Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3071/08 (S. D.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3071/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-3071/08, rješavajući apelaciju Subhije Džinić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Subhije Džinić, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-U-08-
000 007 od 22. jula 2008. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-P686/07 od 3. decembra 2007. godine i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Doboj broj 05-050-13-2-180/02 od 17. avgusta 2007. godine, u dijelu u kojem je odlučeno o prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Subhije Džinić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-U-08-000 007 od 22. jula 2008. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-P686/07 od 3. decembra 2007. godine i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Doboj broj 05-050-13-2-180/02 od 17. avgusta 2007. godine, u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za vraćanje stana u posjed, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Subhija Džinić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, trenutno nastanjena u Sjedinjenim Američkim Državama (u daljnjem tekstu: SAD), koju zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnijela je, 26. septembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-U-08-000 007 od 22. jula 2008. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-P686/07 od 3. decembra 2007. godine i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Doboj (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-050-13-2-180/02 od 17. avgusta 2007. godine.
2. Apelantica je 31. jula 2006. godine podnijela prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje i zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u ulici Đenerala Draže broj 11/2, u Doboju, koje je Odsjek Zaključkom broj 05-050-13-2-180/02 od 17. avgusta 2007. godine, odbacio kao neblagovremene.
3. U obrazloženju zaključka je navedeno da je u toku postupka utvrđeno kako je apelantica ranije, odnosno 18. marta 2002. godine, podnijela zahtjev Odsjeku za vraćanje u posjed predmetnog stana, koji je odbačen kao neblagovremen zaključkom broj 05-050-13-2-180/02 od 16. januara 2003. godine, te je zaključeno da je apelantica najdalje danom podnošenja ranijeg zahtjeva bila upoznata sa mogućnošću i rokovima podnošenja zahtjeva za povrat stana. U vezi sa tim, Odsjek je istakao da je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisan članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01 i 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i da je taj rok prekluzivni rok koji je istekao 19. aprila 2000. godine. Na osnovu svega navedenog, Odsjek je zaključio da je prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, podnesen 31. jula 2006. godine, neblagovremen u smislu člana 93. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 13/02).
4. Apelantica je podnijela žalbu protiv Zaključka Odsjeka broj 05-050-13-2-180/02 od 17. avgusta 2007. godine, koju je Ministarstvo odbilo kao neosnovanu Rješenjem broj 18.05/2-
P686/07 od 3. decembra 2007. godine i potvrdilo prvostepeni zaključak.
5. Okružni sud je Presudom broj 013-0-U-08-000 007 od 22. jula 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantičinu tužbu podnesenu protiv Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-P686/07 od 3. decembra 2007. godine, kao i njen zahtjev za naknadu troškova postupka.
6. Okružni sud je podsjetio da je odredbom člana 93. Zakona o opštem upravnom postupku propisano da se prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje podnosi u roku od osam dana od dana saznanja za propuštanje, dok se istekom roka od tri mjeseca od dana propuštanja ne može tražiti povraćaj u pređašnje stanje, te da je odredbom člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stana bio 19. april 2000. godine, odnosno za uništene i oštećene stanove 29. juni 2002. godine. Nadalje, Okružni sud je napomenuo da je odredbom člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene propisano da ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev za vraćanje stana u propisanom roku, stanarsko pravo mu prestaje, te da se u tom slučaju radi o materijalnom-prekluzivnom roku koji se ne može skraćivati voljom stranke ili odlukom suda. U vezi sa tim, Okružni sud je konstatovao da je propuštanjem prekluzivnog roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana, apelantica izgubila ne samo pravo na podnošenje zahtjeva za povrat stana nego i pravo na stan u materijalnom smislu, a zbog gubitka svojstva nosioca stanarskog prava, kako to proizilazi iz citirane zakonske odredbe. Takođe, Okružni sud je istakao da ne može prihvatiti apelantičin navod da je rješavanje statusnih problema oko smještaja i boravka u SAD, objektivno onemogućilo da blagovremeno podnese zahtjev za povrat stana, budući da je ranije, odnosno 18. marta 2002. godine, podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, iz čega proizilazi da je bila upoznata sa mogućnostima i rokovima podnošenja zahtjeva za vraćanje stanarskog prava najdalje sa danom podnošenja ranijeg zahtjeva. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbacio prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje i zahtjev za povrat stana kao neblagovremen, te da je na isti način postupio drugostepeni organ kada je odbio apelantičinu žalbu kao neosnovanu.
7. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 1. Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Apelantica smatra da su organi uprave povrijedili njeno pravo na pravično suđenje na taj način što u konkretnom slučaju nisu sproveli posebni ispitni postupak, te joj omogućili da se izjasni o činjenicama i okolnostima presudnim za donošenje prvostepenog zaključka. Takođe, apelantica smatra da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo, odnosno Zakon o prestanku primjene, te tvrdi da je bila objektivno spriječena da u zakonom predviđenom roku podnese zahtjev za povrat stana i da su nadležni organi prilikom odlučivanja u predmetnom postupku trebali uzeti u obzir tu činjenicu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;» A. U odnosu na osporene odluke u dijelu u kojem je odučeno o apelantičinom zahtjevu za povrat u pređašnje stanje
9. Što se tiče dijela pobijanih odluka kojim je odbačen apelantičin prijedlog za povrat u pređašnje stanje, Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak odlučivanja o prijedlogu za povrat u pređašnje stanje tiče određivanja apelantičinih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u odluci broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine („Službeni glasnik BiH“, broj 43/03 tačka 12) koja glasi: «[...]U pogledu dijela apelacije kojim se tvrdi da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Općinski sud nije našao razloge za povrat u prijašnje stanje, Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje apelanta ili ne, bez odluke po pravnom pitanju dužnikovog duga, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, čitav postupak povrata u prijašnje stanje ne potpada u okvir člana 6. Evropske konvencije niti u okvir člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Evropskom konvencijom[...]»
10. Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primjeniti njegov ranije zauzeti stav, s obzirom da se ovdje radi o situaciji kada je odbačen apelantičin prijedlog za povrat u pređašnje stanje, a u tom postupku je samo odlučivano o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za povrat u pređašnje stanje ili ne. U takvoj proceduri se samo rješava o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja zakonskih uslova za podnošenje prijedloga za povrat u pređašnje stanje, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u ovom dijelu, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
B. U odnosu na osporene odluke u dijelu u kojem je odlučivano o apelantičinom zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantica mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantica odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U skladu sa članom 16. Zakona o prestanku primjene, ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona prestaje mu stanarsko pravo. Navedeni rok je dva puta produžen tako da je konačni rok za povrat stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Republici Srpskoj bio 19. april 2000. godine. Nesporno je da je apelantica zahtjev za povrat spornog stana podnijela nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Radi se o prekluzivnom roku čije nepoštivanje za posljedicu ima gubitak stanarskog prava na stanu. Propustom da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku apelantici je prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. Naime, apelantičin propust da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku za posljedicu je imao to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić