Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2779/08 (G.V.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2779/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2779/08, rješavajući apelaciju G.V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 6. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G.V., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-07-000052 od 2. jula 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G.V., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-U-06-000 089 od 29. decembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.02/4-P346/06 od 19. aprila 2006. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Zvornik broj 05-050-15-3020/99 od 21. februara 2006. godine, jer se radi o pitanju o kome je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. G.V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, podnijela je 10. septembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-07-
000052 od 2. jula 2008. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-U-06-000 089 od 29. decembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.02/4-P346/06 od 19. aprila 2006. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Zvornik (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-050-15-3020/99 od 21. februara 2006. godine.
2. Rješenjem Odsjeka broj 05-050-15-3020/99 od 17. marta 2003. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za vraćanje poslovnog prostora u prizemlju zgrade B-12 u Zvorniku, međutim, rješenjem Ministarstva broj 05-050-01-445/05 od 21. aprila 2005. godine, isto je poništeno i predmet upućen Odsjeku na ponovno rješavanje.
3. Rješenjem Odsjeka, broj 05-050-15-3020/99 od 21. februara 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 18.02/4-P346/06 od 19. aprila 2006. godine, odbačen je zahtjev apelantice za vraćanje predmetnog poslovnog prostora zbog nenadležnosti.
4. Presudom Okružnog suda broj 012-0-U-06-000 089 od 29. decembra 2006. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelantice protiv Rješenja Ministarstva broj 18.02/4-P346/06 od 19. aprila 2006. godine.
5. Apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda suda broj 012-0-U-06-000 089 od 29. decembra 2006. godine, koji je odbijen Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-07-000052 od 2. jula 2008. godine.
6. Vrhovni sud je prema podacima iz spisa predmeta utvrdio da je apelantica bila zakupac spornog poslovnog prostora na period od 5 godina, a na osnovu ugovora o zakupu od 26. februara 1990. godine, koji je zaključila sa zakupodavcem SIZ za stambeno-komunalne poslove i lokalne puteve Zvornik. Takođe, sud je konstatovao da apelantica zbog neplaćanja obaveza nije zaključila novi ugovor o zakupu, te da je napustila poslovni prostor koji je devastiran, kao i to da je pravni sljedbenik zakupodavca dalje raspolagao sa poslovnim prostorom, dodjelivši ga svom zaposleniku kao stambenu jedinicu, a da je potom treće lice steklo etažnu svojinu nad njim. U odnosu na naprijed navedeno, Vrhovni sud je polazeći od sadržaja člana 8. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, našao da prvostepeni organ nije ni mogao apelantici vratiti predmetni poslovni prostor, iz razloga što se radi o poslovnom prostoru u državnom vlasništvu, a da se zahtjev za povrat mogao podnijeti za poslovne prostore u privatnom vlasništvu.
7. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica traži naknadu materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 20.000,00 KM, te naknadu troškova postupka u iznosu od 2.000,00 KM
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 6. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tač. 6. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;»
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» A.)U odnosu na odluke donesene u upravnom postupku i upravnom sporu
9. Ustavni sud zapaža da je apelantica, prije podnošenja ove apelacije, odnosno 4. maja 2007. godine, podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 012-0-U-06-000 089 od 29. decembra 2006. godine, koja je zavedena brojem AP-1254/07. Ustavni sud primjećuje da se u ovom dijelu apelacija odnosi na ista pitanja na koja se odnosila i ranija apelacija o kojoj je donesena konačna i obavezujuća odluka Ustavnog suda broj AP-1254/07 od 12. juna 2008. godine, kojom je apelacija odbačena kao nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje apelacije, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. B.) U odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-07-000052 od 2. jula 2008. godine
10. Apelantica se žali na Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-07-000052 od 2. jula 2008. godine, kojom je odbijen njen zahtjev za za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 012-0-U-06-000 089 od 29. decembra 2006. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je prvo potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelantice u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda kojom je pravosnažno okončan upravni postupak o meritumu apelantičinog zahtjeva ne tiče odlučivanja o apelantičinim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Nadalje, slijedi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o pravu na dom apelantice iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti o pravima zaštićenim odredbama člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 6. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić