Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2421/08 (L. K.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 202
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 336
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2421/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2421/08 rješavajući apelaciju Ljupka Kljaje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljupka Kljaje podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar, broj 007-0-Kž-07-000 093 od 9. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljupko Kljajo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nedeljko Ripić, advokat iz Mostara, podnio je, 5. augusta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Kž-07-000 093 od 9. juna 2008. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda, broj K.018070/06 od 22. juna 2007. godine, apelant je oglašen krivim što je 17. septembra 2005. godine, oko 21.10 sati u Mostaru, upravljajući neregistriranim motociklom marke «Suzuki» ulicom Kralja Tomislava iz pravca juga prema sjeveru, kod kafe bara «Corner» prouzrokovao prometnu nezgodu na način što je protivno odredbi člana 34. Zakona o sigurnosti prometa na cestama («Službene novine HNK» broj 7/99) vozio brzinom od oko 72 km/h iako je dopuštena brzina za naseljeno mjesto 60 km/h, pa je uslijed te brzine, olako držeći da takvom brzinom neće dovesti u opasnost živote ljudi i da iz toga neće nastupiti teška tjelesna povreda kod drugog, oko sredine desne kolovozne trake gledano iz pravca kretanja motocikla, bez kočenja desnim krakom guvernera i desnim oklopom motora udario u pješakinju Zoru Žerajić, koja je tom prilikom prelazila cestu sa lijeve na desnu stranu, gledano iz pravca kretanja motocikla posljedicom čega je zadobila tešku tjelesnu povredu u vidu preloma lijeve stidne kosti, dakle iz nehata kao sudionik u prometu na cestama ne pridržavajući se prometnih propisa tako ugrozio javni promet da je doveo u opasnost život ljudi zbog čega je kod drugog nastupila teška tjelesna povreda, čime je počinio krivično djelo Teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br. 36/03, u daljnjem tekstu: KZ FBiH), u vezi sa krivičnim djelom Ugrožavanje javnog prometa iz člana 332. stav 3 u vezi stava 1. KZ FBiH, pa ga je sud na temelju ove zakonske odredbe i uz primjenu člana 43. KZ FBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci. Na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH, broj 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04, u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) apelant se obavezuje na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 536,00 KM a na osnovu člana 199. stav 3 ZKP FBiH na plaćanje sudskog paušala u iznosu od 50,00 KM u roku od 30 dana, od dana pravosnažnosti presude.
3. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da je ocjenom izvedenih dokaza u cijelosti potvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, da je apelant počinio predmetno krivično djelo izvan svake sumnjeproizilazi, navodi sud, iz iskaza svjedoka oštećene Zore Žerajić čiji iskaz je sud prihvatio kao uvjerljiv i vjerodostojan kao i iz iskaza vještaka medicinske i saobraćajne struke. Općinski sud ističe da je u toku dokaznog postupka utvrđeno da se apelant u kritičnom periodu kretao ulicom Kralja Tomislava iz pravca katedrale prema vrhu Avenije, upravljajući motociklom, krećući se brzinom od oko 72 km/h tj. brzinom većom od dopuštene brzine od 60 km/h kroz naseljeno mjesto i udario u pješakinju Zoru Žerajić koja je prelazila cestu na mjestu gdje nije dopušteno za pješake kojom prilikom joj je nanio tešku tjelesnu povredu u vidu preloma lijeve stidne kosti. Oba saslušana vještaka saobraćajne struke (vještak odbrane kao i vještak optužbe) nastavlja dalje sud, su potvrdila da je na mjestu prometne nezgode dopuštena brzina od 60 km/h, te da se apelant u vrijeme prometne nezgode kretao brzinom većom od dopuštene. Vještaci su se identično izjasnili da je oštećena prelazila cestu na mjestu gdje nije dopušten prijelaz za pješake brzim hodom. Prema vještaku Halilu Čoliću, da se apelant kretao brzinom od 41 km/h mogao bi izbjeći prometnu nezgodu, s tim što je, uzimajući u obzir noćne uvjete i prijelaz pješakinje na mjestu gdje nema pješačkog prelazna, pješakinja bila u povoljnijoj poziciji u odnosu na apelanta da na vrijeme uoči kretanje vozila sa upaljenim svjetlima koja su joj dolazila sa desne strane. Ovaj vještak je potvrdio da je do nezgode došlo jer se apelant kretao neprilagođenom brzinom za postojeće uvjete a pješakinja je prelazila cestu na mjestu gdje nisu stvoreni slovi za to i imala je tehničku mogućnost da prije stupanja na kolovozu traku primijeti motocikl koji dolazi sa desne strane. Sud navodi da je u cijelosti, kao uvjerljiv i stručan prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Bože Noge jer je isti objektiviziran skicom lica mjesta, zapisnikom o uviđaju i fotodokumentacijom lica mjesta čija vjerodostojnost nijednim provedenim dokazom nije dovedena u pitanje. Prema ovom vještaku uzrok nezgode je prekoračenje brzine kretanja apelanta što je u cijelosti protivno odredbi člana 34. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, po kome je brzina kretanja kroz naseljeno mjesto ograničena na 60 km/h a apelant se kretao brzinom od 72 km/h a da se kretao brzinom do 60km/h do naleta na pješakinju ne bi došlo, jer bi izašla iz putanje motocikla prije njegovog dolaska do linije sukoba, što predstavlja propust apelanta koji je u uzročnoj vezi sa nastalom prometnom nezgodom, a čijem nastanku je doprinijela i oštećena zbog prelaska na mjestu gdje to nije dopušteno. Međutim, zaključuje sud, s obzirom da se apelant kretao kroz grad i naseljeno mjesto, bio je dužan voditi računa kolika je dopuštena brzina kojom se može kretati i koju ne smije prekoračiti vodeći pri tome računa da se u svakom trenutku na kolovozu može pojaviti pješak iako mu tu prijelaz nije dopušten.
4. Prilikom odlučivanja o vrsti kaznenopravne sankcije koja će izreći apelantu, sud je vodio računa o olakšavajućim i otežavajućim okolnostima koje su se našle na strani apelanta pa je mišljenja da je kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci primjerena prirodi i težini počinjenog djela, okolnostima pod kojim je djelo počinjeno, jačini i povredi zaštićenog dobra-života i zdravlja nastradale. Od olakšavajućih okolnosti na strani apelanta sud je našao mladu životnu dob i veliki doprinos oštećene nastanku prometne nezgode, a od otežavajućih, ranije kažnjavanje za istovrsno krivično djelo što ukazuje na visok stepen krivične odgovornosti apelanta i njegovu sklonost vršenju predmetnog krivičnog djela, te ističe da je očito da ranije izrečena kazna zatvora apelantu nije vaspitno djelovala da više ne čini krivična djela u saobraćaju, što ukazuje da se u konkretnom slučaju može izreći efektivna kazna zatvora a nikako uslovna osuda kao mjera upozorenja.
5. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant je izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o vrsti kaznenopravne sankcije. Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je Presudom, broj 007-0-Kž-07-000 093 od 9. juna 2008. godine, žalbu djelomično uvažio i preinačio presudu Općinskog suda u odluci o kazni tako da se apelantu izriče kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci. U ostalom djelu pobijana prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da jedini sadržaj prigovora pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja je kritika nalaza vještaka saobraćajne struke Nogo Bože kao dokaza kojeg je izvela optužba i to na načina da se taj nalaz dovodi u vezu sa sadržajem nalaza vještaka Halila Čolića kao dokaza koji je izvela odbrana. Tačnije, sud zapaža da se polazi od jednog nalaza (vještaka Čolića) a onda dovodi u sumnju sadržaj drugog nalaza (vještaka Noge) uspoređivanjem nalaza a kasnije i mišljenja vještaka i nakon toga iznosi stav da pravilno činjenično stanje postoji samo u slučaju prihvaćanja nalaza vještaka Čolića. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nije prihvatljiv osnovni koncept iz žalbe jer se ne može uzeti kao zakonit dokaz nalaz i mišljenje vještaka odbrane Halila Čolića, pa nije ni analizirao sadržaj tog nalaza. Naime, kako se predloženi dokaz odbrane provođenjem saobraćajnog vještačenja po vještaku odbrane ukazao kao potreban, jer je usmjeren na okolnosti koje su od značaja za predmet, predsjednik vijeća nije mogao odbiti izvođenje tog dokaza ali je morao poštovati proceduralna pravila koja se odnose na angažovanje vještaka. Pismena naredba suda je preduslov zakonitosti izvođenja dokaza vještačenjem i njom se imenuje određena osoba (uz ograničenja ko ne može biti vještak) te se određuje predmet i obim vještačenja. Poseban značaj donošenja naredbe za vještačenje, nastavlja sud, se ogleda i u ovlaštenju vještaka da ostvari pravo na uvid u dokaze i u spise predmeta i na taj način vještak učestvuje u postupku i u tome se ogleda specifičnost ovoga dokaza, njegovog sadržaja i načina izvođenja pa time i osnovna razlika u odnosu na sve ostale dokaze. Konačno, ustanovljena je obaveza da vještak nalaz i mišljenje kao i radni materijal dostavi organu koji ga je odredio (dakle tužitelju ili sudu a ne i optuženom ili branitelju). Sud ukazuje da nije ovlašten dozvoliti uvid u spise predmeta osobi koja se samo dekleratorno izjasni da je vještak koga je angažovala neka od strana ili branitelj, jer se otvara pitanje valjanosti nalaza vještaka koji je angažovan bez naredbe. Kako je odbrana takav dokaz koristila u žalbi, Kantonalni sud nije mogao takve navode prihvatiti kao osnovane i žalbu je u tom dijelu odbio. Na kraju sud zaključuje da je kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci prestrogo odmjerena, posebno obzirom na značaj olakšavajuće okolnosti u vidu velikog doprinosa oštećene nastanku saobraćajne nezgode. Pravilnom ocjenom svih utvrđenih okolnosti za odmjeravanje kazne ovaj sud nalazi da je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci adekvatna kazna te je u tom pravcu prvostepenu presudu preinačio i apelantu izrekao kaznu zatvora od šest mjeseci.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih pravai osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nezadovoljstvo apelanta osporenim presudama ogleda se prvenstveno u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza. Apelant navodi da vještak optužbe nije izradio hodogram prometne nezgode a u svom zaključku nalaza i mišljenja određuje kontakt između motocikla i pješakinje po mjestu pada tašne, te poklanja vjeru i cijeni iskaz pješakinje, koji iskaz je suprotan nalazu vještaka i pogrešno utvrđuje činjenično stanje. Apelant ističe da sud nije cijenio nalaz i mišljenje vještaka odbrane Halila Čolića osim u dijelu koji se odnosi na brzinu kretanja motocikla i smatra da je nepravično da se presuda temelji na nalazu koji je u suprotnosti sa drugim dokazima - iskazu oštećene a da njegove primjedbe u pogledu određenja mjesta kontakta i brzine kretanja motocikla, nisu razmatrane. Također navodi da Kantonalni sud nije cijenio njegove prigovore koje se odnose na brzinu kretanja motocikla niti je cijenio nalaz vještaka Čolića.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud zapaža da su osnovni prigovori apelanta, u suštini, da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje te pogrešno i pogrešno ocijenili provedene dokaze. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluka broj U-39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/02; odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine).
11. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant pogrešnu ocjenu dokaza vidi u tome što se odluke zasnivaju na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke Bože Noge, a koji je prema mišljenju apelanta u suprotnosti sa drugim dokazima. U vezi sa ovim prigovorima apelanta, Ustavni sud prije svega naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). U vezi sa pitanjem kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim su dokazima poklonili vjeru, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca. Iz osporenih odluka je vidljivo da je prvostepeni sud saslušao svjedoke te proveo vještačenja po vještacima saobraćajne struke koje je predložila kako optužba tako i odbrana, pa je provedene dokaze ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je odbrana imala mogućnost unakrsno ispitati svjedoke kao i vještake i eventualno dovesti u pitanje i njihov kredibilitet i stručnost, suprotstavljajući tom nalazu i mišljenju svoje argumente.
12. Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine).
13. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Konkretno, sud je analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da je apelant iz nehata kao sudionik u saobraćaju na cestama ne pridržavajući se prometnih propisa tako ugrozio javni promet da je doveo u opasnost život ljudi zbog čega je kod drugog nastupila teška tjelesna ozljeda, dok je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni te cijeneći olakšavajuću okolnost u vidu velikog doprinosa oštećene nastanku saobraćajne nezgode apelantu izrekao kaznu zatvora od 6 mjeseci. Redovni sud je omogućio odbrani, jednako kao i optužbi, da izvede sve dokaze, a zatim je te dokaze ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti.
14. U vezi sa navodima apelanta na okolnost da Kantonalni sud u konačnoj odluci nije cijenio njegove prigovore koje se odnose na brzinu kretanja motocikla niti je cijenio nalaz vještaka odbrane Čolića, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoje stanovište zašto nije cijenio nalaz vještaka saobraćajne struke Čolića dao veoma opširne, valjane, jasne i logične razloge (strana 2 i 3 presude), u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije. Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni.
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.
16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić