Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2884/07 (H. R.)

Odluka donesena 28. 10. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2884/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 2884/07, rješavajući apelaciju Hašima Rahmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hašima Rahmanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

0-Rev-06-001 226 od 27. jula 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-633/05 od 21. septembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj Rs. 32/02 od 30. juna 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Hašim Rahmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 226 od 27. jula 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-633/05 od 21. septembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs. 32/02 od 30. juna 2005. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj Rs. 32/02 od 30. juna 2005. godine odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta protiv preduzeća «Zrak» a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog, da se obaveže tuženi da ga vrati na posao na njegovo ranije radno mjesto, da mu naknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za period od 15. aprila 1992. godine do dana donošenja presude, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dospijeća svake neisplaćene plate pa do konačne isplate. Tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi na uplatu zakonskih stopa doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje je odbačen kao nedozvoljen zbog apsolutne nenadležnosti suda. U obrazloženju svog rješenja Osnovni sud je naveo da je članom 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa, propisano da radnik, u cilju zaštite svojih prava iz radnog odnosa, ima pravo da u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je radnik saznao za povredu tog prava, podnese prigovor nadležnom organu u preduzeću. Nadalje, da je članom 83. stav 1. istog zakona propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u preduzeću ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora, ima pravo u narednom roku od 15 dana da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Sud je naveo da je apelantu radno angažovanje kod tuženog prestalo 15. aprila 1992. godine, tako da je već tada imao saznanje o povredi prava iz radnog odnosa, bez obzira što rješenje o prestanku radnog odnosa nije doneseno niti uručeno apelantu. S obzirom da se apelant nakon 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje i kada su prestali opravdani razlozi da traži zaštitu svojih prava, nije obratio nadležnom organu tuženog, a da je tužbu sudu podnio tek 5. avgusta 2002. godine, sud je ocijenio da je, u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi, predmetna tužba neblagovremena. U odnosu na tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže na uplatu zakonskih stopa doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, sud je naveo da predmetni zahtjev spada u nadležnost upravnih organa, te je isti odbacio kao nedozvoljen zbog apsolutne nenadležnosti suda.

3. Okružni sud, odlučujući o žalbi apelanta protiv Rješenja Osnovnog suda broj Rs. 32/02 od 30. juna 2005. godine, donio je Rješenje broj Gž-633/05 od 21. septembra 2006. godine kojim je žalba apelanta odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

4. Protiv Rješenja Okružnog suda broj Gž-633/05 od 21. septembra 2006. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-001 226 od 27. jula 2007. godine reviziju apelanta odbio.

5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili kao neblagovremenu tužbu apelanta u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos, da ga tuženi vrati na posao i da mu isplati neisplaćene plate, budući da nije podnesena u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, odnosno od ukidanja ratnog stanja u smislu člana 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Nadalje, tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže na uplatu zakonskih stopa doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje je odbačen kao nedozvoljen zbog apsolutne nenadležnosti suda. Dakle, pobijanim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zahtjevu apelanta za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku, odnosno zbog nenadležnosti suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu, odnosno podnijeti zahtjev nadležnom organu, ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe sudu tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu, odnosno nepodnošenjem zahtjeva nadležnom organu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2884/07 (H. R.) | Sudska praksa | Aktio