Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3160/06 (E. P.)

Odluka donesena 28. 10. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3160/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-3160/06, rješavajući apelaciju Elmira Požege, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elmira Požege podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Sarajevo, broj Kž-414/04 od 21. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda Sarajevo, broj K-

363/04 od 5. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Elmir Požega (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kadrija Kolić advokat iz Sarajeva, podnio je, 27. novembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kž-414/04 od 21. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-363/04 od 5. jula 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj K-363/04 od 5. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Kž-414704 od 21. septembra 2006. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka b) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBIH) i krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 1. KZ FBiH, sve u vezi sa članom 54. KZ FBiH pa je na osnovu čl. 43., 49. i 54. stav 1. KZ FBiH, za počinjeno krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1 tačka b) KZ BiH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a za počinjeno krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 1 KZ BiH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. Primjenom člana 54. stav 2. tačka b) KZ FBiH apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 57. stav 1. KZ FBiH u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora apelantu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 5. aprila do 8. jula 2004. godine.

3. Općinski sud je utvrdio da je apelant 27. februara 2004. godine u Ul. Velika Aleja bb, prišao sa leđa oštećenoj Najili Smajić, rukom joj otrgnuo kožnu tašnu u kojoj su se nalazile stvari pobliže navedene u dispozitivu presude, te na taj način Najilu Smajić oštetio za iznos od oko 500,00 KM. Također sud je utvrdio da je apelant 24. marta 2004. godine, oko 21 sat na Ilidži u Ul. Zaima Topčića broj 1 na prvom spratu, dok se Emira Dizdar kretala prema svom stanu na četvrtom sprat, iskočio ispred nje, stisnutom pesnicom je udario u predio desnog obraza, nakon čega je uhvatio za tašnu koju joj je uspio otrgnuti sa lijevog ramena, te se pokušao udaljiti, ali ga je ova uhvatila za jaknu od šuškavog materijala, nakon čega se ipak uspio udaljiti s lica mjesta sa otuđenom tašnom u kojoj se nalazile stvari bliže pobrojane u dispozitivu presude, oštetivši na taj način Emiru Dizdar za iznos od 10.600,00 KM.

4. Ovakvo činjenično stanje Općinski sud je utvrdio na osnovu saslušanja svjedoka i drugih dokaza koji su mu bili na raspolaganju. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da nalaz i mišljenje specijaliste Zavoda za hitnu pomoć Kantona Sarajevo broj 6213 od 24. marta 2004. godine, nije prihvatio kao validan dokaz jer je nalaz sudu predočen na glavnom pretresu kao fotokopija koja nije bila ovjerena niti je potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na original. Također je sud naveo da zapisnik o prepoznavanju lica Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), broj KT-1163/04 od 6. aprila 2004. godine, nije prihvaćen kao zakonit dokaz jer je zaključio da prepoznavanje apelanta od strane svjedokinja-oštećenih nije preduzeto u skladu sa odredbom člana 99. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Naime, apelant je svjedokinjama oštećenim pokazan sam, pa zapisnik o prepoznavanju nije sačinjen u skladu sa citiranim članom, te je ovaj dokaz u smislu člana 11. stav 2. ZKP pribavljen suprotno članu 99. stav 3. ZKP i na istom odluka nije zasnovana. Prijedlog odbrane za provođenjem po službenoj dužnosti DNK vještačenja sud je odbio uz obrazloženje da vještačenje može provesti odbrana, nakon čega u tom pravcu nije bilo prijedloga odbrane.

5. Općinski sud je istakao da je ocjenom provedenih dokaza nedvojbeno utvrdio da su navodi iz optužnice na glavnom pretresu u cijelosti dokazani. Sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo iz tačke 1 izreke presude a zaključak je temeljio na osnovu ocjene provedenih dokaza i to na iskazu oštećene Najile Smajić koji je dala na glavnom pretresu i iskaza iste svjedokinje koji je dala u toku istrage i koji je pročitan na glavnom pretresu. Sud je ukazao da je svjedokinja na vrlo detaljan način opisala kritični događaj navodeće da je osoba na optuženičkoj klupi-apelant, osoba koja joj je na opisan način otuđila tašnu. Činjenica da sud nije prihvatio predloženi dokaz Tužilaštva (zapisnik o prepoznavanju lica), nije uticala na sud jer je po ocjeni suda oštećena bila u prilici da apelanta zapazi i zapamti i prije kritičnog događaja, zbog čega je apelanta prepoznala prilikom napada pa je stoga njena izjava da je apelant napadač, bila uvjerljiva i dovoljna. Da je optuženi prilikom napada na oštećenu Emiru Dizdar primijenio silu, što predstavlja jedno od bitnih obilježja krivičnog djela razbojništva, sud je dokazao pored iskaza svjedokinje i na osnovu foto dokumentacije MUP-a Kantona Sarajevo, te nalaza i mišljenja Zavoda za hitnu medicinsku pomoć broj 6253 od 24. marta 2004. godine iz kojeg je vidljivo da se oštećenoj Emiri Dizdar kada je dovezena u pratnji policije na licu «sa desne strane na obrazu, nosu, gornjoj usni vidi otok i crvenilo uslijed udara šake». Sud je apelantu odmjerio kaznu za krivična djela za koja je oglašen krivim u granicama koje su propisane za ta djela imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te primjenom člana 54. stav 2. točka 2. KZ FBiH izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci sa uvjerenjem da će se izrečenom jedinstvenom kaznom postići svrha kažnjavanja.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da činjenično stanje u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno, da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da je apelant učinio radnje izvršenja u vrijeme i na način opisan u izreci pobijane presude i za koje je oglašen krivim i osuđen. U vezi sa apelantovim navodima o nezakonitosti dokaza na kojima je prvostepena presuda zasnovana, Kantonalni sud je istakao da je iz obrazloženja prvostepene presude vidljivo da odluka nije zasnovana na zapisniku o prepoznavanju lica Tužilaštva od 6. aprila 2004. godine i o tome je prvostepeni sud naveo razloge koje kao pravilne prihvata i taj sud. Također, sud je zaključio da iskazi oštećenih koji su dati u istrazi ne predstavljaju dokaze koji su izvedeni na osnovu zapisnika o prepoznavanju osoba nego su date u smislu odredbi Odjeljka 5 ZKP kojima se propisuje saslušanje svjedoka i ti iskazi su u smislu člana 288. stav 1 ZKP korišteni kao dokaz na glavnom pretresu: Na kraju sud navodi da je na glavnom pretresu od 15. juna 2004. godine, sud rješenjem naložio oštećenoj Emiri Dizdar da dostavi originalnu medicinsku dokumentaciju, obzirom da je odbrana prigovorila da je tužilaštvo izvelo kao dokaz medicinsku dokumentaciju u fotokopiji koja nije ovjerena. Medicinska dokumentacija je po ocjeni tog suda dokaz čije je izvođenje naredio sud u cilju potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja i isti nije nezakonit, te su i ovi navodi apelanta neosnovani.

7. U apelaciji apelant iznosi iste argumente i stavove kao u žalbi kojom je osporavao prvostepenu odluku. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u suštini žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu i materijalnog prava. Apelant navodi da je nakon privođenja u Tužilaštvo vršeno njegovo prepoznavanje na način suprotan zakonu (članu 99. stav 3. ZKP) a osporene odluke su zasnovane na iskazima oštećenih kao dokazi koji su izvedeni iz nezakonitog dokaza. Apelant ističe da je predlagao provođenje dokaza DNK analizom uzoraka odjeće koja je navodno strgnuta sa njega prilikom činjenja krivičnog djela ali je isti prijedlog sud odbio, čime je dodatno povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje. Apelant se žali i na ocjenu dokaza od strane redovnih sudova navodeći da sudovi u osporenim presudama samo citiraju i eliminiraju dokaze za koje je utvrđeno da su nezakoniti i da «oni nisu imali uticaja na ostale dokaze kojima sud pokušava da opravda osuđujuću presudu». Apelant se također žali i na dužinu trajanja postupka po žalbi pred Kantonalnim sudom navodeći da je žalbu izjavio 15. septembra 2004. godine, a da je o žalbi odlučeno tek nakon dvije godine. Apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije, navodeći da se iz zapisnika o njegovom saslušanju ne može tačno utvrditi kada je lišen slobode, kada je počelo saslušanje kod nadležnog tužioca i kada je završeno. Predlaže da Ustavni sud ukine osporene odluke i vrati predmet na ponovni postupak Općinskom sudu i da obaveže Federaciju BiH da mu nadoknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 5.000,00 KM a za sastav apelacije iznos od 600,00 KM.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant se žali na dužinu postupka pred nadležnim Kantonalnim sudom koji je odlučivao o žalbi koju je izjavio protiv prvostepene presude, smatrajući da je rješavanje konkretne pravne stvari pred ovim sudom nerazumno dugo. U odnosu na ove navode apelanta, Ustavni sud je iz dokumentacije koja se nalazi u spisu utvrdio da je cio spis dostavljen na nadležni postupak Kantonalnom sudu 1. oktobra 2004. godine, a da je Kantonalni sud donio presudu 21. septembra 2006. godine. Dakle, razdoblje u kojem Kantonalni sud nije donio odluku, a koje je prema mišljenju apelanta trajalo nerazumno dugo, je razdoblje od dvije godine. Prema mišljenju Ustavnog suda, razdoblje od dvije godine nije nerazumno dugo razdoblje, tim prije što je u konkretnom slučaju pritvor apelantu ukinut u toku trajanja prvostepenog postupka, pa se nije radilo o «pritvorskom predmetu» koji je hitne prirode.

11. Također, treba imati u vidu i razloge koje je Kantonalni sud naveo u svom odgovoru na apelaciju. Kantonalni sud ističe da ima veliki broj neriješenih predmeta koji se uzimaju u rad po redoslijedu prijema, izuzev ako nije riječ o «pritvorskim predmetima» sa kojima sud postupa sa posebnom hitnošću, a što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Također, ovaj sud navodi da je sudija koji je bio zadužen sa ovim predmetom kao sudija izvjestilac otišao na drugu dužnost, nakon čega je predmet dat u rad drugom sudiji 28. juna 2006. godine, koji je i zakazao sjednicu vijeća za 21. septembar 2006. godine, kada je i donesena drugostepena presuda. U principu, ne može se prihvatiti kao opravdanje činjenica da je sud preopterećen predmetima i da zbog toga, kao što je to ovdje slučaj, postupak o žalbi traje dvije godine. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uslovom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A broj 66. stavovi 25-

32). S obzirom da je sud evidentno poduzeo određene korake na organizovanju svog rada kako bi postigao bolju efikasnost u radu, Ustavni sud smatra da donošenje konačne odluke u vremenskom razdoblju od dvije godine nije prešlo granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.

12. Apelant također, nezadovoljan osporenim presudama osporava utvrđeno činjenično stanje te smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalni propis. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).

13. U odnosu na prigovor apelanta da su osporene odluke zasnovane na iskazima oštećenih-svjedokinja kao dokazi koji su izvedeni iz nezakonitog dokaza, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud na strani devet presude opširno obrazlaže i navodi koje dokaze nije prihvatio jer su nezakoniti. Tako između ostalog Općinski sud ističe: »Zapisnik o prepoznavanju lica Kantonalnog tužilaštva Sarajevo, broj KT-1163/04 od 6. aprila 2004. godine, nakon ocijene Vijeće nije prihvatilo kao zakonit dokaz jer je zaključilo da prepoznavanje osumnjičenog od strane svjedokinje-oštećenih nije preduzeto u skladu sa članom 99. stav 3. ZKP pošto svjedokinjama-oštećenim Najili Smajić i Emiri Dizdar tom prilikom osumnjičeni Elmir Požega nije istovremeno pokazan radi prepoznavanja zajedno sa drugim njima nepoznatim osobama već je osumnjičeni pokazan svjedokinjama-oštećenim isključivo sam,[…] te je stoga ovaj dokaz u smislu člana 11. stav 2. ZKP pribavljen bitnom povredom ZKP (suprotno pravilu iz odredbe člana 99 stav 3. ZKP) pa je stoga isti dokaz Vijeće odbacilo kao nezakonit, te na istom odluka ovog vijeća nije donesena».

14. U vezi navoda apelanta da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog za provođenje dokaza DNK analizom uzoraka odjeće koja je navodno strgnuta sa njega prilikom činjenja krivičnog djela, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3 d). Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

15. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da je redovni sud imao razumno opravdanje što je odbio zahtjev apelanta za provođenjem dokaza DNK analizom uzoraka odjeće. Odbijanje suda da provodi predložene dokaze, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži provođenje tih dokaza, utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253.). Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtjeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti im meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68) U konkretnom slučaju sud je odbio prijedlog odbrane za provođenje po službenoj dužnosti DNK vještačenje uz obrazloženje odbrani da DNK vještačenje, odnosno svako drugo vještačenje, može provesti odbrana, nakon čega nije bilo prijedloga odbrane u tom pravcu.

16. U odnosu na prigovore apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza od strane redovnog suda, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi mutatis mutandis već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP-661/04).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane presude, a koje je prihvatio i Kantonalni sud i da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. te na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela teške krađe i krivičnog djela razbojništva Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su procesni i materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Kantonalni sud.

18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član

5. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da su navodi apelanta paušalni, da apelant nije dostavio konkretna rješenja o pritvoru koja osporava, već smatra da mu je navedeno pravo povrijeđeno jer se iz zapisnika o saslušanju pred Tužilaštvom ne zna kada je lišen slobode, kada je počelo saslušanje i kada je isto završeno. Kako apelant ne navodi nikakve činjenice niti dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovog prava moguća odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3160/06 (E. P.) | Sudska praksa | Aktio