Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3379/06 (Z. B. i P. N.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Predmeti (1)
AP-3379/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 3379/06, rješavajući apelaciju Zvonka Biloša i Paule Ninković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonka Biloša i Paule Ninković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-001 084 od 26. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj P.1821 od 28. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvonko Biloš i Paula Ninković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa advokat Svetozar Davidović, podnijeli su 21. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-001 084, od 26. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.1821 od 28. aprila 2006. godine.
2. Apelanti su podnijeli tužbu protiv M.S-M. i M.B. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja ugovora o kupoprodaji nekretnina. Općinski sud je donio Presudu boj P.1821 od 28. aprila 2004. godine kojom je u cjelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata koji glasi:«Poništva se ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između Stipić Miočić Marijete kao prodavca te tuženog Biloš Miodraga kao kupca a koji ugovor je među ovim strankama potpisan i ovjeren kod Općinskog suda Konjic dana 25.08.2004. godine pod brojem OVII72/04 a čiji predmet su bile nekretnine označene kao k.č. 2/74 zv „Selo“1/2 dijela kuće površine 40m² i dvorište površine 100m², upisane u PL broj 2 k.o. Hudutsko općine Prozor-Rama, slijedom čega se ima izvršiti brisanje imena novog vlasnika Biloš Miodraga na gornjim nekretninama u javnom registru Uprave za katastar općine Prozor-Rama. Utvrđuje se da tužitelj Biloš Zvonko sin Ante i Ninković r Biloš Paula kći Ante imaju prvenstveno pravo preče kupovine gornjih nekretnina od ranijeg vlasnika Stipić-Miočić Marijete, slijedom čega se utvrđuje da je Stipić-Miočić Marijeta dužna sa tužiteljima Biloš Zvonkom i Ninković Paulom zaključiti kupoprodajni ugovor kojim se nekretnine tj k.č. 2/74 zv „Selo“1/2 dijela kuće površine 40m ² i dvorište površine 100m², upisane u PL broj 2 k.o. Hudutsko općine Prozor-Rama upisuju u suvlasništvo na jednake djelove Biloš Zvonka sina Ante i Ninković r Biloš Paule kći Ante uz obavezu tužitelja da prvotuženoj isplate naknadu vrijednosti gornjih nekretnina u iznosu od 500 KM te da snose ostale troškove vezane za poreske i druge obaveze u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, a u protivnom će ova presuda zamjeniti gore opisani kupoprodajni ugovor te predstavljati izvršni naslov uknjižbe prava vlasništva na gornjim nekretninama na ime tužitelja u označenim omjerima uz obavezu tužitelja da na sudski depozit naslovnog suda izvrše uplatu kupoprodajne cijene u iznosu od 500,00 KM, a što su tuženi dužni prpjeti i ovu uknjižbu dozvoliti te su tuženi dužni da slijedom toga dozvole tužiteljima da tužitelji stupe u posjed označenih nekretnina tj da te nekretnine učine slobodih od lica i stvari i predaju ih u posjed takve tužiteljima a sve uz naknadu troškova postupka tužiteljima Biloš Zvonki i Ninković Pauli, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.» Presudom Općinskog suda obavezani su tužitelji da drugotuženiku isplate troškove parničnog postupka u iznosu od 792,00KM. U obrazloženju presude sud je naveo da je među strankama sporno da li tužitelji imaju, kako tvrde, pravo preče kupovine na nekretnini na kojoj su tuženi zaključili kupoprodajni ugovor. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je na osnovu izjava parničnih stranaka te podataka iz katastra utvrdio da su otac tužitelja i otac prvotužene zajedno sagradili kuću, koja je imala dva ulaza, zajednički krov i dimnjak. Dio od ½ kuće koriste tužitelji, a dio iste kuće sa posebnim ulazom od 40m² i dvorištem od 100 m² je prvotužena prodala drugotuženom. Predmet kupoprodaje u popisnom listu broj PL 2 k.o. Hudusko označem je kao k.č. 2/74 zv „Selo“ u naravi ½ kuće od 40m² i dvorištem od 100 m² , sa dijelom 1/1. Dakle, sud je našao da je prvotužena raspolagala fizički realnim dijelom objekta zajedno sa dvorištem, koji je odvojen od zajedničke stvari, koja je nastala zajedničkom gradnjom, te postao samostalni objekat pojedinačnog prava vlasništva. U prilog ovome je izjava stranaka da su njihovi dijelovi jasno omeđeni i poznati, te upisani kao posebna zemljišna tijela. Takođe sud je naveo da je opis kuće kao „1/2 kuće“ u stvari poseban dio kuće, te je sud zaključio da tužitelji nisu suvlasnici nekretnine koja je predmet spora i ne pripada im pravo preče kupovine.
3. Prtiv prvostepene presude apelanti su izjavili žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-
0-Gž-06-001 084, od 26. oktobra 2006. godine, kojom je odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnio zaključio nakon provedenog postupka da je prednik prodavateljice (tužene) bio vlasnik 1/1 dijela prodatih nekretnina što u naravi čini ½ kuće i dvorište na k.č. 2/73 zv. „Selo“, što znači da tužitelji nisu suvlasnici nekretnina te im ne pripada pravo preče kupnje.
4. Apelanti se žale da im je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeniuslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstuneophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s timda navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazujuda je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke , presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno nepredstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine,aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelanti se žale da sud nije primjenio odredbe čl. 31. i 34. Zakona o prometu nepokretnosti i člana 533. Zakona o obligacionim odnosima, jer je u toku postupka nesporno utvrđeno da se radi o jednom objektu sa zajedničkim krovom, zajedničkim vezanim zidom i zajedničkim dimnjakom, kao i ulazom preko zajedničkog zemljišta, tako da je u pitanju suvlasnički odnos.
8. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelanti povredu svojih ustavnih prava vide u tome što su redovni sudovi nisu primjenili odredbe Zakona o prometu nepokretnosti i Zakona o obligacionim odnosima, iz čega proizilazi sa se apelanti žale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko se radi o kršenju ustavnih prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak
Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). U kontekstu navedenog, Ustavani sud primjećuje, da je tužbeni zahtjev apelanta odbijen iz razloga što je sud utvrdio da na nekretnini koja jebila predmet kupoprodajnog ugovora između tuženih nema suvlasništva, te apelanti nemaju pravo preče kupovine. Prvostepeni sud je dao precizne i jasne razloge za svoju odluku, koja je potvrđena od strane Kantonalnog suda. Budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata,niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka . Zbog svega navedenog, Ustavni sud konstatira da su sudovi obrazložili zašto su donijeli osporene presude, što je po shvatanju Ustavnog suda u skladu sa Zakona o parničnom postupku i standardima člana II/3.e) Ustava Bosne i Hecegovine i člana 6. Evropske konvencije, te Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić