Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3250/06 (Hercegovačko-neretvanski Kanton)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3250/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 3250/06, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog Kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog Kantona, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-06-000938 od 28. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru, broj P-589/05 od 7. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski Kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 5. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000938 od 28. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-589/05 od 7. jula 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-589/05 od 7. jula 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-000938 od 28. septembra 2006. godine, udovoljeno je tužbenom zahtjevu Milog Brankovića i dr. (u daljnjem tekstu: tužitelji) te je apelant obavezan da tužiteljima isplati neisplaćene dijelove plaća za mjesece maj i jun 2002. godine i doprinose na plaću u novčanim iznosima bliže označenim u dispozitivu presude, sa zakonskom zateznom kamatom od 4. maja 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate uz naknadu troškova spora u iznosu od 1.481,20 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da među parničnim strankama nije sporno da su tužitelji bili zaposlenici Javne Ustanove Arhiva Hercegovine (u daljnjem tekstu: Arhiv Hercegovine), s kojim su zaključili i ugovore o radu kojim je između ostalog regulisana i visina plaće. Također, nije sporno da tužiteljima nisu isplaćene ukupne plaće za maj i jun 2002. godine te da je isplaćeno ukupno 40% iznosa ove dvije plaće. Općinski sud ističe da je neosnovan prigovor zastare potraživanja iz razloga što novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine po članu 106. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 43/99, 32/00 i 29/03) i ostvarivanje ovih potraživanja nije ograničeno rokom za podnošenje tužbe od jedne godine. Neosnovan je i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene jer je Arhiv Hercegovačko-neretvanskog Kantona (u daljnjem tekstu Arhiv HNK) osnovan samim Zakonom o kantonalnim ministarstvima i drugim tijelima kantonalne uprave («Službene novine HNK», broj 4/98, u daljnjem tekstu: Zakon o kantonalnim ministarstvima), pa imajući u vidu da je navedeni zakon kojim je konstituisan Arhiv HNK kao upravna organizacija, stupio na snagu 10. augusta 1998. godine, dakle bio je na snazi kada su potraživanja tužitelja dospjela za naplatu, formalno pravno je apelant pasivno legitimisan u odnosu na status i potraživanja zaposlenih radnika. Tačni su navodi apelanta, pojašnjava sud, da je Arhiv Hercegovine kao ustanova imao svojstvo pravnog lica i pravni subjektivitet i da je samostalno odgovarao za svoje obaveze, međutim ovaj stav se ne može primijeniti na konkretnu situaciju, imajući u vidu nastalu reorganizaciju Arhiva, kojem je prestao status ustanove i formiran je kao upravna organizacija HNK, koja je preuzela prava i obaveze ranije ustanove. Sud je istakao da osnov potraživanja nije sporan, kao ni činjenica da su tužitelji radili u maju i junu 2002. godine u Arhivu Hercegovine a apelant nije ni osporio visinu plaće, osim da je uplaćeno 40% ukupnog iznosa potraživanja, što također nije sporno. Na kraju sud navodi da se članom 102. Zakona o radu, zaposleniku daje pravo da u ostvarivanju svojih pojedinačnih prava iz radnog odnosa može zahtijevati zaštitu pred nadležnim sudom, a u konkretnom slučaju se radi o obavezi poslodavca za uplatu doprinosa Fondu PIO koja obaveza proizilazi iz pojedinačno zaključenih ugovora o radu pa je i prigovor apelanta o sudskoj nenadležnosti, neosnovan.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da tužiteljima pripada pravo na isplatu preostalog dijela plaće u novčanim iznosima kako je to utvrdio vještak finansijske struke a shodno članu 29. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u HNK (»Službene novine HNK», broj 8/99). Kantonalni sud navodi da je članom 23. Zakona o kantonalnim ministarstvima, osnovan Arhiv HNK kao upravna organizacija, a članom 35. stav 2. istog Zakona određeno je da će Arhiv početi sa radom danom imenovanja direktora. Odlukom o početku rada Arhiva HNK, koju je donijela Vlada HNK pod brojem 01-1-02-1302/04 od 30. jula 2004. godine, propisano je da novoformirana upravna organizacija preuzima od Arhiva Hercegovine i Arhiva HZ HB zgrade, prostorije, zaposlene, opremu i inventar, knjižni fond, arhivu, predmete i drugu dokumentaciju, sredstva za rad i drugu imovinu iz kojih odredbi proizilazi da je Arhiv HNK pravni slijednik oba Arhiva od kojih je nastao, a u momentu podnošenja tužbe, isti, kao upravna organizacija, nije imao pravni subjektivitet. Na kraju Kantonalni sud ističe da su neosnovani navodi da tužitelji nisu aktivno legitimisan da traže isplatu doprinosa na plaće i iz plaće, jer je suprotno stanovište zauzeo Ustavni sud u odluci broj AP-311/04.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Žali se na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da nije pasivno legitimisan i da Kantonalni sud nije vodio računa o žalbenom prigovoru da je u periodu na koji se odnosi tužbeni zahtjev Arhiv Hercegovine egzistirao kao javna ustanova, dakle kao samostalno pravno lice odnosno nije bio u sastavu HNK. Apelant ističe da se drugostepeni sud poziva na Odluku Vlade HNK od 30. jula 2004. godine o početku rada HNK ne obazirući se na činjenicu da se tužbeni zahtjev odnosi na period maj-jun 2002. godine, kada Arhiv HNK nije postojao obzirom da je formiran, kako to sud navodi, 30. jula 2004. godine. Apelant također navodi da je članom 35. stav 2 Zakona o Kantonalnim ministarstvima, na koji se sud poziva, određeno da Arhiv počinje sa radom danom imenovanja direktora uprave a što se dogodilo 2005. godine, a za raniji period Arhiv Hercegovine je bio od strane HNK samo sufinansiran u vidu granta.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Razmatrajući navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju parnični postupak vođen po tužbi tužitelja i redovni sudovi su udovoljili tužbenom zahtjevu i obavezali apelanta da isplati tužiteljima neisplaćene dijelove plaća za mjesec maj-jun 2002. godine, te doprinose na plaću sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Ustavni sud primjećuje da se apelant u suštini žali što redovni sudovi nisu udovoljili prigovoru nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku na dvije sudske instance, te da je prvostepeni sud razmotrio sve apelantove prigovore u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja dajući pri tome jasne razloge za svoju odluku. Također se i Kantonalni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude očitovao na navode apelanta, koji su u suštini isti kao i navodi apelacije. Pri tome, po mišljenju Ustavnog suda, prvostepeni i drugostepeni sud su primijenili relevantne materijalno-pravne propise iz kojih nesporno proizilazi da je apelant pasivno legitimisan u predmetnom postupku. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). S obzirom da apelacija u odnosu na ove navode ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.
10. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa navodima o povredi ovog prava apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o kršenju prava na imovinu se, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić