijelo je Rješenje, broj 06/I-1-363-45 od 14. juna 2005. godine, kojim se apelantu daje urbanistička saglasnost za izgrađeni poslovni objekat u Potkrajevima, na zemljištu označenom kao k.č. broj 2486/2 k.o. Mokro, upisano u p.l. broj 654.
3. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede – Resor vodoprivrede je donijelo Rješenje, broj 06-337-5387/05 od 7. jula 2005. godine, kojim se apelantu, kao investitoru, daje vodoprivredna saglasnost za izgradnju poslovnog objekta brente u Potkrajevima.
4. Odjeljenje za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove je donijelo Rješenje, broj 06/I-360-77 od 4. oktobra 2005. godine, kojim se apelantu, kao investitoru, odobrava izvođenje radova na objektu brente u Potkrajevima.
5. Apelant je nakon toga od Komisije za tehnički pregled izgrađenih objekata dobio saglasnost da objekat ispunjava sve tehničke uslove potrebne za rad.
6. Odjeljenje za privredu i društvene djelatnosti je donijelo Rješenje, broj 05/I-361-34 od 25. novembra 2005. godine, kojim je utvrđeno da su u pilani apelanta, vlasnika SZR u Potkrajevima, ispunjeni uslovi za obavljanje djelatnosti pilanske prerade drveta za proizvodnju i promet rezane građe.
7. Odjeljenje za privredu i društvene djelatnosti je donijelo Rješenje, broj 03/I-2-315-7 od 3. februara 2006. godine, kojim je odobreno apelantu osnivanje samostalne zanatske radnje za primarnu preradu drveta i promet rezane građe kao dopunsko zanimanje.
8. Komisija za poređenje i usklađivanje stvarnog stanja ispunjenosti uslova za obavljanje djelatnosti pilanske prerade drveta sa uslovima iz Pravilnika o minimalno tehničko-tehnološkim uslovioma za rad pilane sačinila je zapisnik 29. oktobra 2007. godine.
9. Republička uprava je donijela Rješenje, broj 26.6.04/333-3925.1/07 od 23. novembra 2007. godine, kojim je naloženo SZR „ER Komerc“ Podkrajevi b.b. Sokolac da usaglasi uslove obavljanja djelatnosti primarne prerade drveta sa Pravilnikom o minimalno tehničko-tehnološkim uslovima za rad pilane. Rok za ispunjenje uslova je 6 mjeseci od dana prijema rješenja. U obrazloženju je navedeno da pilana nije udaljna 100 metara od ruba državne šume. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu.
10. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede je donijelo Rješenje, broj: 01-33-
15208/07 od 19. marta 2008. godine, kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju je navedeno da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da postrojenje za obavljanje primarne prerade drveta udaljeno od ivice šume 13 metara, dakle, na ispunjava uslove propisane članom 76. Zakona o šumama, a što je u suprotnosti sa članom 4. Pravilnika o minimalno tehničko-tehnološkim uslovima za rad pilane. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je šuma označena kao k.č. 2744/110, upisana u p.l. 118 k.o. Mokro, na ime JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, Š.G. Romanija Sokolac, te da je apelant pokrenuo postupak priznavanja prava vlasništva po osnovu uzurpiranog zemljišta na dijelu parcele koja se vodi kao šuma, ali postupak još nije okončan. Zbog navedenog žalba apelanta je odbijena.
11. Apelant je pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog rješenja. Okružni sud je donio Presudu, broj 14 0 U 000 007 08 U od 4. jula 2008. godine, kojom se tužba odbija. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je u postupku koji je predhodio donošenju osporenog rješenja Republička uprava na osnovu neposrednog uvida na licu mjesta, izvršenog dana 16. novembra 2007. godine, utvrdila da apelant posjeduje pilanu koja se nalazi na njegovom posjedu, ali nije udaljena od državne šume 100 metra, već 13 metara, što je u suprotnosti sa članom 76. Zakona o šumama, radi čega je naloženo apelantu da usaglasi uslove obavljanja djelatnosti primarne obrade drveta sa Pravilnikom o minimalno tehnološkim uslovima za rad pilane u roku od 6 mjeseci. Slijedom toga drugostepeni organ je donio rješenje kojim je žalba odbijena. Okružni sud se pozvao na odredbu član 76. Zakona o šumama u kojoj je navedeno da se privatne pilane ne mogu nalaziti u neposrednoj blizini šume, a kao neposredna blizina podrazumjeva se pojas u širini od 100 metara. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je privatna pilana sagrađena na parceli koja graniči sa državnom šumom i da je udaljenja od nje 13 metara. Prema stavu suda nižestepeni organi su pravilno utvrdili činjenice i pravilno primjenili materijalno pravo. Apelant ničim nije dokazao da je udaljenost između pilane i šume nije 13 metara. Zbog navedenog sud je tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.
12. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na efektivan pravni lijek iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegvoien i člana 13. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na rad. Apelant se žali na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Apelant tvrdi da je osporenom presudom došlo da povrede njegovog prava na pravično suđenje, jer je u toku postupka netačno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da je ispunio sve uslove za rad pilane i da je dobio svu potrebnu dokumentaciju. Navodi da je šuma udaljena više od 100 metara od pilane, osim par pojedinačnih stabala, koji su u blizini pilane. Takođe navodi da je njegova porodica u sporu sa ŠG Romanija oko sporne parcele k.č. br. 2744/110 k.o. Mokro. Ističe da inspektor nije vršio mjerenje na terenu. Osim toga, apelant se žali na povredu člana 5. Zakona o upravnom postupku kao jednom od osnovnih načela, u kojem je navedeno da su organi koje vode postupak dužni omogućiti strankama da što lakše ostvare i zaštite svoja prava, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Evrpskom konvencijom i Aneksom 6. Apelant posebno ističe da je Okružni sud i upravni organi povrijedili njegovo pravo na imovinu.
16. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što je Okružni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Republička uprava donijela rješenje kojim je naloženo apelantu da usaglasi uslove obavljanja djelatnosti primarne prerade drveta sa Pravilnikom o mininimalno tehničko-tehnološkim uslovima za rad pilane u roku od 6 mjeseci. Apelant se žalio protiv navedenog rješenja i njegova žalba je odbijena jer je utvrđeno da je parcela k.č. br. 2744/100 upiasana u p.l. 118 k.o. Mokro na ime JPŠ „Šume Republike Srpske“. Nadalje, pilana nije udaljena 100 metara od ivice šume, što je u suprotnosti sa Zakonom o šumama i Pravilnikom o minimalmo tehničko-tehnološkim uslovima za rad pilane. Okružni sud je u Presudi broj 140U000 007 08 U naveo da apelant ničim nije dokazao da je netačan navod da pilana nije udaljena 100 metara od ivice šume, dakle, ne ispunjava zakonske uslove za rad. Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, na štetu apelanta niti dokumentacija predočena Ustavnom sudu ukazuje na povredu apelantovih ustavnih prava, te stoga zaključuje da apelantica nema «opravdan zahtijev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. U vezi sa povredom prava na imovinu apelant ističe da je proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjenjivanju zakonskih odredbi imalo za posljedicu kršenje apelantovog prava na imovinu. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, apelantovi navodi o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovinei člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju se moraju odbiti kao očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Što se tiče apelantovih navoda da je na ovaj način povrijeđeno i njegovo pravo na efikasan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je ovo pravo nesamostalno, da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Europskom konvencijom, te da podrazumijeva «[...] pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima [...]». U tom smislu, a imajući u vidu već navedeno glede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja, a zatim pokrenuo upravni spor u kojem je donio odluku Okružni sud, u skladu sa garanicijama pravičnosti postupka, te zaključuje da u konkretnom slučaju apelant nema niti kakvog temelja da se poziva na povredu prava na efikasan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, zbog čega i ovaj apelantov navod cijeni očevidno (prima facie) neutemeljenim.
20. Apelant se žali na povredu prava na rad. U vezi sa navodima apelanta koji se tiču povrede prava na rad, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-
Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić