Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-529/08 (Z. K., M. R., A. J., D. L., P. V.)

Odluka donesena 28. 10. 2008.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-529/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-529/08, rješavajući apelaciju Zorana Klipe i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Klipe, Miše Radonjića, Aleksandra Jelića, Dušana Lajića, Predraga Vinčića, Nede Bilić, Zorana Đurića, Steve Kevca, Dušana Šipova, Nenada Džodana, Mileta Balabana, Davora Ćalića, Ljubomira Babića, Slavka Štrpca, Stanka Klisarića, Željka Kecmana, Radenka Ristića, Željka Borojevića, Borislava Sukare, Petra Majkića, Milutina Matijaševića, Duška Đerića, Ilije Gajića, Gojka Galića, Neđe Trivića, Pere Popovića, Dalibora Đuričića, Darka Popovića, Teodora Barakovića, Sretenija Gavrića, Dragana Trišića, Dragoslava Jurića, Slađane Petreš, Miljke Jaćimović, Igora Miljuša, Zorana Paspalja, Zorana Ugarčine, Petra Kremića, Nebojše Devića, Dušana Čubrilovića, Miroslava Stojisavljevića, Mirka Kačavende, Dragana Stupara, Dragana Ljubičića, Dragana Bogdana, Obrada Đukića i Radoslava Tevanovića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-

000 925 od 27. novembra 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-125/04 od 16. maja 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Klipa, Mišo Radonjić, Aleksandar Jelić, Dušan Lajić, Predrag Vinčić, Neda Bilić, Zoran Đurić, Stevo Kevac, Dušan Šipov, Nenad Džodan, Mile Balaban, Davor Ćalić, Ljubomir Babić, Slavko Štrbac, Stanko Klisarić, Željko Kecman, Radenko Ristić, Željko Borojević, Borislav Sukara, Petar Majkić, Milutin Matijašević, Duško Đerić, Ilija Gajić, Gojko Galić, Neđo Trivić, Pero Popović, Dalibor Đuričić, Darko Popović, Teodor Baraković, Sretenije Gavrić, Dragan Trišić, Dragoslav Jurić, Slađana Petreš, Miljka Jaćimović, Igor Miljuš, Zoran Paspalj, Zoran Ugarčina, Petar Kremić, Nebojša Dević, Dušan Čubrilović, Miroslav Stojisavljević, Mirko Kačavenda, Dragan Stupar, Dragan Ljubičić, Dragan Bogdan, Obrad Đukić i Radoslav Tevanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Desimir Kevac i Velimir Kevac, advokati iz Banje Luke, podnijeli su, 15. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-

06-000 925 od 27. novembra 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-125/04 od 16. maja 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-

667/02 od 25. decembra 2003. godine, tužena Republika Srpska-Vojska Republike Srpske, VP 7484 Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) je obavezana da po osnovu boračkog dodatka apelantima isplati novčane iznose pobliže navedene u izreci te presude, koji su se kretali od 375,00 KM do 3.317,00 KM za svakog apelanta pojedinačno. Osnovni sud utvrdio da tužena nije isplaćivala apelantima mjesečne naknade na ime boračkog dodatka, iako je na to bila obavezna prema čl. 20., 21., 22., 92. i 103. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 35/99, u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) u vezi sa čl. 66., 121. i 122. Zakona o vojsci Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 31/96), te iako se na to obavezala svojim internim rješenjima, pa je, shodno tome, zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta u cjelosti osnovan.

3. Odlučujući po žalbi koju je tužena podnijela protiv Presude Osnovnog suda broj RS-

667/02 od 25. decembra 2003. godine, Okružni sud je donio Rješenje broj Ž-125/04 od 16. maja 2006. godine, kojim je uvažio žalbu, te je ukinuo osporenu presudu i odbacio tužbu apelanata. Okružni sud je zaključio da je pravo na borački dodatak jedno od prava priznatih Zakonom o pravima boraca, koje se u smislu odredbi člana 22., 23. i 103. stav 1. tog zakona, kao i odredbi Zakona o zdravstvenom osiguranju i Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju ostvaruje u upravnom postupku, dok se daljnja zaštita tog prava može ostvariti u upravnom sporu pred nadležnim sudom, kako je to predviđeno Zakonom o upravnim sporovima i Zakonom o sudovima i sudskoj službi.

4. Apelanti su izjavili reviziju protiv Rješenja broj Ž-125/04 od 16. maja 2006. godine, koju je Vrhovni sud odbacio kao nedopuštenu Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 925 od 27. novembra 2007. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu Zakon o parničnom postupku) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, dok je stavom 3. istog člana propisano da izuzetno Vrhovni sud može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da se apelanti u predmetnoj parnici nalaze u odnosu formalnih aktivnih suparničara, jer tužbom ostvaruju zahtjeve koji se ne zasnivaju na istom, već na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu, te da se u tom slučaju dozvoljenost revizije cijeni prema vrijednosti zahtjeva za svakog apelanta posebno. U vezi sa tim, Vrhovni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepenog rješenja ni za jednog od apelanata ne prelazi iznos od 10.000,00 KM iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, niti je odlučivanje po reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, pa je reviziju odbacio kao nedopuštenu na osnovu člana 247. u vezi sa članom 254. stav 1. i 4. Zakona o parničnom postupku.

5. Apelanti smatraju da je Okružni sud povrijedio njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju, na taj način što je osporenim rješenjem pogrešno primjenio materijalno pravo, tačnije član 103. Zakona o pravima boraca, kao i druge zakonske propise, te pogrešno zaključio da su za rješavanje njihovih zahtjeva nadležni organi uprave a ne sudovi. Apelanti posebno naglašavaju da je Okružni sud zanemario činjenicu da su svi apelanti pokrenuli sudski spor na osnovu rješenja koja im je izdao njihov poslodavac, a koja su postala pravosnažna i protiv kojih se ne može voditi upravni spor, niti postoji potreba da se vodi upravni spor jer su zadovoljni tim rješenjima.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Apelanti se žale da je u parničnom postupku koji je pokrenut njihovom tužbom za isplatu novčanih iznosa po osnovu boračkog dodatka, Okružni sud Rješenjem broj Ž-125/04 od 16. maja 2006. godine povrijedio njihovo pravo na na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju, na taj način što je pogrešnom primjenom materijalnog prava ukinuo prvostepenu presudu kojom je udovoljeno njihovim tuženim zahtjevima i odbacio tužbu zbog stvarne nenadležnosti. Apelanti su protiv navedenog rješenja Okružnog suda izjavili reviziju koja je odbačena kao nedopuštena Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 925 od 27. novembra 2007. godine.

9. Prije svega, Ustavni sud treba da odgovori na pitanje koja je konačna odluka u predmetnom slučaju. U vezi sa tim, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, iz čega proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Rješenje Okružnog suda broj Ž-125/04 od 16. maja 2006. godine, s obzirom da primjećuje da žalbeni navodi apelanta pokreću pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Međutim, da bi razmatrao ta pitanja, apelanti su trebali podnijeti apelaciju Ustavnom sudu u roku od 60 dana od dana prijema rješenja Okružnog suda, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

10. S obzirom na to da je apelantima 19. juna 2006. godine uručeno Rješenje Okružnog suda broj Ž-125/04 od 16. maja 2006. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 15. februara 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporeno rješenje.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelanti podnesu apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-529/08 (Z. K., M. R., A. J., D. L., P. V.) | Sudska praksa | Aktio