Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2642/06 (A. H.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Regres
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2642/06

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2642/06, rješavajući apelaciju Advije Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Advije Hodžić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06- 000298 od 11. jula 2006. godine i Presuda Općinskog suda u Tuzli broj P-2377/04 od 23. decembra 2005. godine.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Tuzli koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Advija Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Emin Halilčević, advokat iz Tuzle, podnijela je 11. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000298 od 11. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2377/04 od 23. decembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog sud, Općinskog suda i Tuzlanskog kantona, kao učesnika u postupku, zatraženo je 9. februara 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 7. marta 2007. godine, Općinski sud 21. februara 2007. godine, a Tuzlanski kanton 28. februara 2007. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 4. novembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 11. augusta 2004. godine podnijela tužbu Općinskim sudu protiv Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate regresa u visini od 8.429,83 KM. U tužbi je navela da je od juna 1997. godine do novembra 2003. godine obavljala funkciju sutkinje u Kantonalnom sudu, da je u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini koristila godišnji odmor na osnovu Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji FBiH, ali da joj nikada nije isplaćen regres za godišnji odmor niti za jednu od navedene četiri godine.

7. Općinski sud je, postupajući po apelanticinoj tužbi, donio Presudu broj P-2377/04 od 23. decembra 2005. godine, kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, a kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati, na ime naknade regresa, iznos od 1.803,20 KM za 2000. godinu, 2.026,98 KM za 2001. godinu, 2.158,44 KM za 2002. godinu i iznos od 2.441,22 KM za 2003. godinu, sve sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine novčane iznose počevši od naredne godine za prethodnu godinu, kao i da joj nadoknadi troškove postupka, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Općinski sud je u obrazloženju Presude naveo da je odredbom člana 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH propisano da sudije i tužioci imaju pravo na regres za godišnji odmor, ali da ovim zakonom nije određeno na koji način će se utvrditi visina naknade na ime regresa za godišnji odmor za sudije i tužioce, niti je to određeno bilo kojim drugim zakonom koji se odnosi na pravosudne organe Tuzlanskog kantona kao korisnike budžeta u smislu člana 2. Zakona o budžetu tuženog («Službene novine TPK» broj 6/96). Općinski sud je utvrdio da apelantica nije ponudila nikakve dokaze na osnovu kojih bi se mogla utvrditi visina potraživanja po ovom osnovu, te da se ne može uzeti u obzir Potvrda o visini ostvarene naknade apelantice za vrijeme korištenja godišnjeg odmora kao osnova za utvrđivanje visine potraživanja. Također, Općinski sud je naveo da se apelantica neosnovano poziva na odredbe Općeg kolektivnog ugovora, kojim je propisano da uposlenici imaju pravo na regres od najmanje 70% od svoje plaće, ako je to za njih povoljnije, jer odredbe Općeg kolektivnog ugovora niti odredbe Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti jer je apelantica u spornom periodu obavljala javnu funkciju, te su njena prava utvrđena posebnim zakonom, tj. Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Međutim, Općinski sud je istakao da visina i način obračuna regresa za godišnji odmor za one koji obavljaju sudsku i tužilačku funkciju nije propisana niti jednim zakonskim propisom. Općinski sud je dalje istakao da, i kada bi se mogli primijeniti drugi propisi koji regulišu prava na regres ostalih uposlenika i tako popuniti pravnu prazninu kojom će se utvrditi visina regresa koji bi pripadao apelantici, mogli bi se primijeniti propisi koji su na snazi kod tuženog u spornom periodu. Ti akti su, prema mišljenju ovog suda, uredbe. Naime, Uredba o načinu i postupku utvrđivanja vrijednosti poslova i zadataka radnika kantonalnih organa uprave («Službene novine TPK» broj 10/97), koja je bila na snazi u vrijeme donošenja Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, nije predviđala naknadu regresa za godišnji odmor tako da nema parametra na osnovu kojeg bi se popunila pravna praznina za isplatu regresa apelantici za 2001. godinu. Zatim je 2002. godine donijeta Uredba o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave («Službene novine TK» broj 6/02) kojom je propisano da službeniku, odnosno namješteniku, pripada regres za godišnji odmor u skladu sa materijalnim mogućnostima budžeta u tekućoj godini, a kako njima u tim godinama nije isplaćivan regres, to, također, nema parametra na osnovu kojeg bi se popunila pravna praznina za isplatu regresa apelantici niti za 2002. i 2003. godinu.

8. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv Presude Općinskog suda broj P-2377/04 od 23. decembra 2005. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-06-000298 od 11. jula 2006. godine kojom je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je u potpunosti prihvatio stav prvostepenog suda i dodao je da je tek odredbom člana 8. stav 3. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužitelja u FBiH («Službene novine FBiH» broj 72/05), između ostalog, propisano da sve sudije i tužitelji imaju pravo na neto naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50% osnovne mjesečne plaće, te da je tek navedenom zakonskom odredbom propisan način utvrđivanja visine regresa za sudije i tužitelje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantica je navela da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica povredu navedenih prava vidi najprije u tome što u postupku pred nadležnim sudovima nisu prioritetno primijenjene odredbe Evropske konvencije. Dalje, ističe da Kantonalni sud kao osnovni razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva navodi postojanje pravne praznine u legislativi, odnosno nepostojanje općeg akta kojim bi bio propisan način obračuna visine regresa za godišnji odmor, istovremeno dokazujući kako niti jedan postojeći opći akt tuženog ili Federacije BiH nije podoban za popunu evidentne pravne praznine. Apelantica istovremeno insistira na činjenici da je njeno pravo na regres za godišnji odmor propisano kao pravo, a ne mogućnost, članom 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, te da je članom 82. istog zakona propisano da će se «svi federalni, odnosno kantonalni zakoni koji uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti, polazeći od uvjeta iz ovog zakona kao minimalnih, uskladiti s ovim zakonom, a do usklađivanja primjenjivat će se odredbe ovog zakona». Citirana zakonska odredba, smatra apelantica, predstavlja situaciju koja nameće pozitivnu obavezu federalnim i kantonalnim zakonodavnim organima vlasti da donesu propise kojima bi uredili pitanje visine regresa koje je ostalo neriješeno članom 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Apelantica navodi da je svjesna da bi donošenje propisa koji omogućava izračunavanje visine regresa za godišnji odmor sudija i tužilaca u 2001. godini dovelo do otežanog izvršenja tužiočevog budžeta ili čak do nemogućnosti njegovog izvršenja, budući da je na dan stupanja na snagu Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH budžet za tekuću godinu već bio usvojen. Međutim, podsjeća da se u takvim situacijama u toku fiskalne godine donosi rebalans budžeta. Činjenica je, međutim, da tuženi ni za naredne godine spornog perioda niti je donio opći akt kojim bi bilo omogućeno izračunavanje visine regresa za sudije i tužioce Tuzlanskog kantona, niti je za tu svrhu predvidio sredstva u budžetima. Stoga, smatra apelantica, osporenom presudom Kantonalni sud zapravo nagrađuje javnu vlast, odnosno tuženog, za totalnu zakonodavnu neaktivnost u rješavanju nastalog problema. Apelantica se pozvala na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 301/04 u kojoj Ustavni sud sličnu situaciju definira kao apsurdnu. Apsurdnost situacije se, prema apelanticinom mišljenju, in concreto ogleda u činjenici da se državni organ koji je odgovoran za ispunjenje zakonske obaveze, odnosno donošenje propisa kojima bi trebala biti utvrđena visina naknade (regresa), upravo poziva na nepostojanje propisa kao razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva. Ustavni sud, kako je navela apelantica, u citiranoj odluci podsjeća na princip nemo censetur propriam turpitudinem allegans (niko se ne može pozivati na svoj nemar u odbrani prava).

b) Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelacije neosnovani. Kantonalni sud je ponovio stav koji je zauzeo u osporenoj presudi broj 003-0-Gž-06- 000298 od 11. jula 2006. godine, da Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH nije propisan način na koji će se utvrditi visina regresa za godišnji odmor, niti je to propisano bilo kojim drugim zakonom i propisom tuženog koji se odnosi na pravosudne organe Tuzlanskog kantona, kao korisnika budžeta, niti je tuženi donio odluku o isplati regresa za korisnike budžeta u spornom periodu. Kantonalni sud je naveo i to da je apelantica obavljala sudsku funkciju, kao javnu funkciju, čija su prava utvrđena posebnim zakonom (kao lex specialis), pa se slijedom toga na predmetnu stvar ne mogu primijeniti odredbe Općeg kolektivnog u govora, niti odredbe Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, kao ni drugi podzakonski propisi koji regulišu isplatu predmetne naknade.

11. Općinski sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je ona neosnovana, jer su sudovi prilikom donošenja osporenih odluka pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno tumačili i primijenili postojeće zakonske propise, te da nisu arbitrarno postupali.

12. Tuzlanski kanton, kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Tuzla, u svom odgovoru na apelaciju je, ponavljajući stavove Općinskog suda i Kantonalnog suda koji su izneseni u osporenim presudama, istakao da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ustavnih prava na koje se apelantica poziva u apelaciji.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 20/01 i 57/01) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 41.

Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove:

3. Regres za godišnji odmor.

Član 82.

Svi federalni, odnosno kantonalni zakoni, koji uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti, polazeći od uvjeta iz ovog zakona kao minimalnih, uskladit će se s ovim zakonom, a do usklađivanja primjenjivat će se odredbe ovog zakona.»

14. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 63/03) u relevantnom dijelu glasi: «Član 2.

Član 41. mijenja se i glasi:

Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na sljedeće naknade:

1. Otpremninu pri odlasku u penziju, 2. regres za godišnji odmor, 3. jubilarne nagrade.

Član 3.

Iza člana 41. dodaje se novi član 41a. koji glasi:

Član 41a.

Kantoni su dužni u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona svoje zakone, odnosno druge propise kojima su uređena pitanja iz čl. 1. i 2. ovog zakona, za sudije kantonalnih i općinskih sudova, odnosno za kantonalne i općinske tužioce, uskladiti sa odredbama ovog zakona.»

15. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

«Član 211.

(1) Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Član 224.

Drugostepeni sud može na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:

(2) Odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu, (5) Preinačiti prvostepenu presudu.

Član 229.

(1) Drugostepeni sud će na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

[...] (4) Ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.»

16. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 32.

Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.»

17. Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, zaključen 2. aprila 2002. godine u Tuzli između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH, u relevantnom dijelu glasi:

«Član 1.

Ovim Sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitanja provođenja i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), koja se odnose na poglavlje «V - Plaće i dodaci na plaće i naknade prema osnovu rada» za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, zaposlene u službama i organima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona u (daljnjem tekstu: službenici).

Član 2.

Sporazumne strane su saglasne da se odloži primjena odredaba Kolektivnog ugovora i to čl. 24, 31. i 32. iz poglavlja «V - Plaće i dodaci na plaće i naknade prema osnovu rada», dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti.

Član 4.

Isplata regresa službenicima će biti regulirana na isti način kao i za sve druge budžetske korisnike, prema mogućnostima Budžeta Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom.»

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000298 od 11. jula 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 1. augusta 2006. godine, a apelacija je podnesena 11. septembra 2006. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelantica je osporila presude Općinskog i Kantonalnog suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo na saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.»

25. Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje naknade na ime regresa za godišnji odmor koja apelantici pripada kao pravo iz radnog odnosa i sudijske funkcije koju je obavljala prema Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. Nesporno je da se radi o građanskom pravu i da je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, primjenjiv je i član III/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, stav 42, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 70/07), u istoj činjenično-pravnoj stvari zaključio da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, dok nije meritorno razmatrao njegove navode o povredi prava na imovinu. Ustavni sud je u citiranoj odluci utvrdio povredu ovog prava radi arbitrarne primjene prava, koja se ogledala u tome da je Kantonalni sud nedostatak propisa koji reguliraju visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovog prava na regres, bez obzira što je osnova za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisano u Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se razlozi navedeni u citiranoj odluci u cijelosti odnose i na ovaj predmet, i iz istih razloga zaključuje da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

27. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi njenog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog arbitrarne primjene prava kada je zbog nedostatka pratećih propisa nadležni sud zaključio da je izgubljeno neko pravo zasnovano u zakonu.

29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2642/06 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio