Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2205/06 (M. L.)

Odluka donesena 28. 10. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2205/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 2205/06, rješavajući apelaciju Marinka Leke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Leke podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-GŽ-06-

000 173 od 16. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P-348/04 od 10. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marinko Leko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je 17. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-GŽ-06-000 173 od 16. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-348/04 od 10. februara 2006. godine. S obzirom da apelacija nije sadržavala elemente propisane članom 19. stav 2. alineja 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je, 21. augusta 2008. godine, zatražio od apelanta da dopuni apelaciju. Apelant je, 15. septembra 2008. godine, dostavio dopunu apelacije.

2. Općinski sud je Presudom broj P-348/04 od 10. februara 2006. godine naložio apelantu da tužiteljici Jozi Leko (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati iznos od 1.085 KM na ime štete za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah iznos od 700 KM, na ime naknade za tuđu pomoć i njegu iznos od 140 KM i za izdatake za troškove liječenja iznos od 70 KM, uz zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe 21. oktobra 2003. godine pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana. Pored toga, apelantu je naloženo da tužiteljici na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.241,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. januara 2006. godine pa do konačne isplate, takođe u roku od 30 dana. Tužiteljica je tužbom koju je podnijela tada nadležnom Općinskom sudu u Širokom Brijegu, tražila da sud utvrdi da joj je apelant, ničim izazvan, nanio tjelesne povrede, opisane u tužbenom zahtjevu, čime je njeno zdravlje teško narušeno. Zbog nanesnih povreda tužiteljica je zatražila da se apelant obaveže da joj isplati naknadu materijalne štete u iznosu od 500 KM, i nematerijalne štete u iznosu od 14.900 KM sa pripadajućom kamatom od dana donošenja prvostepene presude pa do isplate i da joj naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je, 28. oktobra 2000. godine, došlo do prepirke između tužiteljice i apelanta na način da je u verbalni kontakt sa apelantom prva stupila tužiteljica nakon čega je došlo do međusobnog verbalnog vrijeđanja i prepirke. Također je utvrđeno da je tužiteljica, u strahu od apelanta, nakon što je fizički krenuo prema njoj, pokušala da pobjegne u kuću te je pala, pri čemu su nastale tjelesne ozljede. U toku navedenog postupka Općinski sud je saslušao predložene svjedoke, izvršio uvid u zapisnik Policijske uprave Grude, kaznenu prijavu protiv apelanta, medicinsku dokumentaciju, te nalaz vještaka medicinske struke. Općinski sud je zaključio da je potpuno irelevantno da li apelant odgurnuo tužiteljicu ili je ona zapela i pala, jer je nedvojbeno utvrđeno da postoji uzročno-posljedična veza između ponašanja apelanta i ozljeda koje je tužiteljica zadobila. Po mišljenju Općinskog suda, navedeno potvrđuje i nalaz vještaka medicinske struke prema kome je nedvojbeno da su navedene ozljede povrede mogle nastati kako od pada na beton, stepenice, ogradni zid, tako i direktnim udarcem tupo-tvrdim sredstvom. Ocjenjujući dokaze pojedinačno i u njihovoj vezi, Općinski sud je zaključio da je zbog apelantovih radnji tužiteljica zadobila tjelesne ozljede i trpjela bolove jakog intenziteta u trajanju od dva dana, bolove srednjeg intenziteta 14 dana i bolove blagog intenziteta 35 dana, te strah od apelanta vrlo jakog intenziteta i kratkog trajanja u trenutku ozljeđivanja, sekundarni strah u ukupnom trajanju od dva mjeseca, te da joj je bila potrebna njega i pomoć druge osobe za vrijeme kućnog liječenja u trajanju po dva sata dnevno u vremenu od četiri sedmice. Pored toga, Općinski sud je zaključio i da je tužiteljica prva stupila u verbalni kontakt sa apelantom pa je i na njenoj strani odgovornost za nastalu štetu u omjeru od 30%, a na apelantovoj strani 70% te su se, samim time, stekli uslovi za primjenu obligacionopravnih odredaba o podjeljenoj odgovornosti.

3. Na navedenu presudu apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 008-0-GŽ-06-000 173 od 16. maja 2006. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelant obavezan da tužiteljici, na ime pretrpljenih fizičkih bolova isplati iznos od 735 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 1.085 KM i iznos od 490 KM na ime pretrpljenog straha umjesto ranijeg iznosa od 700 KM. U odnosu na ostale vidove nematerijalne štete tužiteljica je odbijena. Kantonalni sud je, takođe, preinačio i odluku o troškovima postupka tako što je apelanta obavezao da tužiteljici na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.098,61 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 1.241,97 KM. Kantonalni sud je u preostalom dijelu odbio apelantovu žalbu i potvrdio Presudu Općinskog suda. Navedeno preinačenje prvostepene presude Kantonalni sud je obrazložio činjenicom da je, Općinski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje nepravilno promijenio materijalno pravo. Naime, prema zaključku Kantonalnog suda i apelantica je imala određenog udjela u cjelokupnoj situaciji, kako je to ispravno utvrdio Općinski sud, ali je, imajući u vidu navedeno te trajanje i jačinu fizičkih bolova i straha, bilo potrebno tužiteljici utvrditi naknadu u iznosu od 1.050 KM za pretrpljene fizičke bolove i 700 KM za pretrpljeni strah pa zatim te iznose umanjiti za doprinos tužiteljice odnosno za 30%. Na taj način je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, dosuđena pravična naknada za te vidove nematerijalne štete.

4. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno proizvoljne primjene zakona od strane sudova, jer bi u suprotnom apelant bio oslobođen bilo kakve odgovornosti. Pored toga, prema tvrdnji apelanta, pogrešna primjena materijalnog prava je kao posljedicu imala i povredu prava na imovinu u vidu obavezivanja na isplatu nepričinjene materijalne i nematerijalne štete.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelant je naveo da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer su utvrdili da je apelant svojim ponašanjem izazvao štetu, odnosno tjelesnu ozljedu tužiteljice, iako nije došlo do njihovog fizičkog kontakta, što je prema njegovim tvrdnjama nemoguće. Po njegovom mišljenju pogrešno je utvrđeno postojanje uzročno-posljedične veze između njegove radnje i posljedice u vidu tužiteljicine povrede, s obzirom da je ona ozlijeđena svojom radnjom, padom iz nepažnje, a da apelant nije bio uzrokom pada. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da je apelant ravnopravno učestvovao u postupku pred sudovima, imao je mogućnost iznositi svoje dokaze i ispitivati dokaze suprotne strane, obrazloženje osporenih presuda zadovoljava kriterije člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i općenito Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

8. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema dokaza ili činjenica koji bi ukazali da su kršenja prava na koje se poziva vjerovatna ili moguća. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Osim toga, apelant navodi je naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da se navodi apelanta o povredi prava na imovinu, svode na iste razloge zbog kojih je apelant naveo i povredu pravu na pravično suđenje, a u kontekstu elaboracije ovih navoda u prethodnim tačkama, Ustavni sud je zaključio da su i navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2205/06 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio