Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2812/06 (M. F., S. G., B. B., A. A.)

Odluka donesena 28. 10. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Isplata duga
  • Neovlašteno lice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2812/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 2812/06, rješavajući apelaciju Milana Filipovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 5. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Slobodana Gojkovića, Bore Burkanovića, Ace Avramovića, Ive Maroševića, Ive Šišića, Pere Markovića, Stjepe Stokića, Jovana Jovanovića i Filipa Jurića podnesene protiv:

-presuda Kantonalnog suda u Odžaku br.: 002-0-Gž-06-000 062 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 061 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 058 od 18. augusta 2006. godine, 002- 0-Gž-06-000 028 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 022 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 011 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 026 od 18. augusta 2006. godine, 002- 0-Gž-06-000 020 od 14. augusta 2006. godine, i 002-0-Gž-06-000 027 od 18. augusta 2006. godine.

-presuda Općinskog suda u Orašju br.: P-126/02 od 15. marta 2006. godine, P-223/01 od 15. marta 2006. godine, P-193/01 od 15.

marta 2006. godine, P-196/01 od 5. decembra 2005. godine, P-211/02 od 5. decembra 2005. godine, P-229/01 od 24. novembra 2005.

godine, P-125/02 od 11. novembra 2005. godine, P-219/01 od 11.

novembra 2005. godine, i P-199/01 od 5. decembra 2005. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija u odnosu na apelanta Milana Filipovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku, broj 002-0-GŽ-06-000 060 od 14. augusta 2006. godine, i presude Općinskog suda u Orašju, broj P-202/01 od 21. marta 2006.

godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Filipović, Slobodan Gojković, Boro Burkanović, Aco Avramović, Ivo Marošević, Ivo Šišić, Pero Marković, Stjepo Stokić, Jovan Jovanović i Filip Jurić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnijeli su od 11. do 13. oktobra 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), br.: 002-0-Gž-06-000 060 od 14. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 062 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 061 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 058 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 028 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 022 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 011 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 026 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06- 000 020 od 14. augusta 2006. godine, i 002-0-Gž-06-000 027 od 18. augusta 2006. godine, i presuda Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), br. P-202/01 od 21. marta 2006. godine, P-126/02 od 15. marta 2006. godine, P-223/01 od 15. marta 2006. godine, P-193/01 od 15. marta 2006. godine, P-196/01 od 5. decembra 2005. godine, P-211/02 od 5. decembra 2005. godine, P-229/01 od 24. novembra 2005. godine, P-125/02 od 11. novembra 2005. godine, P- 219/01 od 11. novembra 2005. godine, i P-199/01 od 5. decembra 2005. godine.

2. Obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2812/06, AP 2813/06, AP 2814/06, AP 2815/06, AP 2828/06, AP 2829/06, AP 2830/06, AP 2831/06, AP 2832/06 i AP 2833/06 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2812/06.

3. Apelanti su 1990. godine protiv „Bosanac“ d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi), podnijeli tužbe Osnovnom sudu u Brčkom, radi isplate duga, zbog neispunjenja obaveza iz Ugovora o proizvodnji, isporuci i otkupu duhana zaključenih 1989. godine, u pogledu ugovorene cijene koji ju određivao nadležni državni organ. Apelanti su se u tužbi pozvali na Odluku Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (u daljnjem tekstu: SIV), o izmjeni Odluke o zaštitnoj cijeni sirovog duhana roda 1989. godine, koja je objavljena u „Službenom listu SFRJ“, broj 80/89 od 8. decembra 1989. godine u kojoj je utvrđena zaštitna cijena duhana za 1989. godinu koju tuženi nije primijenio prilikom konačnog obračuna međusobnih potraživanja u iznosu od od 125,50 dinara. Apelanti su zbog promjene sredstava plaćanja u toku postupka precizirali tužbeni zahtjev u važećoj valuti, tražeći da im tuženi na ime isplate duga isplati iznos koji se kreće od 1.500, 00 do 10. 000 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, zajedno sa troškovima postupka.

4. Rješenjem Osnovnog suda u Brčkom, broj P-499/90-I od 6. jula 1994. godine, prekinut je postupak zbog ratnih dejstava. Kako je u međuvremenu Općinski sud u Orašju postao mjesno nadležan, predmeti od strane Osnovnog suda u Brčkom u ovom sudskom postupku su dostavljeni na nadležni postupak Općinskim sudu u Orašju.

5. Presudama Općinskog suda, br. P-202/01 od 21. marta 2006. godine, P-126/02 od 15. marta 2006. godine, P-223/01 od 15. marta 2006. godine, P-193/01 od 15. marta 2006. godine, P- 196/01 od 5. decembra 2005. godine, P-211/02 od 5. decembra 2005. godine, P-229/01 od 24. novembra 2005. godine, P-125/02 od 11. novembra 2005. godine, P-219/01 od 11. novembra 2005. godine, i P-199/01 od 5. decembra 2005. godine, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata, kojim su zatražili da im tužena na ime duga isplati iznos koji se kreće od 1.500, 00 do 10. 000 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, zajedno sa troškovima postupka.

6. Općinski sud je temeljem provedenih dokaza utvrdio da su tužbeni zahtjevi apelanata neosnovani, konstatujući da apelanti nisu dokazali osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Sud je konstatovao da je uvidom u odluku SIV-a o izmjeni Odluke o zaštitnoj cijeni sirovog duhana roda 1989. godine («Službeni list SFRJ», broj 80/89 od 8. decembra 1989. godine, u daljnjem tesktu: Odluka SIV-a) utvrđena zaštitna cijena u iznosu od 125, 50 dinara po kilogramu, te da nije utvrdio da li je tuženi apelantima isplatio duhan po zaštitnoj cijeni, jer apelanti tokom postupka nisu dokazali visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Sud je naglasio da su u vrijeme podnošenja tužbi, 1990. godine, tužbeni zahtjevi bili izraženi u YU dinarima, kao tadašnjem sredstvu plaćanja, ali, da bi se utvrdila visina potraživanja apelanata, trebalo je uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije. U predmetima apelanata Milana Filipovića, Slobodana Gojkovića, Bore Burkanovića i Ace Avramovića, Općinski sud je istakao da apelanti nisu postupili po rješenju suda kojim im je naložena uplata predujma za predloženo vještačenja po vještaku ekonomske struke na okolnosti da li je tuženi apelantima plaćao isporučene količine duhana u skladu sa Odlukom SIV-a od 8. decembra 1989. godine, da li postoji dug tuženog prema apelantima i kolika je glavnica tog duga, te ukoliko isti postoji da se izrazi u važećoj valuti u skladu sa pozitivnim propisima. Sud je konstatovao da na osnovu provedenih dokaza nije mogao utvrditi da li je tuženi ostao dužan određene iznose apelantima po osnovu ugovorene obaveze, te koliko bi taj iznos izražen u KM (sadašnjim sredstvima plaćanja) bio, pod uvjetom da je tuženi 1989. godine dugovao određene iznose apelantima u tadašnjim YU dinarima. Osim toga, Općinski sud je u odnosu na apelanate Ivu Maroševića, Ivu Šišića, Peru Markovića, Stjepu Stokića, Jovana Jovanovića i Filipa Jurića, naveo da je u njihovim predmetima provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke, te da je na temelju nalaza vještaka i ostalih dokaza, utvrđeno da tuženi prilikom obračuna međusobnih potraživanja uistinu nije primijenio zaštitnu cijenu prema Odluci SIV-a. Međutim, sud je istakao da su dugovanja tuženog prema apelantima, koja su bila izražena u tadašnjim YU dinarima, nakon izvršene denominacije, te pretvaranja prema utvrđenim paritetima u važeću valutu, tj. KM, i obračuana zakonskih zateznih kamata na taj iznos, obezvrijeđena i ne mogu se izraziti u najmanjoj novčanoj jedinici važeće valute, tj. daju manji iznos od 0,01 KM, odnosno jednog feninga kao najmanje novčane jedinice važeće valute, zbog čega je valjalo njihove tužbene zahtjeve odbiti.

7. Presudama Kantonalnog suda, br. 002-0-Gž-06-000 060 od 14. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 062 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 061 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 058 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 028 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 022 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 011 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 026 od 18. augusta 2006. godine, 002-0-Gž-06-000 020 od 14. augusta 2006. godine, i 002-0-Gž-06-000 027 od 18. augusta 2006. godine, žalbe apelanata izjavljene na presude Općinskog suda su odbijene kao neosnovane, i potvrđene presude Općinskog suda.

8. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali da im tuženi na ime otkupa duhana roda 1989. godine duguje iznose navedene u njihovim tužbenim zahtjevima. Osim toga, u predmetima apelanata Milana Filipovića, Slobodana Gojkovića, Bore Burkanovića i Ace Avramovića, Kantonalni sud je konstatovao da su neutemeljeni žalbeni navodi apelanata da se osnovanost i visina tužbenog zahtjeva mogla utvrditi na temelju relevantne dokumentacije, tj. bez provođenja finansijskog vještačenja, obzirom na to da su apelanti sami predložili vještačenje, te su prema odredbama člana 385. Zakona o parničnom postupku bili dužni položiti iznos za podmirenje troškova vještačenja, a što apelanti nisu učinili. Nadalje, u predmetima apelanata Ive Maroševića, Ive Šišića, Pere Markovića, Stjepe Stokića, Jovana Jovanovića i Filipa Jurića, Kantonalni sud je obrazložio da su nalazi i mišljenja vještaka financijske struke potpuni i jasani, te da su navedeni vještaci primijenili važeće propise koji su sadržani u «Službenom listu SFRJ», broj 83/89, «Službenom listu SRBiH», br. 13/92, 18/93, i 16/94, i Instrukciji Centralne banke BiH od 11.07.1997. godine, kao i odredbi Zakona o visini stope zatezne kamate na neizvršena dugovanja («Službene novine F BiH» br. 56/04 i 29/05), a koji se odnose na denominaciju i konverziju YU dinara u važeću valutu, te našli da se potraživanja tužitelja, ni uz obračun zateznih kamata, ne mogu izraziti u važećoj valuti BiH, jer su ista manje od najmanje novčane jedinice u platnom prometu.

9. Apelanti se žale da je pobijanim presudama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno njihovo pravo na imovinu u skladu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evrospku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navode da su pobijane presude nezakonite, jer se temelje na stavu suda da se potraživanja apelanata koja su bila iskazana u YU dinarima primjenom propisa o konverziji i denominaciji moraju preračunati u konvertibilnu marku, što u potpunosti obezvrijeđuje njihova imovinska potraživanja.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da nisu povezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

13. Ustavni sud konstatuje da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelanti su istakli da su pobijane odluke nezakonite obzirom da se temelje na stavu suda da se njihova potraživanja iskazana u YU dinarima moraju preračunavati u konvertibilnu marku primjenom propisa o konverziji i denominaciji, što obezvrijeđuje njihova imovinska potraživanja i dovodi do kršenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbene zahtjeve apelanata kao neosnovane, te da su u svojim odlukama naveli valjane razloge na kojima temelje svoju pravnu ocjenu. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP 150/04 od 17. februara 2005. godine). Ustavni sud, u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta.. Naime, nesporno je da u sudskom postupku apelanti nisu dokazali osnov i visinu tužbenog zahtjeva koji je glasio na isplatu duga zbog neispunjenja ugovorene obaveze iz Ugovora o proizvodnji, isporuci i otkupu duhana zaključenih 1989. godine sa tuženim. Naprotiv, iz činjeničnog utvrđenja osporenih odluka proizilazi da su se apelanti Milan Filipović, Slobodan Gojković, Boro Burkanovića i Aco Avramovića u ovom sudskom postupku ponašali suprotno odredbama člana 385. Zakona o parničnom postupku, i nalogu Općinskog suda, te da nisu predujmili troškove radi provođenja finansijskog vještačenja, koje je i po ocjeni ovog suda bilo neophodno, s obzirom da je tužbeni zahtjev glasio u YU dinarima, pa je nedvojbeno da je jedino vještak mogao iskazati njihove tužbene zahtjeve u važećoj valuti. Također, Ustavni sud zapaža da se u predmetima apelanata Ive Maroševića, Ive Šišića, Pere Markovića, Stjepe Stokića, Jovana Jovanovića i Filipa Jurića, u kojima je provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke i zaključeno da su dugovanja tuženog prema apelantima, koja su bila izražena u tadašnjim YU dinarima, nakon izvršene denominacije i konverzije u važeću valutu, obezvrijeđena i ne mogu se izraziti u najmanjoj novčanoj jedinici važeće valute, sudovi primjenjivali relevantne propise o denominaciji i konverziji koji se moraju primijeniti u svim potraživanjima izraženim u YU dinarima. Stoga, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, primjena navedenih propisa ne može smatrati proizvoljnom, budući da je Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine propisano da je konvertibilna marka zakonito sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini, a kako su tužbe podnesene 1990. godine i bile su izražene u YU dinarima, da bi se utvrdila visina potraživanja apelanata neophodno je bilo uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije, a što je u učinjeno u postupku pred nadležnim sudovima.

14. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, pa zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanta Milana Filipovića, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

16. Ustavni sud je, na osnovu stanja spisa i informacija predočenih Ustavnom sudu, utvrdio da je apelant Milan Filipovića umro 18. maja 2004. godine, dakle u toku predmetnih postupaka pred redovnim sudovima, a apelaciju je u njegovo ime podnio njegov advokat Borislav Pisarević, koji ga je zastupao i u postupcima pred redovnim sudovima. Ustavni sud, shodno svojoj praksi, ne može smatrati dopustivom apelaciju u kojoj se kao apelant navodi lice koje je umrlo prije podnošenja apelacije, a nema dokaza da njegovi nasljednici preuzimaju nadležnost za pokretanje apelacionog postupka pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, odluka o sopustivosti, broj AP 927/07 od 13. decembra 2007. godine). Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na navedenog apelanta, podnesena od neovlaštenog lica.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2812/06 (M. F., S. G., B. B., A. A.) | Sudska praksa | Aktio