Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3316/06 (E. K.)

Odluka donesena 28. 10. 2008.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3316/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 3316/06, rješavajući apelaciju Emira Kuljuha, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08 ), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emira Kuljuha podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-912/05, od 3. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj Gž: 109/05 od 13. maja 2005 i Presude Općinskog suda u Goraždu broj P 397/04, od 19. januara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emir Kuljuh (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, koga zastupa Dragomir Trbarić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 14. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-912/05, od 3. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž: 109/05 od 13. maja 2005 i Presude Općinskog suda u Goraždu broj P 397/04, od 19. januara 2005. godine.

2. Apelantova bivša supruga (u daljnjem tekstu: tužiteljica) pokrenula je sudski postupak protiv apelanta radi utvrđivanja zajedničke bračne tekovine. Općinski sud u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, Presudom broj P 397/04, od 19. januara 2005. godine, utvrdio da zajedničku bračnu imovinu čine nepokretnosti kako je precizirano u prvoj tački dispozitiva, sa dijelom tužiteljice i apelanta od po ½, te da je apelant dužan trpiti da se tužiteljica uknjiži u zemljišim knjigama sa pravom suvlasništva i pravom trajnog korištenja zemljišta ispod zgrade, te da apelant naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 5.240 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM). Tačkom 2. dispozitiva presude je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev apelanta da sud utvrdi da zajedničku imovinu čini iznos od 55.000 KM, dobijen na osnovu prodaje stana u Goraždu (u daljnjem tekstu: sporni stan), kao i stan u Sarajevu u Ulici Grbavička 65. Tačkom 3. dispozitiva presude odbačena je kao preuranjena tužba tužiteljice da se utvrdi da zajedničku imovinu čini stan-dio kuće u Ulici Mula Mustafe Bašeskije u broj 67 u Sarajevu sa pripadajućim dijelovima i zemljištem. Tačkom 4. dispozitiva presude tužba apelanta se smatra povučenom u odnosu na nekretnine u mjestu Hladila (Ustikolina), te stan u Goraždu u ulici Gamala Abdema Gamena br. 8. U obrazloženju presude sud je naveo da je odlučio kao u dipozitivu presude nakon što je u provedenom postupku u kojem je saslušao parnične stranke, svjedoka, te izvršio uvid u relevantnu dokumentaciju, utvrdio zajedničku imovinu stranaka, njihova primanja, kreditne i druge obaveze koje su imali, poklone učinjene međusobno kao i obaveze prema djeci. Protiv presude tužiteljica i apelant su izjavili žalbu Kantonalnom sudu.

3. Kantonalni sud je, Presudom broj Gž: 109/05 od 13. maja 2005. godine, djelimično odbio žalbu apelanta u dijelu prvostepene presude u kojem je utvrđena bračna imovina parničnih stranaka sa udijelom ½, a djelimično je usvojena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da bračnu tekovinu čini iznos od 55.000 KM ostvaren na osnovu prodaje spornog, pa je tužiteljica obavezana da apelantu isplati iznos od 27.500 KM. U vezi sa stanom u Sarajevu u Ulici Grbavička, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana, s obzirom na činjenicu da je u postupku utvrđeno da je stan kupljen novcem od prodaje spornog stana. Kako je apelantu dosuđena polovina novca od prodatog spornog stana žalba je u ovom dijelu odbijena. Kantonalni sud je uvažio tužiteljicinu žalbu i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbačen kao preuranjen u odnosu na stan-dio kuće u Sarajevu i predmet je vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak sa nalogom da se ovaj dio meritorno riješi. Kantonalni sud je odbio apelantov žalbeni navod da su nepokretnosti u odnosu na koje je tužiteljici utvrđeno suvlasništvo na njegovu štetu bile poklon njegovog oca, upućujući na odredbu člana 264. stav 3. Porodičnog zakona iz koje proizilazi da pokloni učinjeni u toku trajanja bračne zajednice bilo kom od bračnih drugova čine zajedničku imovinu ukoliko drugačije ne proizilazi iz namjere poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih drugova. Zaključeno je da apelant nije u postupku dokazao da je poklon učinjen samo njemu, što je bio dužan dokazati jer je na njemu bio teret dokazivanja. Protiv drugostepene presude apelant i tužiteljica su izjavili reviziju.

4. Vrhovni sud je, Presudom broj Rev-912/05, od 3. oktobra 2006. godine, odbio revizije kao neosnovane i zaključio da je drugostepni sud pravilno primjenio materijalne propise i donio pravilnu odluku.

5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a sve u vezi sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije i člana 17. Evropske konevncije. Apelant je istakao da sudovi nisu cijenili doprinos apelanta u sticanju imovine, te da su najviše trebali dosuditi tužiteljici 1/3 dijela imovine. Apelant je u suštini osporio način na koji su redovni sudovi primjenili materijalne propise, a posebno član 264. Porodičnog zakona, u odnosu na odlučenje da se utvrdio tužiteljicino vlaništvo na polovici njegove imovine koju mu je poklonio otac.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju nezadovoljan osporenim presudama apelant osporava primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredijelili. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-

20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. Postupajući po tužiteljicinoj tužbi u postupku protiv apelanta redovni sudovi su odlučili o podijeli zajedničke imovine nakon razvoda braka, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, a posebno njihova primanja, kreditne i druge obaveze koje su imali, poklone učinjene međusobno kao i obaveze prema djeci. Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i za svoje odlučenje dao odgovarajuće obrazloženje koje je kao pravilno potvrdio i Vrhovni sud u revizionoj presudi. Ovi sudovi sud dali i svoje obrazloženje u vezi sa apelantovim navodom o navodno pogrešenoj primjeni člana 264. Porodičnog zakona. Općenito Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi nepravično ili proizvoljno primijenjeni na štetu apelanta, a nezadovoljstvo apelanta pobijanim odlukama ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imalo na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

11. U vezi apelantovih navoda o povredi prava iz člana 17. Evropske konvencije i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da osim paušalnog navoda o kršenju prava iz navedenih članova, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili apelantove navode. S toga je Ustavni sud odlučio da ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3316/06 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio