Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2832/08 (N. Z.)

Odluka donesena 28. 10. 2008.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje - općenito
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2832/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 2832/08, rješavajući apelaciju Neđe Zeljaje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđe Zeljaje podnesena protiv Rješenja Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, broj X-KR-07/419 od 21. augusta 2008. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. st. 3. i 4. i član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđe Zeljaje podnesena protiv Rješenja Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, broj X-KR-07/419 od 21. augusta 2008. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Neđo Zeljaja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalinovika, kojeg zastupa Vesna Tupajić-

Škiljević, advokat iz Sokoca, podnio je, 15. septembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj X-KR-07/419 od 21. augusta 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor protiv njega i naredio njegovo puštanje na slobodu do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Odlukom Ustavnog suda, broj AP-6/08 od 13. maja 2008. godine, djelimično je usvojena apelacija apelanta i ukinuta su Rješenja Suda BiH, br. X–KR-07/419 od 7. decembra 2007. godine i X–KR-07/419 od 30. novembra 2007.godine, kojim je apelantu određena mjera pritvora zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Predmet je vraćen Sudu BiH, da donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

3. Rješenjem Suda BiH, broj X-KR-07/419 od 17. jula 2008. godine apelantu i Đorđislavu Aškrabi ukinut je pritvor koji je u odnosu na apelanta prvobitno određen rješenjem Suda BiH broj X-

KR-07/419 od 29. novembra 2007. godine [ovo rješenje je potvrđeno rješenjem od 30. novembra 2007. godine, s obzirom na žalba podnesena u roku od 24 sata od prvobitnog rješenja]. U rješenju je obrazloženo da je, nakon što je Sud BiH primio odluku Ustavnog suda, broj AP-6/08 od 13. maja 2008. godine, te nakon ponovne kontrole opravdanosti mjere pritvora prema optuženima, donio odluku kojom se ukida pritvor apelantu i Đorđislavu Aškrabi, a određuju mjere zabrane kako je decidno stipulisano u nekoliko tačaka rješenja. Tužilaštvo BiH je izjavio žalbu na rješenje.

4. Apelaciono vijeće Suda BiH je Rješenjem, broj X-KR-07/419 od 21. avgusta 2008. godine, uvažilo žalbu Tužilaštva BiH, te rješenje Suda BiH od 17. jula 2008. godine preinačilo na način da je apelantu i Đorđislavu Aškrabi kao optuženima ukinulo mjere zabrane određene pobijanim rješenjem i odredilo im pritvor koji po ovom rješenju može trajati do okončanja glavnog pretresa a najduže tri godine, s tim da se trajanje pritvora računa od 29. novembra 2007. godine, odnosno dana određivanja pritvora prema apelantu, izuzimajući vrijeme koje je proveo na slobodi od 12. juna 2008. godine, pa do dana kada bude lišen slobode po ovom rješenju. U rješenju je određeno da će se kontrola opravdanosti pritvora vršitti svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

5. U obrazloženju rješenja vijeća Apelacionog odjeljenja ističe da prvostepeni sud nije na uvjerljiv način obrazložio i iznio razloge na kojima se temelji odluka o ukidanju pritvora, odnosno koje su se okolnosti promijenile u odnosu na posljednju kontrolu pritvora, a koje ukazuju da optuženi trebaju biti pušteni na slobodu uz mjere zabrane. Sud je naveo da se prvostepeno vijeće vezalo isključivo za odluku Ustavnog suda broj AP-6/08 od 13. maja 20098. godine i zaključilo da postoje okolnosti koje opravdavaju puštanje optuženih iz pritvora ali nije vodilo računa o uvjerljivosti i osnovanosti istih. Citirana odluka Ustavnog suda, kako je istaklo vijeće Apelacionog odjeljenja, iznosi jasan zaključak da «postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako je apelantu određen pritvor zbog bojazni da će utječući na svjedoke ometati krivični postupak, a takva bojazan nije opravdana konkretnim i valjanim razlozima koji bi objektivno ukazali na to da je apelant pokušao ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke, već se odluka zasniva samo na pretpostavkama suda zbog prirode i težine djela koje se apelantu stavljaju na teret i zbog eventualne istrage protiv saučesnika». Vijeće Apelacionog odjeljenja je konstatovalo da navedeni stav Ustavnog suda pravilnom primjenom ne bi trebalo da navodi na zaključak da je prvostepeno vijeće nužno moralo donijeti odluku kojom se optuženi puštaju iz pritvora, već je moglo uputiti na dva moguća rješenja: zadržavanja optuženih u pritvoru uz navođenje konkretnih i valjanih razloga koji bi bili dovoljni i u slučaju ukoliko bi ukazivali samo i na ozbiljan rizik da će optuženi pokušati utjecati na svjedoke ili u suprotnom ukoliko isti ne stoje, puštanje optuženih iz pritvora.

6. U konkretnom slučaju vijeće Apelacionog odjeljenja je utvrdilo da razlozi navedeni u žalbi koji ukazuju na to da su optuženi uticali na svjedoke i saučesnike jasno upućuju na zaključak da su se od momenta puštanja iz pritvora apelanta desile okolnosti koje ukazuju na postojanje «naročitih okolnosti» neprimjerenog uticanja ili pokušaja da se utiče na svjedoke. Vijeće Apelacionog odjeljenja je navelo da, imajući u vidu da zakonodavac kao razlog kojim se određuje pritvor u skladu sa članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBIH, predviđa i samo postojanje mogućnosti da će doći do ometanja postupka utjecajem na svjedoke, u konkretnom slučaju «naročite okolnosti» ukazuju da će optuženi ometati krivični postupak uticanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače» što je zabranjeno članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, a koje okolnosti su questio facti svakog pojedinog predmeta. Vijeće je nadalje istaklo da nije potrebno dokazivati konkretan uticaj na svjedoke i saučesnike od samih optuženih, jer i sama osnovana bojazan da će se uticaj desiti utemeljena na posrednim dokazima je dovoljna da sud ne može biti u uvjerenju da optuženi boravkom na slobodi neće kontaktirati svjedoke ili saučesnike, a što je sve u skladu i sa uslovom iz zaključka odluke Ustavnog suda da postoje konkretni i valjani razlozi koji objektivno ukazuju «da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke».

7. Vijeće Apelacionog odjeljenja je konkretne i valjane razloge našlo u činjenici da je utvrđeno da je izvršen uticaj na svjedoke Ahmu Mušanovića i svjedoka «H» i da je isti izvršen indirektno i u korist apelanta, a ne samo optuženog Ratka Bundala, kako to pogrešno i površno zaključuje prvostepeni sud. Naime, kako to proizilazi iz zapisnika sa održanog ročišta od 19. maja 2008. godine, svjedok Mušanović Ahmo je obavijestio sud da ga je kontaktirao Sreto Kovačević i tražio da se sastane sa Milivojem Sladoje, koji je po navodima Tužilaštva jedan od saučesnika u izvršenju krivičnog djela za koje se terete apelant i drugi optuženi, te da je od njega tom prilikom traženo da mijenja iskaz u odnosu na Sladoja i Bundala. Ovu konkretnu činjenicu prvostepeni sud je, prema mišljenju vijeća Apelacionog odjeljenja, netačno cijenio kao uticaj u korist optuženog Bundala, što je nepravilno jer, imajući u vidu procesnu zajednicu u kojoj se sva trojica optuženih nalaze, ukazuje da se opravdano može pretpostaviti da je uticaj izvršen u korist svih optuženih i da uticaj u korist Sladoja može koristiti svim optuženim. Alarmantno je, prema ocjeni navedenoj u obrazloženju rješenja, i odbijanje mnogih svjedoka da na glavnom pretresu potvrde navode iz svojih iskaza datih u istrazi sa posebnim akcentom na izjavi zaštićenog svjedoka, koji je odbio imenovati izvršioca streljanja zatočenih Bošnjaka, iz razloga što ne smije i jer mu je zaprijećeno putem telefona, a do kojih dešavanja je došlo nakon puštanja optuženih na slobodu. Evidentna je činjenica, navodi se dalje u osporenom rješenju, a koju ne osporava ni odbrana, da su izvršeni uticaji na svjedoke, ali sud ne mora da utvrđuje od koga potiču isti već da ih kao nesporne činjenice koje su se desile prihvati u kontekstu «naročitih okolnosti» koje ukazuju da će optuženi ometati krivični postupak uticanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, te po stavu suda, dokazani utjecaj od optuženih ne mora ni postojati. Vijeće Apelacionog odjeljenja ukazuje da je dovoljno da sve okolnosti tvore razumnu i jasnu sumnju da može doći do utjecaja, kao i da bi optuženi mogli imati koristi od tog utjecaja, neovisno od toga ima li direktnih dokaza da su optuženi bili direktno uključeni u pokušaj vršenja utjecanja na svjedoke i ometanje postupka.

8. Nadalje, sud zaključuje da je došlo do promjene okolnosti u smislu da postoje rezultati utjecaja na svjedoke koji se indirektno mogu dovesti u vezu sa optuženim, te izražava ozbiljnu zabrinutost kakve posljedice po žrtve i veliki broj preostalih svjedoka u postupku može izazvati boravak optuženih na slobodi. Ovo naročito ako se ima u vidu «(ne)efikasnost izrečenih mjera zabrane». Naime, evidentno je da postoji veliku broj poznatih i nepoznatih počinitelja u ovom predmetu te imajući u vidu težinu počinjenog djela, neophodno je, prema mišljenju suda, omogućiti svjedocima da svjedoče bez pritiska i rasterećeni od svih potencijalnih uticanja. Ponovna traumatizacija žrtava i svjedoka ugrožava ne samo njih, nego i implementaciju vladavine prava, jer oštećeni, odnosno svjedoci moraju imati povjerenje u mogućnost pravosudnih organa da spriječe mogući kontakt osumnjičenih i optuženih lica sa njima, prije konačnog zadovoljenja pravde.

9. Na kraju ovo vijeće se posebno osvrće na efikasnost izrečenih mjera zabrane prema optuženim, te vodeće računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom u smislu odredbe člana 123. stav 2. ZKPBiH, iste smatra neadekvatnim i neprimjerenim u odnosu na apelanta. Naime, nemoguće je istovremeno primjenjivati mjere obaveznog javljanja u SJB Kalinovik i mjere zabrane kontaktiranja sa svjedocima te mogućim saučesnicima i pomagačima pogotovo imajući u vidu što su prema navodima Tužilaštva određeni broj svjedoka i osumnjičenih saučesnika još uvijek zaposleni u SJB Kalinovik a neki od njih i na čelnim pozicijama i da je Kalinovik malo mjesto gdje se većina mještana međusobno poznaje. Ovo sve ukazuje da su u ovom predmetu mjere zabrane neodržive i da je jedino mjera pritvora adekvatna za obezbijeđenje neometanog vođenja krivičnog postupka, pa je vijeće Apelacionog odjeljenja, cijeneći sve pojedinačne navedene okolnosti i uzimajući ih u njihovoj povezanosti kao «naročite okolnosti» koje ukazuju da će optuženi ometati krivični postupak uticanjem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, u smislu odredbe člana 321. st. 1. i 3 a u vezi sa članom 132 stav 1. točka b) ZKPBiH, odlučilo kao u izreci.

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U obrazloženju svojih navoda apelacije, a odnosu na član 5. stav 3. Evropske konvencije apelant navodi da nije prekršio niti jednom mjeru zabrane, a da izrečena mjera javljanja nadležnom dežurnom radniku SJB Kalinovik ne predstavlja dozvolu suda i mogućnost komuniciranja sa svjedocima. Navedeno je da je sudu dostavio izvode iz knjige javljanja koje je na njegovo traženje dobio od SJB Kalinovik radi prezentiranja sudu dokaza da se javljao dežurnim radnicima. Apelant je, također, naveo da se u osporenom rješenju navodi da je od svjedoka Ahmeda Mušanovića zatraženo da mijenja iskaz u vezi sa Sladojem i Bundalom, te izvodi zaključak da se svjedok našao sa tim licima, te postavlja pitanje zašto nije odmah to prijavio sudu i tražio mjere zaštite, nego to spominje tek na glavnom pretresu. Također, apelant smatra da upravo sama činjenica da je od svjedoka traženo da mijenja iskaz u vezi sa Sladojem i Bundalom, a ne u vezi sa njim, ukazuje na nepotrebnost izricanja pritvora za njega. Apelant navodi da su svi svjedoci saslušani u istrazi i da su rješenjem suda od 19. novembra 2007. godine, dakle prije potvrđivanja optužnice, proglašeni tajnim svi lični podaci svjedoka za koje je Tužilaštvo tražilo mjere zaštite. Smatra da vijeće Apelacionog odjeljenja u osporenom rješenju nije navelo konkretne i opravdane razloge niti ti razlozi postoje, a koji ukazuju da je pokušao ili da postoji opravdan rizik da će pokušati da utiče na svjedoke. Činjenica da će mu nakon potvrđivanja optužnice biti omogućen uvid u sve dokaze sama po sebi nije dovoljna da bi se zaključilo da postoji opravdana bojazan da će uticati na svjedoke i da će tako ometati krivični postupak a čak i da su mu poznata imena svjedoka, sama ta činjenica ne bi bila dovoljna jer bi sud morao utvrditi da je posredno ili neposredno uticao ili pokušao da utiče na svjedoke. Apelant ističe da je sud propustio da preciznije i konkretnije obrazloži na čemu zasniva svoj zaključak da će u narednoj fazi postupka uticati ili pokušati da utječe na svjedoke ili eventualne saizvršioce, a naročito na svjedoke pod zaštitom i koje konkretne okolnosti na takvu mogućnost upućuju, te da je samo mjerom pritvora moguće ostvariti cilj koji je sud već imao u vidu pri određivanju mjere zaštite svjedoka.

11. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i protivrječnim dokazima citiranim u obrazloženju rješenja o navodnom uticanju na svjedoke, te smatra da je došlo i do kršenja načela presumpcije nevinosti. Apelant ističe da je osporeno rješenje doneseno od strane vijeća Apelacionog odjeljenja, a ne pretresnog vijeća koje je bolje upoznato sa činjenicama u postupku, da je uskraćen za mogućnost ulaganja žalbe drugostepenom sudu, te smatra da je na ovaj način došlo do povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporeno rješenje i predmet vrati na ponovni postupak ili da sam odluči o meritumu. Nadalje, apelant navodi da je oduzimanjem slobode u potpunosti isključen iz života svoje porodice i da vrijeme provedeno u pritvoru ostavlja neizbrisive tragove na njega i njegovu porodicu, a to stanje se svaki dan može i pogoršati, te stoga predlaže donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio njegovo puštanje na slobodu do donošenja konačne odluke o apelaciji.

Dopustivost prima faciae

12. Apelant je osporio Rješenjr vijeća Apelacionog odjeljenja, broj X-KR-07/419 od 21. augusta 2008. godine, smatrajući da mu je rješenjem, između ostalog, povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. i člana 13. Evropske konvencije.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju Rješenja vijeća Apelacionog odjeljenja, broj X-KR-07/419 od 21. augusta 2008. godine, i smatra da je navedenim rješenjem prekršeno njegovo pravo na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

16. U konkretnom slučaju, a na osnovu člana 321. st. 1. i 3. ZKPBiH, vijeće Apelacionog odjeljenja je odlučujući o žalbi Tužilaštva protiv Rješenja Suda BiH, broj X-KR-07/419 od 17. jula 2008. godine, kojim je ukinut pritvor apelantu i određene mjere zabrane, osporenim rješenjem odredilo pritvor apelantu koji po ovom rješenju može trajati do okončanja glavnog pretresa a najduže tri godine. Kontrola opravdanosti pritvora po navedenom rješenju vršit će se svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Nesporno je da je u ovom slučaju pritvor određen na temelju odredaba ZKPBiH, člana 132. stav 1. tačka b) kojim je propisano da ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke saučesnike ili prikrivače.

17. Vijeće Apelacionog odjeljenja je utvrdilo da su se od momenta puštanja apelanta iz pritvora desile okolnosti koje ukazuju na postojanje «naročitih okolnosti» neprimjerenog utjecaja ili pokušaja da se utiče na svjedoke. Prema odredbi člana 132. stav 1. ZKPBIH uslov za određivanje pritvora je postojanje osnovane sumnje da je određena osoba učinila krivično djelo, a ovaj opšti uslov impliciran je činjenicom da je sud potvrdio optužnicu protiv apelanta, 29. novembra 2007. godine. Kod takvog utvrđenja, kao i kod činjenice da postoje i okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, ispunjeni su zakonski uslovi za određivanje pritvora protiv apelanta. Obrazlažući rješenje sud je naveo da nije potrebno dokazivati konkretan uticaj na svjedoke i saučesnike od samih optuženih, jer i sama osnovana bojazan da će se uticaj desiti utemeljena na posrednim dokazima, je dovoljna da sud ne može biti u uvjerenju da optuženi boravkom na slobodi neće kontaktirati svjedoke ili saučesnike.

18. Dakle, analizirajući obrazloženje osporenog rješenja, Ustavni sud je utvrdio da je vijeće Apelacionog odjeljenja prilikom određivanja pritvora apelantu detaljno i jasno obrazložio svoju odluku o tome. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o određivanju pritvora protiv apelanta o kojem je odlučeno u postupku propisanim zakonom, jer postoji osnovana sumnja da je izvršio krivično djelo, kako to propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, na osnovu razloga koji su navedeni u osporenom rješenju. To znači da u odluci o određivanju pritvora apelantu nije bilo proizvoljnosti, jer je pritvor određen u postupku kontrole pritvora, odlučujući o žalbi Tužilaštva izjavljenoj protiv rješenja kojim je pritvor ukinut. Vijeće Apelacionog odjeljenja je utvrdilo da i dalje postoji opravdanost pritvora iz razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Ovakva situacija nije inkompatibilna sa članom 5. stav1. tačka c.) Evropske konvencije, jer navedeni član ne sadrži zabranu državama potpisnicama da u svojim pravnim sistemima mogu propisati odredbu, kojom se nalaže određivanje i produženje pritvora licu za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično djelo, i ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

19. Ustavni sud, i u ovoj odluci, ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda opravdanost pritvora zavisna je od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

20. Postupajući u skladu sa obrazloženjem ranije odluke Ustavnog suda u apelantovom predmetu AP-6/08, a sa ciljem utvrđivanja da li postoje relevantni i dovoljni razlozi za apelantovo lišenje slobode, redovni sud je prihvatio navode Tužilaštva da su, nakon apelantovog puštanja na slobodu, posredni dokazi ukazivali na to da sud ne može biti u uvjerenju da optuženi boravkom na slobodi neće kontaktirati svjedoke ili saučesnike s obzirom da je indirektno izvršen utjecaj na određene svjedoke u tom periodu. Također, redovni sud je ukazao na činjenicu da postoji veliku broj poznatih i nepoznatih počinitelja u ovom predmetu, kao i težinu počinjenog djela, te neophodnost de se, prema mišljenju suda, omogući svjedocima da svjedoče bez pritiska i rasterećeni svih potencijalnih uticanja, a imajući u vidu već izvršene utjecaje na svjedokr. Ukazano je na to da ponovna traumatizacija žrtava i svjedoka ugrožava ne samo njih, nego i implementaciju vladavine prava, jer oštećeni, odnosno svjedoci moraju imati povjerenje u mogućnost pravosudnih organa da spriječe mogući kontakt osumnjičenih i optuženih lica sa njima, prije konačnog zadovoljenja pravde. S obzirom na navedeno stavni sud smatra da redovni sudovi nisu proizvoljno i nepravično primijenili relevantne zakonske oderdbe na štetu apelanta, odnosno da je vijeće Apelacionog odjeljenja je dalo jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku o određivanju pritvora, posebno imajući u vidu javni interes na koji je ukazano u osporenim rješenjima koji u konkretnom slučaju preteže u odnosu na princip poštivanja apelantove slobode. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3. Evropske konvencije.

21. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Član 5. stav 4. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi: Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.[...]

22. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantuje pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o «lišavanju slobode». Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome po kojem je osnovu osoba lišena slobode i garantuje licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» da bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišenja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni elementi obaveze iz odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije je da nadzor mora vršiti sud, da je provedena usmena rasprava uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, da se razmatra zakonitost pritvora u najširem smislu i da se takvo preispitivanje desi što je moguće prije. Dakle, nadzor nad zakonitošću lišenja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61.). Međutim, to mora biti tijelo koje ima «sudski karakter». Da bi imalo «sudski karakter» to tijelo mora biti «nezavisno od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, stav 76. i 77.), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovo tijelo mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», a koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica.

23. Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi nikakve dokaze i argumente da sud koji je odlučivao o određivanju pritvora nije «sud» u smislu navedenih standarda. Naime, apelanti se žali da odluku o pritvoru nije donijelo pretresno već Apelaciono vijeće, što nije element člana 5. stav 4. Evropske konvencije, niti je zadatak Ustavnog suda da u tom smislu ispituje odluku. Apelant se žali da iz razloga što je osporeno rješenje donijelo vijeće apelacionog odjeljenja nije imao pravo na žalbu. Ustavni sud primjećuje da je vijeće Apelacionog odjeljenja odlučujući o žalbi Tužilaštva izjavljenoj protiv Rješenja tog suda, broj KR-

7/419 od 17. jula 2008. godine, a kojim je ukinut pritvor apelantu i određene Mjere zabrane, u smislu člana 321. st. 1. i 3. ZKP BIH, žalbu uvažio i preinačio prvostepeno rješenje, tako što je ukinuo mjere zabrane i odredio pritvor apelant.

24. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj nije neophodno da proceduru prema članu 5. stav 4. uvijek prate iste garancije kao i one potrebne u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ali da moraju postojati garancije koje odgovaraju datoj vrsti lišenja slobode. Naročito, Evropski sud je naglasio da «jednakost strana» mora biti osigurana posebno u postupku u kojem se razmatra žalba protiv naloga za pritvor (vidi Evropski sud, Niedbala protiv Poljske, presuda od 4. jula 2000. godine, aplikacija broj 27915/95). Evropski sud je u navedenom predmetu utvrdio kršenje prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer je zaključio da podnositelj nije imao mogućnost da komentariše tužiočevu argumentaciju, jer zakon koji je tada važio nije omogućavao podnositelju ili njegovom advokatu da prisustvuje raspravama suda, dok je ta mogućnost za tužioca postojala, niti je tužilac imao obavezu da svoje podneske dostavi podnositelju i njegovom advokatu.

25. Međutim, u konkretnom slučaju, odluka o pritvoru protiv apelanta donesena je u žalbenom postupku pred vijećem Apelacionog odjeljenja u kojem je apelant u skladu sa zakonskim odredbama učestvovao te je imao i iskoristio mogućnost dostavljanja odgovora na žalbu Tužilaštva i na taj način komentarisao argumente Tužilaštva koji su išli u pravcu određivanja pritvora. Vijeće Apelacionog odjeljenja odlučujući o žalbi Tužilaštva, a vršeći redovnu kontrolu pritvora, ispitalo je razumno opravdanje za određivanje pritvora po osnovu člana 132. stav 1. točka b) ZKP BiH koji propisuje da se pritvor može odrediti ako postoji osnovana bojazan da je određena osoba učinila krivično djelo, a ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecanjem na svjedoke saučesnike ili prikrivače. Naime, vijeće Apelacionog odjeljenja je zaključio da je u konkretnom predmetu došlo do promjene okolnosti u smislu da postoje rezultati uticanja na svjedoke koji se indirektno mogu dovesti u vezu sa apelantom i opravdavaju zaključak da postoji razlog za određivanje pritvora. Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda da za zadovoljenje stava 4. člana 5 Evropske konvencije nije neophodno da sudski organ uvijek preispituje već određeno lišavanje slobode. Dovoljno je da tijelo sa kvalitetom suda pri određivanju lišavanja slobode ispoštuje garancije člana 6 Evropske konvencije. Dakle stav 4. ne treba nužno shvatiti kao pravo žalbe protiv lišavanja slobode jer je u tom slučaju habeis corpus postupak već inkorporiran u rješenju o lišavanju slobode. (vidi Evropski sud, Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A. broj 33, stav 55). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju preispitivanje odluke o pritvoru u cijelosti zadovoljava zahtjeve iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije i da ne postoji ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u odlučivanju.

26. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani

27. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13 Evropske konvencije (vidi odluku Doma za ljudska prava BiH, CH/97/45, Odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 18. februara 1998. godine, tačka 62), te Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan

Preuranjenost

28. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Pri ispitivanju dopustivosti ovog djela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda:

Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena

30. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je lišen slobode i nepotrebno i nepravilno zadržan u pritvoru. U vezi sa ovim navodima apelanta, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost i krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U -63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

31. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su samo donesena procesna rješenja kojim je produžen odnosno određen pritvor protiv njega. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjeni.

32. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko su izmijenjene pravne okolnosti i ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

34. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2832/08 (N. Z.) | Sudska praksa | Aktio