Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3195/06 (M. D.)

Odluka donesena 28. 10. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3195/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-3195/06, rješavajući apelaciju Mirka Duspare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Duspare podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

432/05 od 15. augusta 2006. godine i Presude Osnovnog suda Derventa, broj P-259/02 od 25. jula 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Duspara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Derventa, kojeg zastupa Zoran Simić advokat iz Dervente, podnio je 27. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-432/05 od 15. augusta 2006. godine i Presude Osnovnog suda Derventa (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-259/02 od 25. jula 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-259/02 od 25. jula 2003. godine, obavezuje se Duško Milanović (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete zbog oduzetog i upotrebljavanog traktora isplati 1.065,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na glavni dug počev od 20. aprila 2002. godine pa do isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.105,70 KM u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude. Sa viškom tužbenog zahtjeva za naknadu štete i isplatu troškova apelant je odbijen.

3. U obrazloženju presude Općinski sud ističe da je uvidom u potvrdu SJB Derventa od 10. aprila 2002. godine, utvrđeno da je od tuženog oduzet traktor i predat apelantu, a cijeneći iskaze saslušanih svjedoka, te iskaz apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke, sud je našao utvrđenim da je traktor vlasništvo apelanta. Sud dalje navodi, da je odlučujući o visini štete cijenio nalaz vještaka mašinske struke Boška Reljića koji je utvrdio da je vrijednost traktora na dan vraćanja 10. aprila 2002. godine iznosila 1.550,00 KM, a na dan 22. april 2007. godine 2.615,00 KM. Kada se oduzme vrijednost vraćenog traktora od vrijednosti na dan 22. aprila 2007. godine onda šteta iznosi 1.065,00 KM. Sud ističe da je uvažio prigovor zastare koji je istakao tuženi jer je u smislu člana 376. tačka 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da u svakom slučaju potraživanje naknade štete zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Sud je priznao apelantu štetu od dana podnošenja tužbe, tj. od 22. aprila 2002. godine pa unazad pet godina do 22. aprila 1997. godine. Za period upotrebe traktora prije 22. aprila 1997. godine, pa do jula 1992. godine, kada je traktor oduzet, nije dosuđivana šteta jer je osnovan prigovor tuženog da je za taj period nastupila zastarjelost. Na kraju, sud navodi da je tuženog obavezao u smislu člana 154. ZOO na naknadu štete apelantu jer je dokazano da je tuženi štetu prouzrokovao.

4. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog, Okružni sud Doboj (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom, broj Gž-703/04 od 29. septembra 2005. godine, žalbu tuženog odbio i pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu potvrdio, a žalbu apelanta uvažio, pobijanu presudu u odbijajućem dijelu preinačio tako što je u cijelosti usvojio konačno postavljeni tužbeni zahtjev apelanta i tuženog obavezao da isplati na ime naknade štete pored iznosa dosuđenog dosuđujućim djelom izreke pobijane presude još iznos od 3.553,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 20. aprila 2002. godine do konačne isplate i na ime naknade troškova postupka iznos od 2.111,05 KM a sve u roku od 30 dana po prijemu presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

5. U obrazloženju presude Okružni sud ističe da je prvostepeni sud proveo sve dokaze i pouzdano utvrdio da je tuženi u julu 1992. godine iz garaže apelanta odvezao traktor koji je 10. aprila 2002. godine, oduzet od tuženog i predat apelantu, te na taj način prouzrokovao štetu apelantu a čiju je visinu utvrdio na osnovu nalaza vještaka mašinske struke. Okružni sud navodi da prvostepeni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti prigovora zastare nije imao u vidu odredbu člana 383. ZOO prema kojem zastarjelost ne teče za sve vrijeme za koje povjerilac nije bio u mogućnosti da zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtjeva ispunjenje svojih obaveza. Sud dalje navodi da je apelant tokom prvostepenog postupka isticao da u vrijeme oduzimanja traktora nije bio u Derventi već se nalazio na privremenom radu u SR Njemačkoj, a tokom ratnih događanja nije dolazio u Republiku Srpsku, pa je tek 30. maja 2001. godine, saznao da mu je tuženi bespravno u julu mjesecu 1992. godine iz garaže uzeo traktor, te je rok zastarjelosti spornog potraživanja počeo da teče tek od 30. maja 2001. godine kao dana kada je apelant saznao za lice koje mu je prouzrokovalo spornu štetu, a u skladu sa članom 376. stav 1. ZOO.

6. Odlučujući o reviziji tuženog Vrhovni sud je Presudom, broj Rev-432/05 od 15. augusta 2006. godine, reviziju uvažio, presudu Okružnog suda, broj Gž-211/04 od 24. marta 2005. godine preinačio u dijelu kojim je uvažena žalba apelanta, te je žalbu apelanta odbio i Presudu osnovnog suda, broj P-

259/02 od 25. jula 2003. godine, potvrdio u odbijajućem dijelu.

7. U obrazloženju presudu Vrhovni sud ističe da osnovano revizija ukazuje na pogrešnu primjenu odredbi čl. 376. i 383. ZOO. Prema odredbi člana 383. ZOO, zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem traži ispunjenje obaveze. Nesavladive prepreke, odnosno rat u Bosni i Hercegovini trajale su sve do 19. juna 1996. godine kao dana kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti i od tog dana ne može se smatrati da su za apelanta postojale nesavladive prepreke da sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveze, odnosno naknadu štete. Nesavladiva prepreka u smislu navedenog člana ne može predstavljati apelantov privremeni rad u inostranstvu budući da je nakon 19. juna 1996. godine, a naručito 22. aprila 1997. godine kretanje stanovništva teritorijom Bosne i Hercegovine bilo slobodno, a nadležni sud je bio u funkciji i apelantu su bili na raspolaganju i drugi načini podnošenja tužbe sudu-putem pošte ili punomoćnika. Za primjenu člana 376. stav 2 ZOO, ukazuje sud, nebitan je datum saznanja za štetu i počinioca što je u konkretnom slučaju 30. maj 2001. godine. Odredbom tog člana propisano je da potraživanje štete zastarijeva u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala i bez obzira na sve druge okolnosti i nastupaju posljedice iz člana 360 stav 1 ZOO. Početak objektivnog roka povezan je sa danom nastanka štete bez obzira kada je štetna radnja izvršena i kada je oštećenik saznao za štetu i navršava se pet godina od dana kada je šteta nastala. U konkretnoj situaciji, zaključuje sud, predmetni traktor je bespravno oduzet apelantu 1992. godine i šteta na njemu je nastajala sukcesivno a njen obim je prema nalazu vještaka odrediv prema vremenskim periodima. Ovo znači da je protekao objektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete iz člana 376. stav 2 ZOO za štetu nastalu u periodu od momenta oduzimanja traktora do 22. aprila 1997 godine koji dan predstavlja posljednji dan unutar roka zastarjelosti računajući od dana podnošenja tužbe 22. aprila 2002. godine.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu i jednog i drugog prava apelant vidi u tome što je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da mu je tuženi štetu uzrokovao izvršenjem krivičnog djela teške krađe za koje u momentu podnošenja krivične prijave, a i tužbe za naknadu štete nije bila nastupila zastara krivičnog gonjenja kao ni zastara potraživanja naknade sveukupno utvrđene štete u skladu sa članom 377 ZOO. Apelant smatra da to što javni tužilac nije bio «raspoložen da optuži Srbina radi hrvatskog traktora» ne smije uticati na zakonito presuđenje u parničnom postupku.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je zastarjelo apelantovo potraživanje nastale štete za period od momenta oduzimanja traktora pa do 22. aprila 1997. godine, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

13. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

14. U konkretnom slučaju, apelant je nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i u osporenim odlukama primijenili važeće materijalno-pravne propise, te obavezali tuženog da apelantu na ime naknade štete zbog oduzetog i upotrebljavanog traktora isplati iznos od 1.065,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva za naknadu štete apelant odbijen. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim odlukama utvrdili da je predmetni traktor oduzet apelantu 1992. godine i da je šteta na njemu nastajala sukcesivno a obim je odrediv prema vremenskim periodima. Ustavni sud također primjećuje da je članom 376. stav 2. ZOO propisano da potraživanje štete zastarijeva u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala, te je za primjenu navedene odredbe nebitan datum saznanja za štetu i počinioca a što je u konkretnom slučaju 30. maj 2001. godine. Sudovi su dali jasne i logične razloge za svoje stanovište da se na apelanta ima primijeniti član 376. stav 2 ZOO odnosno da je protekao objektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete za štetu nastalu u periodu od momenta oduzimanja traktora do 22. aprila 1997. godine a koji dan predstavlja posljednji dan unutar roka zastarjelosti računajući od dana podnošenja tužbe tj. od 22. aprila 2002. godine. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelanti ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3195/06 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio