Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2494/08 (W. R.)

Odluka donesena 28. 10. 2008.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Strani državljanin
  • Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Habeas corpus – postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2494/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2494/08, rješavajući apelaciju Wolfganga Rittlera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Wolfganga Rittlera podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj Kv-38/08 od 6. avgusta 2008. godine, i Rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj Kpp-143/08 od 4. avgusta 2008. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1, 2. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Wolfganga Rittlera podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj Kv-38/08 od 6. avgusta 2008. godine, i Rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj Kpp-143/08 od 4. avgusta 2008. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Wolfgang Rittler (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ulma, SR Njemačka, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Kebo & Guzin“ iz Mostara, podnio je, 13. avgusta 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Kv-38/08 od 6. avgusta 2008. godine, i Rješenja Općinskog suda, broj KPP-143/08 od 4. avgusta 2008. godine. Apelant je, istovremeno, podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «naložio Općinskom sudu da apelanta pusti iz pritvora uz određivanje jedne od blažih mjera osiguranja prisustva apelanta i uspješno vođenje krivičnog postupka od strane sudskog vijeća.»

2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda, broj KPP-143/08 od 4. avgusta 2008. godine, koje potvrđeno Rješenjem krivičnog vijeća Općinskog suda, broj Kv-38/08 od 6. avgusta 2008. godine, apelantu je određen pritvor na osnovu odredbe člana 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Određeno je da pritvor po navedenom rješenju traje najduže mjesec dana, a da se isti ima računati od 2. avgusta 2008. godine u 11 sati pa nadalje. Stavom dva navedenog rješenja odbijen je prijedlog branitelja apelanta o određivanju jamstva kao mjeru osiguranja prisustva apelanta uspješnom vođenju krivičnog postupka.

3. U obrazloženju Rješenja se navodi da je Kantonalno tužilaštvo u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), 4. avgusta 2008. godine, Općinskom sudu protiv apelanta podnijelo prijedlog za određivanje pritvora, broj Kt- 499/08, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. KZ FBiH, u vezi sa članom 332. stav 1 KZ FBiH, sa prijedlogom da se prema apelantu odredi pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH, ukazujući u istom na postojanje okolnosti koje upućuju na opasnost od bjekstva apelanta. Iz podnesenog prijedloga za određivanje pritvora i svih ponuđenih dokaza nesumnjivo proizilazi da je Kantonalno tužilaštvo, 2.avgusta 2008. godine, donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio Teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. KZ FBiH, u vezi sa članom 332. stav 1 KZ FBiH, na način što je, 2. avgusta 2008. godine, oko 8,20 sati u mjestu“Sjenčine“, općina Mostar, na dijelu magistralnog puta M-17 Jablanica –Mostar, upravljajući putničkim motornim vozilom marke „Opel-Meriva“, reg. oznake UL-A-8531 (D), iz pravca Jablanice u pravcu Mostara postupio suprotno odredbama člana 43. te člana 38. i 39.Zakona o sigurnosti prometa na putevima („Službeni glasnik BiH“ broj 6/06 od 31. januara 2006. godine), na način da je krećući se brzinom neprilagođenom stanju i uvjetima puta vozilom sišao na asfaltno proširenje sa desne strane gledano u pravcu Mostara, u trenutku kada se na istom nalazio pješak Esad Pitić, koji je predhodno na ovom proširenju zaustavio svoje vozilo marke „Seat-Toledo“, reg. oznaka 112-A-274 na kojem je otvorio vrata i izišao iz istog, te stajao pored vozila kada je apelant prednjim desnim dijelom svoga vozila udario u ovog pješaka i prednja lijeva vrata vozila «Seat-Toledo», posljedicom kojeg udara je pješak Esad Pitić smrtno stradao.

4. Dakle, cijeneći sve dokaze Tužilaštva, sudija za predhodni postupak je zaključio da su protiv apelanta ispunjeni uslovi za određivanje pritvora u smislu odredbe člana 5. stav 1. tačka c Evropske Konvencije o o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 146. stav 1. ZKP-a F BiH iz razloga što utvrđuje da ponuđeni dokazi jasno ukazuju na postupanje apelanta u kritičnom momentu, te vezu između apelanta i događaja koji, po zahtjevu za određivanje pritvora, predstavlja krivično djelo Teško Krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. KZ FBiH, u vezi sa članom 332. stav 1 KZ FBiH. Također, cijeneći razloge iz prijedloga Kantonalnog tužioca za određivanje pritvora, i to: da je apelant strani državljanin (državljanin Savezne Republike Njemačke), da na području Bosne i Hercegovine nema prebivalište niti boravište, da je posljedica izvršenja krivičnog djela smrt jedne osobe, da je u postupku istrage potrebno provesti niz potrebnih vještačenja s obzirom na težinu i složenost krivičnog djela i posljedica, te da istraga u konkretnom predmetu još nije okončana, sudija za predhodni postupak je našao da je prijedlog Kantonalnog tužioca za određivanje pritvora opravdan, s obzirom da i po mišljenju sudije za predhodni postupak ove činjenice predstavljaju naročite okolnosti, koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi napustiti teritoriju BiH i time onemogućiti vođenje krivičnog postupka. Prema mišljenju sudije za prethodni postupak, nije bilo moguće prihvatiti prijedlog branioca apelanta o određivanju jamstva kao blaže mjere osiguranja, jer je apelant državljanin SR Njemačke, da nema prijavljeno prebivalište ili boravište u BiH, da je u pitanju Teško krivično djelo sa smrtnom posljedicom, nalazeći da bi puštanjem apelanta na slobudu isti mogao napustiti teritoriju Bosne i Hercegovine i biti nedostupan za daljnje vođenje Krivičnog postupka. Cijeneći navedeno, sudija za prethodni postupak je zaključio da su ispunjeni uslovi za određivanje pritvora prema apelantu, na osnovu odredbe člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a FBiH.

5. U obrazloženju rješenja krivičnog vijeća Općinskog suda se navodi da je iz sadržaja istražnog spisa i dokaza u spisu utvrđeno da se protiv apelanta vodi istraga za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Također, ovo vijeće je utvrdilo da je apelant državljanin SR Njemačke gdje i živi,a da u Bosni i Hercegovini nema prijavljeno prebivalište niti privremeno boravište, te nalazeći da ova okolnost sama po sebi predstavlja okolnost koja ukazuje na opasnost od bjekstva apelanta, vijeće zaključuje da bi puštanjem apelanta na slobodu bila dovedena u pitanje njegova prisutnost u krivičnom postupku upravo zbog postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva apelanta. S tim u vezi, krivično vijeće zaključuje da je sudija za predhodni postupak pravilno utvrdio da bi puštanjem na slobodu apelant mogao iskoristiti za bijeg iz Mostara i države Bosne i Hercegovine, nalazeći samim tim da je rješenje kojim je određen pritvor prema apelantu pravilno i zakonito, te da su u rješenju dati dovoljni razlozi o neophodnosti određivanja pritvora. Vjeće je našlo da se ne može prihvatiti prijedlog žalbe da apelant da obećanje da neće napuštati trenutno mjesto boravišta uz polaganje jamstva, utvrđujući da je zbog teških posljedica ovog krivičnog djela isključeno određivanje bilo koje druge mjere osiguranja prisutnosti apelanta u ovom krivičnom postupku. Na kraju krivično vijeće je zaključilo da je mjera pritvora jedina adekvatna i potrebna mjera da bi se osigurala njegova prisutnost u ovom postupku, te je pozivajući se na odredbu člana 148. stav 4. i 6. ZKP-a, žalbu apelanta odbilo kao neosnovanu.

6. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. stav 2 .i 4 Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U odnosu na povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti apelant navodi da Općinski sud kod određivanja pritvora prema apelantu nije pravilno primjenio odredbu člana 137. stav 2. ZKP-a FBiH, zbog čega smatra da je zbog proizvoljne i pogrešene primjene navedene odredbe pritvor nezakonit. Naime apelant smatra da je pogrešan i proizvoljan stav Općinskog suda „da teške posljedice krivičnog djela isključuju određivanje bilo koje druge – blaže mjere osiguranja prisustva apelanta u ovom postupku“, navodeći u tom smislu da težina posljedica ne može bti jedina i isključiva okolnost na kojoj sud temelji svoj zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva apelanta. U tom smislu, apelant navodi da nije poduzeo niti jednu radnju koja bi uputila sud na ovakav zaključak. Naprotiv, apelant smatra da bi se mjera osiguranja prisustva apelanta i uspješno vođenje krivičnog postupka u konkretnom slučaju u cijelosti mogla obezbjediti i izricanjem mjere zabrane iz člana 140. stav 1. i 2., ZKP-a, odnosno davanjem jamstva polaganjem gotovog novca u iznosu i roku kojeg odredi sud shodno odredbi člana 141.i 144 ZKP-a. Navedeno apelant potvrđuje činjenicom da je predao pasoš organima gonjenja, da je već pred Općinskim sudom dao obećanje da neće napuštati Grad Mostar do okončanja krivičnog postupka, da je osigurao adresu boravka u Mostaru u ulici Husrefovića br. 8. zaključenjem ugovora o zakupu stana, te da je policijski komesar u Gradu Ulmu u SR Njemačkoj. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da apelanta pusti iz pritvora uz određivanje jedne od blažih mjera osiguranja prisustva apelanta i uspješno vođenje krivičnog postupka.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...]

14. ) apelacija je preuranjena;

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Stim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

10. Ustavni sud konstatuje da je pritvor apelanta određen u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka

a) ZKP-a FBiH, kojom odredbom je propisano da ukoliko postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. U postupku određivanja pritvora apelantu, utvrđeno je da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, što ukazuje da je ispunjen uslov za primjenu navedenog pritvorskog osnova. Naime, utvrđeno je da se protiv apelanta vodi istraga zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. KZ FBiH, u vezi sa članom 332. stav 1 KZ FBiH, a u cilju da se izvede pred nadležni Sud, te da je zahtjev za određivanje pritvora predložen da bi se omogućilo prisustvo apelanta u sudskom postupku protiv njega. Ustavni sud konstatuje da su sudija za predhodni postupak, kao i krivično vijeće Općinskog suda u svojim Rješenjima detaljno i jasno obrazložili razloge za određivanje pritvora apelantu. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na osnovu odredbe člana 146. stav 1. tač. a) ZKP F BiH, na način da je pritvor, određen Rješenjem sudije za predhodni postupak, počeo teći od 2. avgusta 2008. godine u 11 sati, kao dana kada je apelant lišen slobode.

11. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nalazi da su pritvor apelantu odredili organi sudske vlasti, u skladu sa relevatnim odredbama ZKP FBiH, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. Evropske konvencije «da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast». Pri tome, Ustavni sud zapaža da je osnovanost određivanja pritvora zakonito ispitana, te su sudija za prethodno saslušanje i krivično vijeće Općinskog suda, u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i iscrpne razloge za određivanje pritvora. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da je pritvor apelantu određen u skladu sa standardima sadržanim u članu 5. Evropske Konvencije.

12. Da li postoji opasnost od bjekstva, odnosno da li je mjera pritvora mogla biti zamijenjena blažom mjerom jemstva, jeste pitanje koje spada u prvenstvenu nadležnost redovnih sudova i Ustavni sud u njihovu procjenu o tome neće ulaziti, posebno kada se ima u vidu nesporna činjenica da je apelant strani državljanin. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i stav 2. Evropske konvencije, da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.Član 5. stav 4. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi: Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.[...]

14. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantuje pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o «lišavanju slobode». Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome po kojem je osnovu osoba lišena slobode i garatnuje licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» da bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišenja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni elementi obaveze iz odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije je da nadzor mora vršiti sud, da je provedena usmena rasprava uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, da se razmatra zakonitost pritvora u najširem smislu i da se takvo preispitivanje desi što je moguće prije. Dakle, nadzor nad zakonitošću lišenja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61.). Međutim, to mora biti tijelo koje ima «sudski karakter». Da bi imalo «sudski karakter» to tijelo mora biti «nezavisno od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, stav 76. i 77.), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovo tijelo mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», a koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica.

15. Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi nikakve dokaze i argumente da sud koji je odlučivao o određivanju pritvora ili o žalbi protiv odluke o pritvoru nije «sud» u smislu navedenih standarda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je odluku o žalbi sud donio u roku od dva dana od dana donošenja prvostepene odluke, što ispunjava zahtjev da se zakonitost pritvora preispita «u kratkom roku», odnosno da odluka bude donesena brzo.

16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant imao i koristio pravo da odluku o pritvoru preispita sud na način na koji to zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani

Pravo na pravično suđenje

17. U odnosu na navode apelanta da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da se prema članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

18. Budući da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što su sudovi proizvoljno zaključili da u apelantovom slučaju postoje razlozi za određivanje i produženje pritvora iz člana člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a F BiH, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje ima li apelant, odnosno da li će imati, pravičan postupak pred sudom ne može dati odgovor dok je postupak u toku. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci, koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

19. U apelantovom slučaju, rješenja Općinskog suda, koja se pobijaju apelacijom, nisu odluke koje predstavljaju rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je osporenim rješenjima samo riješeno jedno proceduralno pitanje odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta je u toku, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode, koji se odnose na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2494/08 (W. R.) | Sudska praksa | Aktio