Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2452/06 (B. G.)

Odluka donesena 28. 10. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2452/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2452/06, rješavajući apelaciju Branka Goluba, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Goluba podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-06-000191 od 31. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Golub (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, koga zastupa Vlado Slišković, advokat iz Kiseljaka, podnio je, 21. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000191 od 31. maja 2006. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-38/05 od 24. januara 2006. godine, apelant je oglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude izvršio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 2. u vezi stava 1. sada važećeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) kao blažeg zakona za počinioca, te ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci. Istom presudom apelant je obavezan da snosi troškove krivičnog postupka, dok je oštećeni sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je optužnicom Osnovnog javnog tužiteljstva Vitez, broj Kt-130/01 od 8. juna 2001. godine, a koju je preuzelo i zastupalo Kantonalno tužilaštvo Travnik, apelant optužen da je kao predsjednik Srednjobosanskog kantona, 27. oktobra 1999. godine, u Travniku prekoračio granice svoje službene ovlasti i izdao nalog za deblokadu sredstava Gospodarske komore Hrvatske zajednice Herceg Bosna (HZ HB) protivno Zaključku Vlade istog kantona, usmjerujući tim nalogom sredstva sa računa pomenute komore u korist Županijskog odbora HDZ i to 70% od postojećih sredstava na računu, što je iznosilo 45.367,90 KM. Na takav način nanio je štetu Gospodarskoj komori HZ HB u navedenom iznosu.

4. U obrazloženju je dalje navedeno da je apelant tokom krivičnog postupka osporio da je izdavanjem naloga za deblokadu sredstava od 27. oktobra 1999. godine prekoračio granice svojih službenih ovlasti, tvrdeći da su njegove ovlasti široko predviđene članom 47. Ustava Kantona, pri čemu ne spori da jeste sačinio navedeni nalog koji je upućen na ruke Zdravke Matić-Bošnjak, kao tadašnjeg direktora Zavoda za platni promet Vitez (u daljnjem tekstu: ZAP Vitez). Međutim, iz provedenih dokaza sud je izveo suprotan zaključak. Prema nalazu suda, iz iskaza svjedoka Zdravke Matić-Bošnjak i Milice Malinović, proističe da je izvršen transfer novca prema predmetnom nalogu, iako je novčanim sredstvima koja su u pitanju, mogao da raspolaže samo vlasnik računa, što je prema stanju u spisu Gospodarska komora HZ HB čije je sjedište u Mostaru i ovlaštena lica u toj komori. Sud je dalje utvrdio da je apelant postupao suprotno zaključku Vlade Kantona od 10. marta 1999. godine, iz kojeg proizilazi da se zadužuje ZAP Vitez da se ne realiziraju nalozi vezani za članski doprinos za Gospodarsku komoru dok to Vlada drugačije ne regulira. Međutim, uprkos ovakvog zaključka, realiziran je predmetni nalog apelanta.

5. Kantonalni sud je obrazložio da nije prihvatio navode apelanta da se u konkretnom slučaju radilo o pozajmici Gospodarske komore HZ HB Županijskom odboru HDZ, budući da nije bio sačinjen nikakav ugovor o pozajmici, a što je bilo obavezno sačiniti kao prateći dio dokumenatcije, koji je morao biti ovjeren i od strane Porezne uprave. Sud je na osnovu provedenih dokaza izveo zaključak da odluka Zdravke Matić-Bošnjak da se izvrši inkriminisano preusmjeravanje novčanih sredstava nije bila samostalna nego inicirana i zahtijevana od strane apelanta, čemu je prethodio i određeni pritisak apelanta prema imenovanoj. Sud zaključuje da je apelant bio svjestan radnji koje je poduzeo i da je htio nastupanje štetne posljedice, što proizilazi iz činjenice da se radi o obrazovanoj osobi koja kao takva zna i može da razumije koja su njegova ovlaštenja predsjednika kantona. Zatim, sud je utvrdio da je direktorica ZAP Podružnica Vitez, Zdravka Matić-Bošnjak odbijala da postupi po njegovim usmenim zahtjevima, da pomenuti zavod nije organ izvršne vlasti kojem bi on kao takav bio nadređen, da se radi o novčanim sredstvima pravnog lica iz potpuno drugog kantona, da prenosu novčanih sredstava na račun političke stranke čiji je on član nije prethodio nikakv valjan pravni i zakonit osnov, te da novčana sredstva nisu vraćena oštećenoj, koja je bila primorana da sudskim putem ostvaruje naknadu pričinjene štete.

6. Vrhovni sud je Presudom, broj 070-0-Kž-06-000191 od 31. maja 2006. godine, žalbu apelanta djelomično uvažio i prvostepenu presudu Kantonalnog suda preinačio u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni, tako da se radnje apelanta za koje je tom presudom oglašen krivim pravno kvalifikuju kao krivično djelo - zloupotrebe položaja ili ovlasti – iz člana 383. stav 1. KZ FBiH, te je za navedeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Ostali dio prvostepene presude je ostao neizmijenjen.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da je osnovan navod žalbe da prvostepeni sud namjerno postupanje apelanta veže za nanošenje štete Gospodarskoj komori HZ HB, te kako šteta predstavlja zakonsko obilježje krivičnog djela iz stava 1. člana 383. KZ FBiH, a ne iz stava 2. citiranog člana (čije je zakonsko obilježje pribavljanje imovinske koristi), a za koje je apelant oglašen krivim. Tako je prema mišljenju Vrhovnog suda pobijanom presudom na štetu apelanta povrijeđen krivični zakon – član 313. stav 1 tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Zbog osnovanosti istaknutog navoda žalbe Vrhovni sud je u tom obimu usvojio žalbu apelanta i preinačio pobijanju presudu u odnosu na pravnu kvalifikaciju krivičnog djela. Istovremeno uslijedilo je i preinačenje pobijane presude i u odnosu na odluku o kazni. Određena kazna je niža od ranije izrečene i istovremeno predstavlja zakonski minimum propisane kazne za navedeno krivično djelo. Cijeneći sve okolnosti pod kojima je došlo do izvršenja krivičnog djela uz uvažavanje i svih olakšavajućih okolnosti na strani apelanta Vrhovni sud je smatrao da je navedena kazna adekvatna težini izvršenog krivičnog djela i neophodna za postizanje svrhe kažnajavanja iz odredbe člana 33. KZ FBiH, zbog čega nije ni uvažen prijedlog žalbe za izricanje uvjetne osude.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koju povredu vidi u tome što je sudska ocjena dokaza i primjena materijalnog prava prvostupanjskog i drugostupanjskog suda bila očigledno proizvoljna, što je dokazni postupak zlouptrijebljen na štetu apelanta, te da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na presumpciju nevinosti. Apelant navodi da je sporni prijenos novčanih sredstava izvršen internim nalozima koje je potpisala djelatnica Zavoda za platni promet FBiH Podružnica Vitez Milica Malinović, a po nalogu direktorice Zavoda Zdravke Matić-Bošnjak. Prema mišljenju apelanta on je pogrešno optužena osoba, kazneni postupak se trebao voditi protiv Zdravke Matić-Bošnjak, direktorice Zavoda, kao jedine odgovorne osobe za pravilno i zakonito obavljanje platnog prometa, a na koju apelant nije imao nikakve ovlasti.

9. U odgovoru Vrhovnog suda na apelaciju je navedeno da se iz razloga prvostepene i drugostepene presude vidi da je radnjama apelanta i direktorice ZAP Vitez izvršeno usmjeravanje deblokiranih sredstava, a što je u jedinstvenoj, neraskidivoj međusobnoj povezanosti, uz napomenu da radnja apelanta ima prioritetni značaj kao Predsjednika Kantona, čija funkcija, iako ne organizaciono, ali faktički ima utjecaja na postupanje direktorice ZAP Vitez. U sklopu ostalih utvrđenih činjenica, posebno utvrđenja sudova kome su deblokirana sredstva usmjerena, Vrhovni sud navodi da su sudovi izveli pravilan zaključak o namjeri postupanja apelanta. Vlada Kantona Središnja Bosna nije mogla raspolagati sredstvima Gospodarke komore, već su ista prema Zaključku Vlade od 10. marta 1999. godine i dalje ostala na računu Komore. Međutim, tek kada je realiziran predmetni nalog apelanta kao Predsjednika Kantona, ta su sredstva upućena na račun Županijskog odbora HDZ Središnja Bosna u procentu od 70%, a ostalih 30% je isplaćeno radnicima Ispostave u Novom Travniku. Prema zaključku Vrhovnog suda apelant je prednjim radnjama prekoračio granice svog službenog ovlaštenja, jer je postupio suprotno Zaključku Vlade. Iz ovog nesporno proizilazi da postoji neraskidiva veza između radnji i postupanja apelanta u nastupjelim posljedicama.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava, prevashodno, vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud postupajući o žalbi djelomično usvojio navode žalbe i preinačio prvostepenu presudu u pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela, te izrekao manju kaznu zatvora zbog blaže pravne kvalifikacije djela. Vrhovni sud je detaljno obrazložio zašto apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, nalazeći da je apelant na način naveden u izreci presude počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. KZ FBiH. Obzirom da je sud razmotrio odbranu apelanta, i istu cijenio u vezi sa ostalim provedenim dokazima, te dao razloge zašto ista nije mogla uticati na donošenje drugačije odluke, što je prema shvatanju Ustavnog suda u skladu sa članom 14. ZKP FBiH kojim je propisano da pravo suda i nadležnog tužitelja da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Budući da je sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza utvrdio da se u radnjama apelanta nalaze sva obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.

14. Apelant takođe navodi da je došlo do povrede njegovog prava da se smatra nevinim, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije, prema kojem se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona. Prema praksi Evropskog suda član 6. stav 2. Evropske konvencije se tumači tako da sud ne bi trebao da polazi od predubjeđenja da je optuženi izvršio predmetno krivično djelo, da je teret dokazivanja na optužbi te da postoji kršenje ovog načela ukoliko se teret dokazivanja prebacuje na odbranu (vidi Evropski sud Muray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. februara 1996. godine). Ustavni sud primjećuje da je tokom postupka saslušano pet svjedoka, izveden čitav niz materijalnih dokaza koje je predložila optužba. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama već naveo da su redovni sudovi na osnovu izvedenih dokaza, utvrdili da je apelant počinio navedeno krivično djelo te imajući u vidu da apelant, osim te uopštene tvrdnje nije iznio nikakve činjenice i dokaze koji bi ukazivali da su redovni sudovi povrijedili njegovo pravo da se smatra nevinim, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Iz navedenih razloga a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2452/06 (B. G.) | Sudska praksa | Aktio