Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1304/06 (D. V.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1304/06

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1304/06, rješavajući apelaciju Drage Vučena, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Drage Vučena.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-609/05 od 21.

februara 2006. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Vučena podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-609/05 od 21. februara 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-485/04 od 14. juna 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-605/00 od 18. juna 2002. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Drago Vučen (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 3. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-609/05 od 21. februara 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-485/04 od 14. juna 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-605/00 od 18. juna 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te učesnika u postupku, Javne zdravstvene ustanove Gradska apoteka Prijedor (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. aprila 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 30. aprila 2007. godine, Okružni sud 4. maja 2007. godine, tužena 10. maja 2007. godine i Osnovni sud 11. maja 2007. godine.

4. Ustavni sud je 29. jula 2008. godine, u skladu sa članom 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelantu dostavio odgovore na njegovu apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 28. jula 1998. godine podnio tužbu Osnovnom sudu kojom je tražio poništenje Rješenja direktora tužene broj 04-70/98 od 26. maja 1998. godine i Odluke Upravnog odbora tužene broj 04-79 od 26. juna 1998. godine, kojim je apelantu izrečena mjera prestanka radnog odnosa. Predmet je registriran pod brojem P-339/98. U navedenom predmetu Osnovni sud je 18. maja 1999. godine donio presudu kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

7. Na navedenu presudu apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je rješenjem od 13. decembra 2000. godine žalbu uvažio i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak uz nalog da se ispita je li apelant primio drugostepeno rješenje tužene i kada, te ima li pravo na sudsku zaštitu u smislu utvrđivanja blagovremenosti tužbe. Pored toga, navedenim rješenjem Okružni sud je dao nalog prvostepenom sudu da obaveže apelanta da precizira zahtjev u pogledu taksativnog označavanja prava iz radnog odnosa čiju restituciju traži, kao i da označi visinu njihovog novčanog iznosa.

8. U ponovljenom postupku Osnovni sud je utvrdio da je apelant blagovremeno uložio prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, te da je, stoga, tužba blagovremena. Apelant je, također, svojim podneskom precizirao tužbeni zahtjev tako što je tražio da ga tužena vrati na posao, prizna sva prava koja mu pripadaju po osnovu radnog odnosa, da se tužena obaveže da mu isplati naknadu za neisplaćene plaće, neisplaćeni topli obrok, naknadu za regres, zimnicu i ogrev, te da izvrši i uplatu doprinosa koji proističu iz radnog odnosa. Osnovni sud je, nakon provedenog postupka, donio Presudu broj P-605/00 od 18. juna 2002. godine, kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev.

9. Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je osporenim rješenjem direktora tužene apelatnu, koji je raspoređen na poslove i radne zadatke samostalnog referenta plana i analize, opravdano prestao radni odnos zbog 11 neopravdanih izostanaka sa posla, i to 11. aprila, 18. aprila, 6. maja, 7. maja, 9. maja, 16. maja i 19. maja 1998. godine. Pored toga, Upravni odbor tužene je 26. juna 1998. godine donio odluku kojom je odbio apelantov prigovor na navedeno rješenje, na koju je apelant blagovremeno uložio tužbu. Osnovni sud je, dalje, zaključio da je nesumnjivo utvrđeno da je apelant izostao sa posla 11 radnih dana, te da su rješenja tužene kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa za apelanta u potpunosti zakonita i u skladu sa članom 57. stav 2. tačka 5. Zakona o radnim odnosima.

10. Na navedenu presudu apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj Ž-56/03 od 21. januara 2004. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu, ali je izmijenio utvrđeno činjenično stanje tako što je utvrdio da je apelant izostao sa posla samo šest, a ne 11 radnih dana, kako je to bilo navedeno u prvostepenoj presudi.

11. Apelant je na navedenu presudu izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj Rev-161/04 od 28. oktobra 2004. godine reviziju uvažio i predmet vratio Okružnom sudu na ponovni postupak, jer je zaključio da je Okružni sud utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno u prvostepenoj presudi, ali da je to učinio bez zakonom propisanog obaveznog održavanja nove glavne rasprave.

12. U ponovljenom postupku Okružni sud je Presudom broj Ž-485/04 od 14. juna 2005. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Odlučujući o apelantovoj žalbi, a s obzirom da su među strankama bili sporni datumi apelantovog izostanka sa posla, Okružni sud je održao novu raspravu i utvrdio da je apelant neopravdano izostao sa posla šest dana i to 2. maja, 6. maja, 7. maja, 9. maja, 19. maja i 23. maja 1998. godine, da je ostale dane za koje je Osnovni sud utvrdio da nije radio apelant na poslu proveo po nekoliko sati. Pored toga, Okružni sud je naveo da Odluka o preraspodjeli radnog vremena broj 04-11/96 od 22. januara 1996. godine, za koju je apelant tvrdio da mu nije poznata, nije donesena iz pukog formalizma, te da je apelant kao uposlenik tužene bio dužan da se sa njom upozna. Također, Okružni sud je zaključio da je apelantu ostavljena mogućnost da i pred prvostepenim i drugostepenim sudom predloži i izvede dokaze kojima bi dokazao svoje činjenične navode u vezi sa saznanjem o preraspodjeli radnog vremena, ali apelant to uopće nije učinio. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je utvrdio da je, iako na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud pravilno primijenio materijalno pravo, te da žalbeni navodi nemaju uticaja na pravilnost presude Osnovnog suda.

13. Na Presudu Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je reviziju odbio Presudom broj Rev-609/05 od 21. februara 2006. godine, jer je utvrdio da materijalno pravo nije primijenjeno na apelantovu štetu, te da apelant nije ni u jednoj fazi postupka predložio izvođenje dokaza niti je ponudio činjenice kojima bi dokazao svoje tvrdnje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i bitnim povredama odredaba parničnog postupka. Također, apelant ističe da je navedeni sudski postupak trajao nerazumno dugo s obzirom da se radi o sporu iz radnog odnosa koji je po prirodi hitan postupak.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da apelant u apelaciji ponavlja iste navode kakve je istakao tokom postupka pred Osnovnim, Okružnim i Vrhovnim sudom, te da apelaciju smatra neutemeljenom iz razloga navedenih u presudama redovnih sudova.

16. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je iz presuda redovnih sudova vidljivo da je apelantu u potpunosti omogućen pristup sudu, data mogućnost da predloži i provede dokaze koje je smatrao odlučnim za vođenje postupka te da, stoga, ne postoji povreda prava navedenih u apelaciji.

17. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da je apelant imao mogućnost da u potpunosti učestvuje u postupku pred sudovima, te da iz toga rezloga apelaciju treba odbiti jer nije povrijeđeno niti jedno apelantovo ustavno pravo niti pravo zagarantirano Evropskom konvencijom.

18. U odogovoru na apelaciju tužena ističe da su apelantovi navodi iz apelacije paušalni i proizvoljni i da su u toku dokaznog postupka pred sudovima nesumnjivo provjerene sve činjenice i navodi.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 58/03, 85/03 i 74/05) u relevantnom dijelu glasi:

„Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.“

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju apelacija je podnesena protiv Presude Vrhovnog suda broj Rev- 609/05 od 21. februara 2006. godine zbog dužine trajanja postupka. Ovu presudu apelant je primio 30. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 4. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti

VII. Meritum

24. Apelant smatra da su osporenim presudama, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

I. Pravo na pravičan postupak u razumnom roku

25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

„1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]“

26. Ustavni sud konstatira da je apelant, u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o parničnom postupku, Osnovnom sudu podnio tužbu radi poništenje Rješenja direktora tužene broj 04-70/98 od 26. maja 1998. godine i Odluke Upravnog odbora tužene broj 04-79 od 26. juna 1998. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos, te da tužena vrati apelanta na posao i prizna mu sva prava koja mu pripadaju po osnovu radnog odnosa. Prema praksi Ustavnog i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je rezultat odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u apelantovom slučaju zadatak Osnovnog suda je bio da utvrdi je li tužena bila u pravu kada je donijela rješenje o prestanku radnog odnosa, te je li dužna vratiti apelanta na posao i nadoknaditi mu plaće i druge prinadležnosti koje bi pripadale apelantu da je ostao u radnom odnosu. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe jeste spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav

1. Evropske konvencije primjenjiv.

27. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda, razumnost trajanja postupka se ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

a) Period koji se uzima u obzir

28. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti – u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je premašilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95,

ECHR 1998-VIII).

29. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak počeo 28. jula 1998. godine, kada je apelant podnio tužbu protiv tužene, a da je okončan donošenjem revizione presude 21. februara 2006. godine. Dakle, postupak u ovom predmetu je trajao sedam godina i sedam mjeseci. Period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu.

b) Složenost predmeta

30. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.

31. U sklopu tužbenog zahtjeva trebalo je riješiti pitanje je li tužena odgovorna za davanje otkaza apelantu na nezakonit način, te, ukoliko jeste, koliku naknadu treba isplatiti. Takav spor, s obzirom da se radi o radnom sporu, po prirodi, zahtijeva hitno postupanje. Dokazni postupak koji je sud trebalo da provede do donošenja prvostepene presude sastojao se od provođenja dokaza - uvida u relevantnu dokumentaciju, te saslušanja svjedoka. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, može se okarakterizirati kao relativno složen.

c) Apelantovo ponašanje

32. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je apelant u toku cijelog postupka postupao u skladu sa nalozima suda, da je u roku precizirao tužbeni zahtjev, nije tražio odgađanje ročišta, te urgirao donošenje konačne odluke.

34. Ustavni sud, na osnovu izloženog, zaključuje da apelantovo ponašanje nije uopće doprinijelo odugovlačenju predmetnog postupka.

d) Ponašanje suda

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19).

36. Kad je riječ o ponašanju redovnih sudova, Ustavni sud konstatira da je postupak pred Osnovnim sudom trajao u prvom postupku godinu dana, da je prva prvostepena presuda, nakon što je apelant podnio žalbu, poništena rješenjem Okružnog suda od 13. decembra 2000. godine i predmet je bio vraćen na ponovno suđenje jer nije sa sigurnošću utvrđena blagovremenost apelantove žalbe. Dakle, postupak je u tome dijelu trajao godinu i pol. Nakon toga, predmet kod Osnovnog suda dobija novi broj P-605/00, te Osnovni sud, postupajući po nalogu iz rješenja Okružnog suda od 13. decembra 2000. godine, donosi novu presudu 18. juna 2002. godine, dakle ponovo nakon gotovo dvije godine. Na navedenu presudu apelant je podnio žalbu koja je presudom Okružnog suda od 21. januara 2004. godine odbijena i presuda Osnovnog suda potvrđena. Međutim, Okružni sud je u svojoj presudi utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno u prvostepenoj presudi, ali nije održao, zakonom propisanu, novu glavnu raspravu. Iz tog razloga apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je svojim Rješenjem broj Rev-161/04 od 28. oktobra 2004. godine reviziju uvažio, ukinuo presudu Okružnog suda od 21. januara 2004. godine i predmet vratio Okružnom sudu na ponovni postupak, uz obavezu održavanja nove glavne rasprave. S tim u vezi, Okružni sud je 14. juna 2005. godine donio novu Presudu pod brojem Ž-485/04 kojom je, nakon održane nove glavne rasprave, apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda broj P-605/00 od 18. juna 2002. godine. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj Rev-609/05 od 21. februara 2006. godine odbio kao neosnovanu.

37. Dakle, postupak povodom apelantove tužbe od dana njenog podnošenja pa do donošenja konačne revizione presude Vrhovnog suda trajao je sedam godina i sedam mjeseci. S obzirom na iznesene činjenice postupka koje se odnose na apelantovu neodgovornost za dužinu trajanja postupka, činjenicu da se radi o radnom sporu i zaključak Ustavnog suda da je riječ o relativno složenom postupku, može se zaključiti da se radilo o nerazumno dugom trajanju postupka. Ovo posebno stoga ako se ima u vidu da je postupak trajao dugo isključivo zbog proceduralnih grešaka Osnovnog i Okružnog suda, zbog čega je predmet dva puta vraćan na ponovno suđenje. Osnovni sud nije na nesumnjiv način utvrdio blagovremenost apelantove tužbe, te pored toga u ponovljenom postupku nije na nesumnjiv način utvrdio činjenično stanje. S druge strane, Okružni sud nije ispoštovao zakonsku odredbu o održavanju nove glavne rasprave zbog toga što je utvrdio da prvostepeni sud nije tačno utvrdio činjenično stanje. Sve navedeno govori da odgovornost za trajanje postupka u naznačenom vremenu snose isključivo Osnovni i Okružni sud.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

39. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i bitne povrede odredaba parničnog postupka.

40. Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Pored toga, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03). Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII).

41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da je postupak povodom apelantove tužbe vođen pred tri sudske instance i da je apelant imao mogućnost da u toku postupka dokaže svoje tvrdnje. Iz presuda je jasno da apelant uopće nije predlagao dokaze koje bi prema njegovom mišljenju trebalo izvesti, niti je nudio činjenice u svoju korist, te da su apelantovi navodi, u toku cijelog postupka, bili u potpunosti paušalni. Naime, na ponovljenoj raspravi Okružni sud je utvrdio da je apelant neopravdano izostao sa posla šest dana, i to 2. maja, 6. maja, 7. maja, 9. maja, 19. maja i 23. maja 1998. godine, da je ostale dane za koje je Osnovni sud utvrdio da nije radio, apelant na poslu proveo po nekoliko sati, te da apelant nije poštivao Odluku o preraspodjeli radnog vremena. U vezi s utvrđenim, u postupcima je zaključeno da je apelantu ostavljena mogućnost da i pred prvostepenim i drugostepenim sudom predloži i izvede dokaze kojima bi dokazao svoje činjenične navode u vezi sa saznanjem o preraspodjeli radnog vremena i izostanaka sa posla, ali apelant to uopće nije učinio. Pored toga, Ustavni sud konstatira da su apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava koji su izneseni u apelaciji u potpunosti identični navodima iznesenim u toku postupka pred redovnim sudovima i da su ih ti sudova razmatrli, te da su sudovi povodom njih detaljno obrazložili svoj stav u osporenim presudama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da u osporenim presudama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pravičan postupak, koji su analizirani u prethodnim tačkama, neosnovana, te da u tom segmentu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

43. S obzirom na činjenice postupka i zaključak Ustavnog suda da se radilo o radnom sporu čiji postupak je hitan, da je u pitanju relativno složen postupak, te imajući u vidu da nije bilo apelantovog doprinosa za odgađanje u postupanju suda, Ustavni sud je zaključio da je parnični postupak povodom apelantove tužbe prešao granice razumnog roka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada Ustavni sud nije utvrdio da su redovni sudovi primijenili zakon proizvoljno, kao ni da utvrđeno činjenično stanje i ocjena dokaza ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.

44. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

45. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1304/06 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio