Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2687/08 (L. K.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2687/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine u predmetu broj AP 2687/08, rješavajući apelaciju Ljubinke Kolundžije, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 4, te člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubinke Kolundžije, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 647 od 30. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-248/05 od 12. aprila 2006. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj P-60/99 od 29. novembra 2004. godine, zbog protoka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubinka Kolundžija (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Novog Grada, koju zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnijela je 2. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-
000 647 od 30. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-248/05 od 12. aprila 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-60/99 od 29. novembra 2004. godine.
2. AD „Famok“ Fabrika metalne opreme Kostajnica (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je tužbu protiv apelantkinje, Opštine Kostajnica (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Javnog komunalnog preduzeća Kostajnica (u daljnjem tekstu: trećetuženi) radi poništenja ugovora i predaje stana u posjed.
3. Odlučujući o tužbi, Osnovni sud je donio Presudu broj P-60/99 od 29. novembra 2004. godine kojom je utvrdio da je ništavan Ugovor o korišćenju stana broj 71/98 od 23. oktobra 1998. godine, zaključen između trećetuženog i apelantkinje, dok je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se naloži apelantkinji da stan, pobliže označen u dispozitivu predmetne presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), oslobodi od stvari i lica i preda mu na nesmetano raspolaganje. Takođe, pomenutom presudom obavezan je tužilac da apelantkinji nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 700,00 KM. U uvodu presude navedeno je da vrijednost predmeta spora iznosi 1.000 KM.
4. Odlučujući o žalbama tužioca i apelantkinje, podnesenim protiv Presude Osnovnog suda broj P-60/99 od 29. novembra 2004. godine, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-248/05 od 12. aprila 2006. godine, kojom je uvažio žalbu tužioca i preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari i u dijelu odluke o troškovima postupka, pa je obavezao apelantkinju da tužiocu preda u posjed predmetni stan, slobodan od lica i stvari, te je obavezao tužene da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250 KM. Takođe, Okružni sud je predmetnom presudom odbio apelantkinjinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu odluke o glavnoj stvari.
5. Apelantkinja je izjavila reviziju protiv Presude Okružnog suda broj Gž-
248/05 od 12. aprila 2006. godine, koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 647 od 30. maja 2008. godine odbacio kao nedopuštenu, te je odbio apelantkinjin zahtjev za naknadu parničnih troškova koji su nastali u postupku povodom revizije. U obrazloženju rješenja navedeno je da je članom 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu Zakon o parničnom postupku) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost osporavanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, te da se pri tom, u smislu člana 316 stav
2. ZPP-a, kao vrijednost osporavanog dijela pravosnažne presude uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Vrhovni sud je konstatovao da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, te da apelantkinja u tužbi nije označila vrijednost spora. Takođe, Vrhovni sud je primijetio da vrijednost predmeta spora nije određena ni do okončanja prvostepenog postupka, iako je to, u smislu člana 321 stav 1 Zakona o parničnom postupku, bilo moguće učiniti do početka raspravljanja o glavnoj stvari. Vrhovni sud je zaključio da se u toj situaciji dozvoljenost revizije cijeni prema osnovici na koju je plaćena taksa na tužbu, odnosno prema visini plaćene sudske takse. Shodno navedenom, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud zatražio od tužioca da plati takse u ukupnom iznosu od 200 KM, te da je osnov za naplatu tog iznosa sadržan u tarifnom broju 1 tačka 1 alineja 1 i tarifnom broju 2 tačka 1 Taksene tarife prema vrijednosti spora preko 10,00 KM do 1.000 KM, te da je u skladu sa tim i naznačenje vrijednosti spora u uvodnom dijelu prvostepene presude u iznosu od 1.000 KM. Iz svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju, pa tako ni vrijednost pravosnažne presude koja se osporava revizijom, ne prelazi iznos od 10.000,00 KM iz člana 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku, niti je odlučivanje o reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu člana 237 stav 3 Zakona o parničnom postupku, pa je reviziju odbacio kao nedozvoljenu na osnovu člana 247 Zakona o parničnom postupku.
6. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je Vrhovni sud trebalo meritorno da odlučuje o njenoj reviziji koristeći se ovlašćenjem iz člana 237 stav 3 Zakona o parničnom postupku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije.»
8. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantkinja mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantkinja odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantkinja nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine.
9. Apelantkinja je protiv Presude Okružnog suda broj Gž-248/05 od 12. aprila 2006. godine izjavila reviziju, ali je ona Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 647 od 30. maja 2008. godine odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Okružnog suda broj Gž-
248/05 od 12. aprila 2006. godine.
10. S obzirom na to da je apelantkinji 27. aprila 2006. godine uručena Presuda Okružnog suda broj Gž-248/05 od 12. aprila 2006. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 2. septembra 2008. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon protoka roka od 60 dana od dana kada je apelantkinja primila osporenu presudu.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelantkinja podnese apelaciju nakon protoka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić