Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3292/06 (M. W. i M. D.)

Odluka donesena 28. 10. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3292/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-3292/06, rješavajući apelaciju Marice Weiss i Mire Dželetović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marice Weiss i Mire Dželetović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1239/06 od 16. novembra 2006.

godine, Presude Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž-2285/04 od 13.

maja 2005. godine i Presude Općinskog suda Sarajevo, broj P- 2780/03-B od 22. aprila 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marica Weiss i Mira Dželetović (u daljnjem tekstu: apelantice) koje zastupa Dušan Kalaba advokat iz Sarajeva, podnijele su, 12. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1239/06 od 16. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2285/04 od 13. maja 2005. godine i Presude Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 2780/03-B od 22. aprila 2004. godine. Apelantice su dostavile dopunu apelacije 22. januara 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-2780/03-B od 22. aprila 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-2285/04 od 13. maja 2005. godine, utvrđuje se da je Slavko Šimić (u daljnjem tekstu: tužitelj) građenjem stekao pravo vlasništva na stambenom objektu-kući veličine 78m2 sagrađenoj na parceli k.č. 768/10 KO Dolac, upisane u zk ul. broj 1573 KO Novo Sarajevo II, u naravi «oranica bara do puta», površine 210 m2, što su apelantice dužne priznati i trpiti da se tužitelj upiše u ZK uredu Općinskog suda u Sarajevu kao vlasnik 1/1 u korist tužitelja na zemljištu ispod kuće u površini od 78m2 i zemljišta oko kuće kao dvorišta u površini od 210m2, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev se odbija. Apelantice su dužne tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka i iznosu od 9.933,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude Općinski sud ističe da je među strankama sporno da li je tužitelj adaptirao kuću ili je svojim sredstvima i svojim materijalom izgradio potpuno novi objekt na mjestu stare kuće i na taj način stekao pravo vlasništva građenjem na cjelokupnom objektu i pripadajućem zemljištu. Po nalazu tog suda, tužitelj je na mjestu stare kuće ćerpićare dimenzije 8,08m x 7,13m, sagradio novu kuću dimenzija 8,10 x 7,35 m, temeljenjem, izlijevanjem stubova i ploča, izgradnjom novih zidova i dodavanjem još jednog sprata, te konačno takvom gradnjom stekao sasvim novi objekt sa 184,65m2 korisne površine. Ovo utvrđenje, navodi sud, proizilazi iz vrlo jasnog i nedvosmislenog nalaza vještaka ali i iz iskaza svjedoka te tužitelja koji je saslušan u svojstvu parnične stranke kao i iskaza apelantice Marice Weiss koja je izjavila da je tužitelj pojačao zidove i izlijevao stubove te izlio betonsku ploču sprata kuće, a što ona smatra adaptacijom. Sud je dalje ukazao da je stanovište vještaka, a koje prihvata sud, da je u konkretnom slučaju izvršena potpuna rekonstrukcija kuće, sa novom statikom i potpuno novim prostornim određenjem i sa 92,8% učešća novih građevinskih materijala u odnosu na ranije postojeći. Sud ističe da je tužitelj ove radove preduzimao sukcesivno, zavisno od sredstava, a apelanticama je bilo poznato i nisu se protivile niti su na bilo koji način osporile stvaranje nove vrijednosti. Sve i da se uzme kao tačno, smatra sud, da je Marica Waiss adaptirala prizemlje stare kuće za potrebe svoje majke ona nije pružila dokaz da je učestvovala u gradnji novog objekta, niti da je na bilo koji način reagovala da spriječi dalju gradnju, pa je tužitelj sve aktivnosti na rekonstrukciji i stvaranju nove vrijednosti obavljao uz predođbu da ima potpuno pravo da to čini.

4. Sud također ukazuje da je kuća sagrađena na građevinskom zemljištu koje je u svojini parničnih stranaka, parcela je obuhvaćena regulacionim planom a sagrađena kuća na predmetnom zemljištu je zadržana regulacionim planom sa površinom građevinske parcele prema posjedovnom stanju pa se radi o zemljištu iz člana 78. Zakona o građevinskom zemljištu na kojem postoji pravo vlasništva. Kako je tužilac svojim sredstvima i svojim materijalom, uz učešće od 92,8% novih građevinskih materijala, stvorio novi objekta na mjestu stare porodične kuće, primjenom odredbi Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», br. 6/98 i 29/03) udovoljeno je tužbenom zahtjevu tužitelja. Sud na kraju ističe da je tužitelj odbijen u dijelu tužbenog zahtjeva, kojim je predložio da se apelantice obavežu na trpljenje da se uknjiži u z.k. uredu nadležnog suda u Sarajevu, kao vlasnik 1/1 stambene zgrade sagrađene na k.č.768/10 a iz razloga što apelantice kao suvlasnice građevinske parcele nisu legitimisane na trpljenje da se sticanje prava vlasništva građenjem ubilježi u zemljišne knjige. Uknjižba objekta u zemljišne knjige može se izvršiti po provedenom postupku legalizacije objekta pred nadležnim upravnim organom, što ne zavisi od volje apelantica.

5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud ističe da je odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana. Naime, u toku postupka sud je utvrdio da je tužilac svojim sredstvima i novim građevinskim materijalom sagradio novi objekt na mjestu porodične kuće,e da je prema nalazu vještaka građevinske struke učešće novih materijala 92,8% te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud navodi da je neosnovan prigovor da sud nije utvrdio da li se u konkretnom slučaju radi o građevinskom zemljištu, pošto je ta činjenica raspravljena i utvrđeno da se radi o zemljištu iz člana 76. Zakona o građevinskom zemljištu, zbog čega je dio tužbenog zahtjeva odbijen. Također ovaj sud ponavljanje prigovora na nalaz vještaka smatra neosnovanim, jer je prvostepeni sud raspravio sve prigovore i poklonio vjeru nalazu kao vrlo jasnom i nedvosmislenom

6. Odlučujući o reviziji koju su apelantice izjavile protiv navedene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je Presudom, broj Rev-1239/05 od 16. novembra 2006. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da je nebitan prigovor da kuća na spornoj parceli nema građevinsku dozvolu i da nije upisana u zemljišne knjige, obzirom da pobijanom presudom apelantice nisu obavezane trpiti da se tužitelj upiše u zemljišne knjige kao vlasnik kuće jer ona u z.k. ul.1573 K.O. Dolac još ne postoji te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Također ovaj sud smatra netačnim i nebitnim prigovor da je tužitelj manjinski vlasnik parcele k.č. 768/10, jer iz izvatka za zk ul. broj 1573 KO Dolac, u koji je prvostepeni sud izvršio uvid, slijedi da se tužitelj na toj parceli vodi kao suvlasnik sa 11/20, a apelantice sa 2/5 odnosno 1/20, no bez obzira na to, nižestepeni sudovi su utvrdili da je tužitelj građenjem stekao isključivo vlasništvo na toj parceli prema odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Na kraju ovaj sud navodi da su sudovi iz provedenih dokaza pouzdano utvrdili da je tužitelj kuću sukcesivno gradio duži vremenski period a da su apelantice svo vrijeme znale za gradnju i nisu joj se protivile niti sprečavale.

7. Apelantice smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena njihova prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Povredu navedenih prava apelantice vide u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjenu materijalnog prava. Apelantice navode da su njihovi roditelji sagradili porodičnu kuću dimenzija 8,10 x 7,30m, što čini površinu od 78m2 po jednoj etaži a koja je bila sagrađena na k.č. broj 768/10 KO Dolac i da im u toku postupka nije omogućeno da ponovnim vještačenjem po objektivnom i nepristrasnom vještaku dokažu da tužitelj odnosno njihov brat, nije gradio novi objekt, već je vršio popravke i tekuće održavanje postojećeg objekta tako da je kuća istih dimenzija i materijala kao i prethodna, i da vanjske promjene nisu bile vidljive dok unutrašnjeg preuređenje koje nije bilo veće od 20%. Apelantice ističu da tužitelj nije pribavljao bilo kakva odobrenja od strane općinskih službi pa i to ukazuje da se ne radi o novom objektu, a tužitelj nije savjestan graditelj već osoba koja prevarom želi doći do vlasništva otimanjem tuđe imovine. Apelantice navode da se u kući nesmetano živjelo i nije sagrađena nova kuća nego je stara učvršćena sa stubovima jer je tužitelj želio podizati sprat da može izdavati stanove. Smatraju bitnim naglasiti da je tužitelj u vrijeme gradnje u periodu od 1980. do 1990. godine bio suvlasnik sa 1/5 pa je netačna tvrdnja iz obrazloženja presude Vrhovnog suda da je tužitelj suvlasnik sa 11/20 već sa dijelom 10/20 jer je suvlasnički dio od 10/20 tužitelj dobio nakon smrti majke po provedenom ostavinskom postupku 1990. godine.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

13. U konkretnom slučaju apelantice povredu prava na pravično suđenje vide u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

14. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen o tužbi tužitelja i redovni sudovi su udovoljili dijelu tužbenog zahtjeva te utvrdili da je tužitelj građenjem stekao pravo vlasništva na stambenom objektu-kući veličine 78 m2 sagrađenoj na parceli k.č.768/10 KO Dolac, upisane u zk. ul. broj 1573 KO Novo Sarajevo II, što su apelantice dužne priznati i trpiti da se tužitelj uknjiži u ZK uredu Općinskog suda u Sarajevu kao vlasnik 1/1 u korist tužitelja na zemljištu ispod kuće u površini od 78 m2 i zemljišta oko kuće kao dvorišta u površini od 210m2. Tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je predložio da se apelantice obavežu na trpljenje da se uknjiži u Z.K. uredu nadležnog suda kao vlasnik 1/1 stambene zgrade sagrađene na parceli k.č.768/10 KO Dolac, upisane u zk. ul. broj 1573 KO Novo Sarajevo II. Član 25. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, propisuje da :»Osoba koja od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stječe pravo vlasništva», dok je članom 27. istog zakona propisano da:» Osoba koja izgradi građevinski objekt trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekt, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, […]». U konkretnom slučaju, redovni sudovi su iz provedenog dokaznog postupka utvrdili da je tužitelj svojim sredstvima i uz učešće 92,8% novog građevinskog materijala sagradio novi objekt na mjestu porodične kuće, da je radove preduzimao sukcesivno a apelanticama je to bilo poznato i nisu se protivile, niti su na bilo koji način osporile stvaranje nove vrijednosti. Obzirom da se na konkretan slučaj ne primjenjuje rimsko načelo superficies solo cedit, da zgrada dijelu sudbinu zemljišta, već obrnuto, da zemljište dijeli sudbinu zgrade, sudovi su priznali pravo vlasništva tužitelju na zemljištu ispod zgrade u površini od 78m2 i zemljišta oko kuće površine 210 m2, dok je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se apelantice obavežu na trpljenje da se uknjiži kao vlasnik 1/1 stambene zgrade, jer se uknjižba objekta u zemljišne knjige može vršiti po provedenom postupku legalizacije pred nadležnim upravnim organom

15. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu, kao i da Ustavni sud neće ulaziti u način na koji su redovni sudovi tumačili i primjenjivali relevantno pravo. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu primjene prava, osim ukoliko se primjena prava ne doima očigledno proizvoljnom. Također, a u odnosu na prigovor apelantica da im u toku postupka nije omogućeno ponovno vještačenje po vještaku građevinske struke, Ustani sud napominje da je odbijanje suda da provodi predložene dokaze, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži ponovno vještačenje već utvrđene, diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253.). Član 6. Evropske konvencije zahtjeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtjevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti im meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih odluka za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije prihvaćen, te da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza, a što je potvrdio Kantonalni sud u svojoj presudi, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje su apelantice već isticale u žalbi i reviziji koje su razmatrali Kantonalni i Vrhovni sud. Pored toga, nesporno je da su apelantice, tokom cijelog postupka, tretirane kao ravnopravne stranke, te da im je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da budu saslušane, da predlažu dokaze, daju svoje primjedbe, mogle su ulagati žalbu, reviziju, te nema ni jednog razloga da se opravda sumnja da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

16. Dakle, Ustavni sud u postupanju redovnih sudova ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelantica osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Apelantice, također, smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelantice nisu konkretno pozvale na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelantice također ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da im je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelantica kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelantica ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmetni parnični postupak vođen po tužbi tužitelja, da je Općinski sud udovoljio dijelu tužbenog zahtjeva što je potvrdio Kantonalni sud, a da je Vrhovni sud svojom odlukom odbio kao neosnovanu reviziju apelantica izjavljenu protiv drugostepene presude. Obzirom na izneseno, navodi apelantica vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni, budući da su apelantice imale i koristile mogućnost izjavljivanja žalbe i revizije tj. u konkretnom slučaju se ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka te su navodi apelantica i u tom dijelu prima facie neosnovani.

19. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3292/06 (M. W. i M. D.) | Sudska praksa | Aktio