Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3369/06 (T. L.)

Odluka donesena 28. 10. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3369/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 3369/06, rješavajući apelaciju Tamare Lešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tamare Lešić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-000724 od 10. jula 2007. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-911/05 od 30. oktobra 2006. godine, i rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj I-14/05 od 28. februara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Tamara Lešić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Puračića, koju zastupa Alma Prnjavorac, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 19. decembra 2006.godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-911/05 od 30. oktobra 2006. godine, i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-14/05 od 28. februara 2005. godine. Predmetna apelacija je evidentirana kao AP-2269/06

2. Apelantica, zastupana po istom advokatu, je 27. jula 2007. godine podnijela Ustavnom sudu apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-07-000724 od 10. jula 2007. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelantice izjavljenoj protiv naprijed navedenog rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-911/05 od 30. oktobra 2006. godine. Predmetna apelacija je evidentirana kao AP-2215/07.

3. Obzirom da je apelantica Ustavnom sudu dostavila dvije apelacije iz njegove nadležnosti, koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3369/06 i AP 2215/07, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3369/06.

4. Rješavajući po tužbi apelantice protiv tuženog «INSPEKT-RGH» DD Sarajevo radi vraćanja apelantice na posao i nadoknade plaće, Općinski sud donio je presudu, broj PR-2324/03 od 14. maja 2004. godine, kojom je utvrđeno da je apelantici na nezakonit način prestao radni odnos kod tuženog, te je naloženo tuženom da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke koje odgovaraju njenoj stručnoj spremi, uz isplatu ličnog dohotka u iznosu od 300,00 KM mjesečno, počevši od 17. februara 2003. godine pa do pravomoćnosti presude, uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka. Navedena presuda je postala pravomoćna 3. novembra 2004. godine.

5. Postupajući po prijedlogu apelantice protiv «INSPEKT-RGH» DD Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) za izvršenje pravomoćne presude istog suda, broj PR-2324/03 od 14. maja 2004. godine, Općinski sud je donio rješenje o izvršenju, broj I-14/05 od 19. januara 2005. godine, kojim je dozvolio predloženo izvršenje tako što je naloženo izvršeniku da apelanticu vrati na rad na polove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi te je, radi naplate ličnih dohodaka određeno izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika koja se vode kod Vakufske banke d.d. Sarajevo.

6. Rješavajući po prigovoru izvršenika, protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda, broj I-

14/05 od 19. januara 2005. godine, Općinski sud donio je rješenje, broj I-14/05 od 28. februara 2005. godine, kojim je prigovor izvršenika u dijelu koji se odnosi na vraćanje apelantice na posao i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi djelimično usvojio, a u preostalom dijelu koji se odnosi na nadoknadu plaća, sud je prigovor odbio kao neosnovan, te odlučio da rješenje o izvršenju ostaje na snazi, osim u dijelu koji se odnosi na vraćanje apelantice na posao i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi. Općinski sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je krajnji rok za podnošenje prijedloga za izvršenje u odnosu na vraćanje apelantice na posao bio 18. decembar 2004. godine, u skladu sa odredbama člana 215. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), kojim je propisano da se navedeni prijedlog podnosi u roku od 30 dana od dana kada je tražilac izvršenja stekao pravo da taj prijedlog podnese, a budući da je apelantica prijedlog za izvršenje podnijela 23. decembra 2004. godine, sud je zaključio da je u tom dijelu prijedlog podnesen po proteku zakonskog roka.

7. Apelantica je protiv rješenja Općinskog suda, broj I-14/05 od 28. februara 2005. godine, u dijelu u kojem je odlučeno o vraćanju na posao izjavila žalbu, ali je Kantonalni sud donio rješenje, broj Gž-911/05 od 30. oktobra 2006. godine, kojim je odbio njenu žalbu kao neosnovanu i potvrdio ožalbeno rješenje, uz konstataciju da je Općinski sud pravilno primijenio član 215. ZIP. Sud je ponovio da je izvršna isprava-presuda Općinskog suda postala pravomoćna 3. novembra 2004. godine, da je izvršenik imao rok za dobrovoljno izvršenje od 15 dana, dakle do 18. novembra 2004. godine, od kojeg se roka računa rok od 30 dana u kojem je apelant shodno članu 215. ZIP mogao podnijeti sudu prijedlog za izvršenje, te je zaključio da je krajnji rok za podnošenje prijedloga za izvršenje bio 18. decembar 2004. godine.

8. Protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-911/05 od 30. oktobra 2006. godine, apelantica je izjavila reviziju, koju je Vrhovni sud rješenjem, broj 070-0-Rev-07-000724 od 10. jula 2007. godine, odbacio kao nedozvoljenu, obzirom da je prema odredbama člana 14. stav 1. ZIP izričito zabranjeno izjavljivanje revizije protiv pravomoćne odluke donesene u postupku izvršenja.

9. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica traži od Ustavnog suda da poništi osporene odluke i usvoji apelacije tako što će dozvoliti da se provede njen prijedlog za izvršenje u dijelu u kojem nije proveden, tj. vraćanje apelantice na posao kod izvršenika, te isplata ličnih dohodaka u iznosu od 300,00 KM od momenta podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja, 23. decembra 2004. godine, do uspostave radno pravnog statusa, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospjelosti do isplate.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

12. Ustavni sud zapaža da apelantica traži da se ponište osporene odluke, te da se vrati na posao kod izvršenika, i da joj se nadoknade plaće za period od momenta podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja do uspostave radno pravnog statusa, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

13. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelantica u vezi sa vraćanjem na posao imala mogućnost da u skladu sa odredbama ZIP, podnese prijedlog za izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda, broj PR-2324/03 od 14. maja 2004. godine, u roku od 30 dana od dana kada je stekla pravo da taj prijedlog podnese, a što je apelantica propustila učiniti. Umjesto toga, apelantica je samo formalno, van roka podnijela prijedlog za izvršenje pravomoćne presude, a koji su nadležni sudovi ocijenili neblagovremenim. Dakle, propust apelantice da blagovremeno podnese prijedlog za izvršenje imao je za posljedicu to da joj tuženi nije mogao vratiti na poslove i radne zadatke, kako je utvrđeno pravomoćnom presudom, kao i to da su, u vezi s tim, svi njeni daljnji pravni lijekovi bili neefektivni. Isto se odnosi i na zahtjev apelantice da joj se isplate naknade plaća za period od podnošenja prijedloga za izvršenje do uspostave radno-pravnog statusa, u prvom redu jer joj takvo pravo nije niti utvrđeno predmetnom pravomoćnom presudom koja predstavlja izvršni naslov (a kojom je utvrđena obaveza izvršenika na isplatu ličnog dohotka u iznosu od 300,00 KM mjesečno, počevši od 17. februara 2003. godine pa do pravomoćnosti presude, dakle do 3. novembra 2004. godine), a osim toga, apelantica je svojim propustom da blagovremeno podnese prijedlog za izvršenje, sama doprinijela nemogućnosti ostvarenja takvog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem prijedloga za izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda, broj PR-2324/03 od 14. maja 2004. godine, nije efektivno iscrpila pravne lijekove. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3369/06 (T. L.) | Sudska praksa | Aktio