Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-799/07 (S.M.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-799/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-799/07, rješavajući apelaciju S.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.M., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-06-000 409 od 21. decembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.02/4-P316/06 od 30. marta 2006. godine i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka broj 05-050-02-02-6/05 od 17. februara 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. S.M. (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Marica Đukanović i Mile Kovačević, advokati iz Gradiške, podnio je, 10. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-06-000 409 od 21. decembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Luci (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.02/4-P316/06 od 30. marta 2006. godine i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka Luci (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-050-02-02-6/05 od 17. februara 2006. godine.
2. Zaključkom Odsjeka broj 05-050-02-02-6/05 od 17. februara 2006. godine, koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva broj 18.02/4-P316/06 od 30. marta 2006. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u ulici Knežopoljska broj 15/4, stan broj 92, u Banjoj Luci, jer je podnesen nakon proteka roka za povrat stanova iz člana 16. Zakona o prestanku prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01 i 96/03), a koji rok je bio 19. april 2000. godine.
3. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj 18.02/4-P316/06 od 30. marta 2006. godine, koju je Okružni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 011-0-U-06-000 409 od 21. decembra 2006. godine.
4. Okružni sud je zaključio da su nižestepni orgrani uprave pravilno postupili kada su odbacili zahtjev apelanta kao neblagovremen. Naime, Sud je konstatovao da je apelant sam priznao da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnio početkom 2002. godine, te da iz podataka iz spisa predmeta proizilazi da je prvi zahtjev za povrat, datiran sa 19. julom 2002. godine, apelant podnio po punomoćniku 25. jula 2002. godine, kao i da taj zahtjev nije protokolisan ali da postoji potvrda o predaji preporučene pošiljke od 25. jula 2002. godine, pa je zaključio da se taj datum uzima kao datum predaje pismena organu u smislu člana 90. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br 13/02). Takođe, Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da nije mogao pravovremeno dobiti informacije o rokovima za ponošenje zahtjeva za povrat zbog toga što živi u SAD i što je lošeg zdravstvenog stanja, iz razloga što su se raseljena i izbjegla lica koja su se nalazila u inostranstvu obavještavana preko raznih nevladinih i međunarodnih organizacije o pravima u pogledu imovine, te zato što je zahtjev za povrat mogao podnijeti i punomoćnik apelanta kao i član njegovog porodičnog domaćinstva.
5. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1. uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U skladu sa članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini, ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona prestaje mu stanarsko pravo. Navedeni rok je dva puta produžen tako da je konačni rok za povrat stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Republici Srpskoj bio 19. april 2000. godine. Nesporno je da je apelant zahtjev za povrat spornog stana podnio nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Radi se o prekluzivnom roku čije nepoštivanje za posljedicu ima gubitak stanarskog prava na stanu. Propustom da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku apelantu je prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. Apelant, dakle, nije došao do odluke koja se može smatrati konačnom u smislu stava Ustavnog suda prethodno izloženog u ovoj odluci, iako je apelant u konačnici došao do sudske odluke kojom je njegova tužba odbijena. Naime, apelantov propust da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku za posljedicu je imao to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić