Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2381/06 (N. V.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2381/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2381/06, rješavajući apelaciju Nataše Vašalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nataše Vašalić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1118/05 od 18. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nataša Vašalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je, 10. avgusta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-
1118/05 od 18. aprila 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) apelantica je u cjelosti odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da je ona, kao zakonski nasljednik Ratka Vašalića, stekla pravo etažnog vlasništva 1/1 na dvosobnom stanu u ulici Džemala Bijedića broj 87, sprat IV, stan broj 21, površine 54,85 m2, i pravo suvlasništva na dijelu zajedničkih prostorija i uređaja koji pripadaju stanu i zgradi kao cjelini i zemljištu ispod zgrade, te da je Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) dužno priznati i trpiti da se apelantica uknjiži u KPU ZK Ureda Općinskog suda I u Sarajevu kao etažni vlasnik sa dijelom 1/1 na navedenom stanu i suvlasnik zajedničkih prostorija i uređaja koji pripadaju stanu i zgradi kao cjelini i zemljištu ispod zgrade, uz naknadu troškova parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantica je navedenom Presudom obavezana da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 KM u roku od 15 dana. U preostalom dijelu tuženi je odbijen sa zahtjevom za troškove parničnog postupka.
3. Protiv navedene Presude apelantica je podnijela žalbu koju je uvažio Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjme tekstu: Kantonalni sud) Presudom, broj Gž-187/02 od 22. maja 2002. godine, te prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
4. U ponovnom postupku Općinski sud je Presudom, broj P-1560/02 od 19. novembra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1053/03 od 14. jula 2003. godine, usvojio tužbeni zahtjev apelantice u cjelosti, te je utvrđeno da je ona, kao zakonski nasljednik Ratka Vašalića, stekla pravo etažnog vlasništva na spornom stanu sa dijelom 1/1 i pravo suvlasništva na dijelu zajedničkih prostorija i uređaja koji pripadaju stanu i zgradi kao cjelini i zemljištu ispod zgrade, što je tuženi dužan priznati i trpiti da se apelantica uknjiži u Knjigu položenih ugovora ZK Ureda Općinskog suda I u Sarajevu sa utvrđenim pravima. Također, tuženi je dužan da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.640,00 KM, sve u roku od 15 dana.
5. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da između parničnih stranaka nisu sporni činjenični navodi iz apelantičine tužbe u vezi postojanja pravno obavezujućeg ugovora koji je zaključio prednik apelantice sa prednikom tuženog, 12. marta 1992. godine. Uvidom u Ugovor, broj 3513-70322-4, sud je utvrdio da je prednik apelantice kupio od prednika tuženog sporni stan. Uvidom u potvrdu od 13. februara 1992. godine utvrđeno je da je prednik apelantice u cjelosti isplatio kupoprodajnu cijenu. Uvidom u prijavu o promjeni adrese sud je utvrdio da je prednik apelantice ušao u posjed predmetnog stana na dan 12. marta 1992. godine. Prvostepeni sud je našao da je u smislu Zakona o prometu nepokretnosti predmetni ugovor, 12. marta 1992. godine, izvršen predajom u posjed predmetnog stana i isplatom kupoprodajne cijene. Uvidom u potvrdu od 7. septembra 1992. godine sud je utvrdio da je prednik apelantice registrovan kao izbjeglo lice iz ratom zahvaćenog područja.
6. Općinski sud je naveo da je uvidom u spis Općinskog suda, broj P-2766/99, utvrđeno da je u ovom slučaju, koji je identičan kao predmetni, udovoljeno zahtjevu tužitelja (Fahrudina Mulaosmanovića i ostalih) za uknjižbu stana po osnovu ugovora o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti od 10. februara 1992. godine zaključen sa Državom SFRJ-SSNO Vojna ustanova za upravljanje SF JNA, kao prodavcem, u kojoj odluci se ovaj sud poziva na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je navedena presuda potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-409/01 od 17. jula 2001. godine. Drugostepeni sud je zauzeo stajalište da su tužitelji zakonski nasljednici imovine ostavioca zbog čega su aktivno legitimisani za vođenje spora i da vraćanje u posjed stana ne lišava tužitelje njihovog prava vlasništva i oni upravo i po tom osnovu mogu tražiti predaju u posjed, te utvrdio da se prvostepeni sud u Presudi broj P-2766/99 pravilno pozivao na odredbe člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Općinski sud je istakao da je navedeno stajalište prihvatio u ponovnom postupku u konkretnoj pravnoj stvari jer je apelantica po osnovu Rješenja o nasljeđivanju, broj O-372/00 od 10. oktobra 2000. godine, zakonski nasljednik prvog nasljednog reda iza umrlog Ratka Vašalića, sa dijelom 1/1 na spornom stanu, kao vanknjižnom tijelu.
7. Istaknuto je da je navedeno stanovište u skladu sa odlukama Doma za ljudska prava kojima je konstatovano da su ugovori o kupoprodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i na kojima je stečeno vlasništvo po osnovu kupovine sa bivšom JNA od početka pravno valjani i da se ne mogu retroaktivno poništavati, te da se apelantica kao pravni nasljednik svog prednika ima smatrati vlasnikom predmetne nekretnine u smislu pomenutog rješenja o naslijeđivanju. Uvidom u dopis tuženog od 31. maja 2000. godine sud je utvrdio da se apelantica obraćala tuženom sa zahtjevom za izdavanje naloga za priznavanje prava vlasništva na predmetnom stanu i da isti zahtjev apelantice nije prihvaćen.
8. Vrhovni sud je Presudom, broj Rev-504/03 od 25. januara 2005. godine, usvojio reviziju tuženog, ukinuo Presudu drugostepenog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
9. U obrazloženju revizijske presude se navodi da se pravo vlasništva na predmetnom stanu nije moglo steći na osnovu odredaba Zakona o vlasničko pravnim odnosima kako su odlučili nižestepeni sudovi. Navedeno iz razloga jer se u konkretnom slučaju radi o vojnom stanu, te se u pogledu sticanja prava vlasništva na istom primjenjuju odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine FBiH“, br. 27/97 do 15/02-u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova).
10. Tako prema članu 39a. navedenog zakona ako nosilac stanarskog prava na stanu, koji je na raspolaganju Ministarstvu odbrane FBiH, taj stan koristi zakonito i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članku 39. navedenog zakona Ministarstvo odbrane FBiH izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Vrhovni sud je našao da iz navedene odredbe proizilazi da apelantica mora biti nosilac stanarskog prava i taj stan koristiti zakonito kako bi mogla ostvariti i dalja prava na predmetnom stanu stanu (pravo vlasništva). Istaknuto je da je otac apelantice je umro 1997. godine i tako prestao biti nosilac stanarskog prava, a u postupku nije utvrđeno da li je i kada taj status dobila apelantica. Stoga je Vrhovni sud je zaključio da je u ponovnom postupku potrebno utvrditi da li je apelantica stekla status nosioca stanarskog prava i da li je legalni korisnik stana.
11. U ponovnom postupku Kantonalni sud je Presudom, broj Gž-1030/05 od 20. maja 2005. godine, odbio žalbu tuženog i potvrdio Presudu Općinskog suda, broj P-1560/02 od 19. novembra 2002. godine.
12. U obrazloženju Presude drugostepeni sud je istakao da je na ročištu od 21. aprila 2005. godine, kao i na osnovu ranije provedenih dokaza u prvostepenom postupku utvrdio da apelantica nije bila nosilac stanarskog prava i da nije bila u posjedu stana. Međutim, utvrđeno je da apelantica osnov tužbenog zahtjeva isključivo temelji na svojim pravima na imovinu koju je stekao njen prednik.
13. Sud se pozvao na odredbu člana 39a. Zakona o prodaji stanova. Po shvatanju Kantonalnog suda smrću apelantičinog prednika njemu nije prestalo stanarsko pravo jer je za života sa prednikom tužene sklopio kupoprodajni ugovor na spornom stanu koji je pravno obavezujući. Po mišljenju drugostepenog suda takav ugovor nije nikada prestao da važi niti je isti poništen u bilo kom postupku. Utvrđeno je da je apelantica nasljednik svog oca, koji je stekao pravo vlasništva na spornom stanu, te da tuženi nije apelantici priznao pravo vlasništva prilikom njezinog obraćanja za priznanje takvog prava. Stoga, po mišljenju drugostepenog suda kako se radi o imovini koju je stekao isključivo apelantičin prednik, tj. njezin otac to u ovom postupku nije bitno da li je apelantica bila nosilac stanarskog prava i da li je legalni korisnik stana, jer joj u konkretnom slučaju pripada imovina koju je stekao njezin otac. Konstatovano je da se odredbe člana 39a. Zakona isključivo odnose na nosioca stanarskog prava, te da se navedena odredba ne može primjeniti na apelanticu, s obzirom da ona nema potrebe da dokazuje svoje stanarsko pravo iz razloga što tužbom ne traži pravo na otkup stana koji je već otkupljen od strane njezinog prednika. Po mišljenju Kantonalnog suda ugovor koji je potpisao apelanticin prednik ne može prestati postojati nakon smrti kupca, te uknjižbu prava vlasništva iz ugovora može ostvariti jedino nasljednik.
14. Istaknuto je da apelantica ostvaruje svoje isključivo pravo na imovinu, koje je priznato Evropskom konvencijom, te da uslovljavanje tuženog da neko mora biti u posjedu stana prije nego što dobije pravo na uknjižbu prava vlasništva nije u „javnom interesu“. Nadalje je navedeno da članovi 39a. i 39c. Zakona o prodaji stanova nisu spojivi sa uslovima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a što proizilazi iz odluke o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija) u predmetu broj CH/99/1704.
15. Vrhovni sud je Presudom, broj Rev-1118/05 od 18. aprila 2006. godine, uvažio reviziju tuženog, te obje nižestepene presude preinačio i odbio tužbeni zahtjev.
16. U obrazloženju revizijske presude se navodi da je odredba člana 39a. Zakona o prodaji stanova odredba lex specialis koja se posebno kao i članovi 39, 39.b, 39.c, 39.d i 39.e odnosi na stanove koji su na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije sa čijim prednikom je zaključen ugovor o otkupu stana prije 6. aprila 1992. godine. Konstatovano je da navedeni član predviđa uvjete da lice koje je zaključilo takav pravno obavezujući ugovor prije 6. aprila 1992. godine mora biti nosilac stanarskog prava na stanu i legalni korisnik stana da bi se moglo uknjižiti kao vlasnik stana u nadležnom sudu. U konkretnoj situaciji nosilac stanarskog prava - apelantičin prednik je umro 21. maja 1997. godine i prestao biti nosilac stanarskog prava, koje pravo apelantica nikada nije stekla, niti je podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana (proglašen napuštenim rješenjem GŠ ARBiH br. 8/27-6/NT-524/96 od 5. marta 1996. godine), koji je njen otac napustio 1992. godine i u koji ona nije uselila nakon njegovog odlaska u izbjeglištvo, a ni nakon njegove smrti.
17. Po mišljenju Vrhovnog suda pogrešan je stav drugostepenog suda je da je apelantičin prednik, samim tim što je zaključio ugovor o otkupu stana, isplatio kupoprodajnu cijenu i bio korisnik stana 12. marta 1992. godine stekao pravo vlasništva na stanu. Po nalaženju Vrhovnog suda pomenuta odredba zakona predviđa određene kumulativne uslove (status nosioca stanarskog prava i status legalnog korisnika stana), koje ni apelantičin prednik niti apelantica ne ispunjavaju. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se u konkretnom slučaju o vlasništvu, kao i o njegovoj zaštiti u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne može ni govoriti, s obzirom da apelantica svoje pravo vlasništva nije mogla izvesti iz prava prednika - svog oca jer isto i on nije stekao niti ga je mogla ni ona sama steći primjenom odredbe člana 39.a Zakona o prodaji stanova.
18. Apelantica navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da se odredbe Zakona o prodaji stanova, a na koje se poziva Vrhovni sud ne mogu primjeniti u predmetnoj pravnoj stvari iz razloga što je kupoprodajni ugovor valjan, te je prema istom isplaćena kupoprodajna cijena, a njen pokojni otac ostao u posjedu stana. Po mišljenju apelantice predmetni stan se smatra imovinom, te propisi koje citira Vrhovni sud ograničavaju njeno pravo na uživanje te imovine. Navodi da se ostvarivanje njenog zakonskog prava uslovljava korištenjem stana što nema uticaja na pravo koje je njen pokojni otac stekao zaključenjem pravno valjanog ugovora o otkupu nepokretnosti i isplatom kupoprodajne cijene. Ističe da nije tražila prenos stanarskog prava jer je to pravo prestalo postojati sklapanjem kupoprodajnog ugovora o otkupu nepokretnosti i isto je pretvoreno u etažno vlasništvo njenog oca. Po mišljenju apelantice činjenica očeve smrti ne može biti pravni osnov za mijenjanje statusa vlasnika u neki drugi status. Stoga smatra da je kao zakonska nasljednica svoga oca naslijedila sva prava iz postojećeg kupoprodajnog ugovora. Poziva se na odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj AP-96/04 od 12. aprila 2005. godine, kao i na odluku Komisije, broj CH/99/1704 od 1. novembra 2004. godine. U prilogu apelacije apelantica je dostavila fotokopiju zahtjeva za povrat predmetnog stana koji je podnijela Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC).
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
21. Apelantica navodi da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom došlo do povrede njenog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali se nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini apelantičini navodi o povredi prava na imovinu se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
22. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su osporenom odlukom Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju, povrijeđena ili zanemarena apelantičina ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava. Vrhovni sud je za svoju odluku dao jasne i precizne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome je Vrhovni sud imao u vidu da je predmetni stan vojni stan, te da se na isti primjenjuju relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova, koji zakon se primjenjuje kao lex specialis u odnosu na pomenute stanove. Iako je Vrhovni sud u svojoj odluci naveo da apelantica nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, te apelantica u tom smislu Ustavnom sudu dostavila zahtjev za povrat predmetnog stana koji je podnijela CRPC, proizilazi da postupak po navedenom zahtjevu još uvijek nije okončan obzirom da apelantica Ustavnom sudu nije dostavila dokaz o tome. Nadalje, u vezi pozivanja apelantice na odluke Ustavnog suda i Komisije, Ustavni sud podsjeća da apelacije razmatra u odnosu na okolnosti svakog konkretnog slučaja. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da je u odluci Ustavnog suda, broj AP-96/04 od 12. aprila 2005. godine, razmatrana povreda prava na pravično suđenje u predmetu utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji, zaključenog 13. marta 1992. godine, dok se u konkretnom slučaju apelantica žali na povredu prava na imovinu u postupku utvrđivanje prava vlasništva. Nadalje, Ustavni sud nalazi da se odluka Komisije, broj CH/99/1704 na koju se apelantica također poziva odnosila na postupak povrata stana u posjed, a što nije konkretan slučaj.
23. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić