Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3166/06 (E. O.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3166/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-3166/06, rješavajući apelaciju Ekrema Orlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekrema Orlića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-892/05 od 14. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Zenica, broj Gž-1542/04 od 26. maja 2005.
godine i Presude Općinskog suda Zenica, broj 1368/00 od 30.
septembra 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekrem Orlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Nedžad Babić advokat iz Zenice, podnio je, 27. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-892/05 od 14. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1542/04 od 26. maja 2005. godine i Presude Općinskog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1368/00 od 30. septembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-1368/00 od 30. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1542/06 od 26. maja 2006. godine, obavezan je apelant, Salih Žuna (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Mirsad Šišić (u daljnjem tekstu: trećetuženi) da Metalurškom Institutu »Kemal Kapetanović» Zenica, solidarno isplate iznos od 13.603,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. marta 1996. godine, do isplate, kao i da mu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.822,00 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju presude sud ističe da je na osnovu uvida u Z.K. UL. broj 4251 K.O. Zenica, izvoda iz posjedovnog lista broj 547/01 od 12. maja 1998. godine kao i rješenja i zaključka Općinske uprave za imovinsko pravne poslove, geodetske i katastra nekretnina općine Zenica od 3. i 20. oktobra 1997. godine, utvrdio da je tužitelj nosilac prava raspolaganja na zemljištu označenom kao k.č. broj 278/3 u naravi skladište, kuća i zgrada površine 24 m2, kao i da je iz tvrdnje tužitelja koju izjavu su potvrdili i saslušani svjedoci utvrđeno da je na tom prostoru postojao objekat «pumpna stanica». Također sud navodi da su iz izjave drugotuženog date u krivičnom postupku potvrđeni navodi tužbe da su drugotuženi i trećetuženi, «macolom» lupali betonsku ploču objekta pumpne stanice a potom prostor pumpne stanice zaravnali. Sud dalje navodi da je u potpunosti poklonio vjeru izjavi koju je dao apelant 6. novembra 1997. godine a kojom je priznao da je postojala pumpna stanica koja je porušena i čime je tužitelju nastala šteta. Iz provedenih dokaza, zaključuje sud, sasvim je jasno utvrđeno da je postojao objekta pumpne stanice u momentu izvođenja radova čišćenja, da su ga drugotuženi i trećetuženi porušili u akciji čišćenja otpadnog materijala, a da su na obavljanje radova pozvani od strane apelanta čime je tužitelju nastala šteta, pa je udovoljeno tužbenom zahtjevu, na osnovu odredbi člana 154. stav 1. i čl. 158. i 206. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br.2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO).
4. U obrazloženju presude, Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za presuđenje u ovoj pravnoj stvari i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud smatra da je u obrazloženju presude prvostepeni sud dao razloge o odlučnim činjenicama pri tome je dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, a što proizilazi iz analize provedenih dokaza. Prvostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza pravilno utvrdio da je postojao objekta tužitelja-pumpna stanica, te da su po nalogu apelanta drugotuženi i trećetuženi uništili pumpnu stanicu. Također ovaj sud smatra pravilnim utvrđenje prvostepenog suda kada je visinu štete utvrdio na osnovu predračuna kojeg je za tužitelja sačinila GP «Gradnja» Zenica jer iz zapisnika sa glavne rasprave održane 30. augusta 2004. godine, proizilazi da tuženi nisu imali primjedbi na izvođenje dokaza uvidom u predračun niti su na okolnost visine štete predlagali izvođenje nekog drugog dokaza. Kantonalni sud smatra neosnovane žalbene navode da u krivičnom predmetu protiv drugotuženog i trećetuženog nije dokazano da su počinili djelo koje im se stavlja na teret jer je presudom Kantonalnog suda, broj Kž-68/00 od 18. maja 2000 godine, odbijena optužba zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja, a ne zbog nedostatka dokaza. Na kraju, Kantonalni sud ističe da nisu tačni navodi da je tužitelj na glavnoj raspravi preinačio tužbeni zahtjev tako što je tražio kamate od 24. marta 1996. godine budući da je usvojen tužbeni zahtjev kako ga je tužitelj opredijelio na glavnoj raspravi i to na način da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate na ime naknade štete iznos od 13.603,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka.
5. Odlučujući o reviziji koju su tuženi izjavili protiv navedene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je Presudom, broj Rev-892/05 od 14. septembra 2006. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi na osnovu činjeničnih utvrđenja pravilno odlučili kada su udovoljili tužbenom zahtjevu i o tome dali razloge kao u obrazloženju. Budući da iz utvrđenih činjenica proizilazi da je nastala šteta tužitelju krivnjom tuženih kao izvršilaca radova na rušenju odnosno uništenju tužiteljevih stvari osnov iz člana 154. stav 1 ZOO postoji, te su pravilno obavezani tuženi na naknadu štete. Okolnost da li je apelant kao fizičko lice ili u ime pravnog lica davao neka obećanja odnosno izjave da će platiti štetu pod uslovom da se ne vodi protiv njih i drugih lica krivični postupak, nije bitna okolnost za odluku u ovoj pravnoj stvari jer se pobijena presuda ne temelji na priznanju apelanta o nastaloj šteti a koje priznanje apelant osporava već je donesena temeljem utvrđene krivice tuženih za nastalu štetu i u tom pravcu su dati valjani razlozi i pravilno je primijenjeno materijalno pravo.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U obrazloženju apelacije, apelant izlaže tok postupka pred redovnim sudovima i žali se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da nije bio na licu mjesta kada se vršilo čišćenje otpadnog materijala, niti je izdao bilo kakve naredbe drugotuženom i trećetuženom, niti su vidjeli bilo kakav objekat koji je u vlasništvu tužitelja, te smatra da nema nikakvih dokaza da su tužitelju prouzrokovali štetu namjerno ili nepažnjom u smislu člana 158. stav
1. ZOO. Apelant smatra da najbitniju činjenicu vezanu za član 154. ZOO, da je na dan 24. mart 1996 godine, objekt-pumpna stanica uopće postojala, sud smatra utvrđenom što uopće nije tačno, jer te činjenice nisu utvrđene i tužitelj nije pružio sudu bilo kakve dokaze o tome, te je tužbeni zahtjev neosnovan. Apelant dalje ističe da se osporene presude zasnivaju na izjavi od 6. novembra 1997. godine koju je on dao kao direktor firme «Ekro Prom» i čiju sadržinu sud pogrešno interpretira u obrazloženju presude i pogrešno je prihvata. Smatra da sam sadržaj izjave ukazuje na eventualnu obavezu firme «Ekro Prom» kao pravnog lica, a ne na njegovu obavezu kao fizičkog lica koji uopšte nije pasivno legitimisan u ovom sporu. Apelant presudu prvostepenog suda smatra protivriječnu samoj sebi, te smatra da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, čime su počinjene povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
11. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen o tužbi tužitelja i redovni sudovi su u cijelosti udovoljili tužbenom zahtjevu te obavezali apelanta, drugotuženog i trećetuženog da tužitelju solidarno isplate iznos od 13.603,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Članom 158. ZOO propisano je: »Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom», a član 154. stav 1 ZOO propisuje: »Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice». Redovni sudovi su iz provedenog dokaznog postupka utvrdili da je šteta tužitelju nastala krivicom tuženih i to tako što su drugotuženi i trećetuženi porušili u akciji čišćenja otpadnog materijala pumpnu stanicu tužitelja a da su na obavljanje ovih radnji pozvani od strane apelanta, čime je tužitelju nastala šteta.
13. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu, kao i da Ustavni sud neće ulaziti u način na koji su redovni sudovi tumačili i primjenjivali relevantno pravo. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu primjene prava, osim ukoliko se primjena prava ne doima očigledno proizvoljnom. Također, a u odnosu na navode apelanta da je sud pogrešno prihvatio i ocjenio određene dokaze, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
14. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih presuda, te da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza, a što je potvrdio Kantonalni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi i reviziji koje su razmatrali Kantonalni i Vrhovni sud. Pored toga, nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, mogao je ulagati žalbu, reviziju, te nema ni jednog razloga da se opravda sumnja da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
15. Dakle, Ustavni sud u postupanju redovnih sudova ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Pored navedenog, apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na dom i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.f) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine odnosno čl. 8. i 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe da je prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju, akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze u «opseg»garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994.godine, serija A broj 291-B, stav 22).
17. Postupak se u konkretnom slučaju odnosio na naknadu štete, a apelant samo paušalno navodi da mu je donošenjem osporenih presuda povrijeđeno pravo na dom i pravo na nediskriminaciju. Naime, uz apelaciju nije dostavio niti naveo ni jedan dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovih prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju ovih prava, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
18. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić