Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2559/08 (N. J.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2559/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2559/08, rješavajući apelaciju Nenada Jokanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Jokanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0- Gž-08-001267 od 21. jula 2008. godine, i Presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj MAL-1842/04 od 10. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Jokanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banja Luke, podnio je, 20. augusta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-08-001267 od 21. jula 2008. godine, i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj MAL-1842/04 od 10. juna 2008. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno odgodio izvršenje osporene presude.
2. Presudom Osnovnog suda, broj MAL-1842/04 od 10. juna 2008. godine, obavezan je apelant da tužitelju „LUTRIJA REPUBLIKE SRPSKE“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime glavnog duga isplati iznos od 2.350,90 KM, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dana 30. jula 2004. godine, sve do konačne isplate, te naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM.
3. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant sa tužiteljem zaključio Ugovor o komisionoj prodaji, broj 333 od 02. decembra 2002. godine, prema kojem je preuzeo određenu količinu kartica za TV tombolu - TV bingo i obavezao se da će te kartice prodavati, te da će odjavu prodatih kartica vršiti svake subote od 13,00 do 17,00 časova za tekuće kolo. Ugovorom je predviđeno da, ukoliko apelant u utvrđenom roku ne odjavi prodate katice, da će tužitelj u igru staviti svu zaduženu količinu kartica, i za njih je apelant dužan položiti novac kao da su sve prodate. Ugovorom je dalje regulisan način predaje pazara i ugovorena zatezna kamata u slučaju kašnjenja sa uplatom kao i naknada (provizija) koja pripada apelantu, kao komisionaru, u smislu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima. Na temelju utvrđenog, sud je zaključio da predmetni ugovor ima sve elemente ugovora o komisionu, u smislu odredbi Zakona o obligacionim odnosima. Kako apelant u postupku pred ovim sudom nije ponudio bilo kakav dokaz na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi da dugovanje iskazano u analitičkoj kartici nije tačno, sud je na temelju analitičke kartice koju je tužitelj priložio kao dokaz, utvrdio da apelant tužitelju duguje iznos od 2.350,90 KM. Dalje, prvostepeni sud je utvrdio da na kartici postoji pečat tužitelja, broj i datum kartice, kao i napomena ko je obradio podatke. Shodno odredbama člana 132. Zakona o parničnom postupku, ovaj sud je utvrdio da su isprave predviđene kao dokazna sredstva, te da se u konkretnom slučaju radi o privatnoj ispravi i to dokazanoj ispravi koju je izdalo pravno lice, na temelju stanja svoje knjigovodstvene evidencije i služi kao dokaz o visini obaveze. Budući da tuženi nije osporio iznos naveden u ispravi, niti je sudu predočio niti jedan dokaz da prema tužitelju nema dugovanja, ovaj sud je utvrdio da je apelant po osnovu zaključenog Ugovora o komisionoj prodaji preuzeo određenu količinu kartica za TV tombolu - TV bingo u vrijednosti od 2.350,90 KM, za koje se nije razdužio, niti je tužitelju platio naknadu shodno članu 3. ugovora.
4. Okružni sud u Banja Luci je Presudom, broj 011-0-Gž-08-001267 od 21. jula 2008. godine, žalbu apelanta djelomično uvažio, i rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u izreci prvostepene presude ukinuo, a u ostalom dijelu žalbu apelanta odbio i potvrdio Presudu Osnovnog suda, broj MAL-1842/04 od 10. juna 2008. godine, u dijelu odluke o glavnoj stvari.
5. Okružni sud je utvrdio da je ispravan zaključak prvostepenog suda da analitička kartica, koja je izvedena kao dokaz u toku postupka, ne predstavlja javnu ispravu u smislu člana 132. stav 1. Zakona o parničnom postupku, već da se u konkretnom slučaju radi o privatnoj ispravi u smislu člana 132. stav 2. istog zakona, koja je u pogledu dokazne snage izjednačena sa javnom ispravom. Dalje, u smislu potvrđivanja istinitosti onoga što sadrži analitička kartica shodno odredbama Zakona o parničnom postupku, Okružni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta, da je prvostepeni sud suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku zasnovao svoju presudu, na kartici koja nije dokaz da nešto nije plaćeno, jer apelant nije predložio izvođenje dokaza na okolnosti tačnosti evidencije sadržane u analitičkoj kartici.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno naglašava da povredu prava na pravično suđenje vidi u činjenici da je sud proizvoljno primjenio materijalno pravo, ili ga nije nikako primjenio kao i na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te je stoga presude zasnovao na dokazima koji nisu dokazi postojanja duga prema materijalnim propisima. Smatra da sud nije primjenio važeću sudsku praksu, čime ga je doveo u neravnopravan položaj. Apelant se žali na povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo, jer drugostepeni sud nije cijenio zakonitost dokaza, već je prihvatio utvrđeno činjenično stanje pred prvostepenim sudom, i da se na prvostepenu presudu nije mogao žaliti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant navodi da su sudovi pogrešno i proizvoljno primjenili materijalno pravo, u smislu da su „analitičku karticu za konto“ u pogledu dokazne snage izjednačili sa javnom ispravom, ne dajući razloge za ovakav stav. Smatra da sama analitička kartica nije dokaz o visini duga, i da se samo evidencijijom serijskih brojeva prodatih kartica, može dokazati postojanje duga, a koju tužitelj kako navodi ne posjeduje. Smatra da tužitelj nije dokazao da je isporučio kartice apelantu i da on nije predao pazar ostvaren prihodom od prodaje katica.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
10. Ustavni sud je utvrdio da je u predmetnom postupku Osnovni sud proveo dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene relevantne činjenice i primjenjeni odgovarajući materijalno-pravni propisi. Razmatrajući žalbu apelanta Okružni sud je kao drugostepeni organ, ocijenio da je Osnovni sud u zakonom provedenom postupku, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. Dakle, sudovi su za svoje odluke dali jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud konstatira da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku pred dvije nadležne sudske instance pri čemu su ispitani svi njegovi navodi, koji su u suštini isti kao i navodi apelacije. Apelant je u predmetnom postupku imao priliku dokazati svoje tvrdnje, ali u tome nije uspio.
11. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da postoje dokazi koji ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji zahtjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19).
12. U vezi sa navodima o diskriminaciji, apelant nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da bi se zaista moglo raditi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud stoga smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona u postupku u kojem su donesene osporene odluke nije očigledna.
13. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali povredu ovog prava posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić