Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3213/06 (A. M.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3213/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3213/06, rješavajući apelaciju Adnana Mujezinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adnana Mujezinovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-

KŽ-06-000 219 od 13. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu, broj K-911/05 od 5. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adnan Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Idriz Kamenica, advokat iz Sarajeva, podnio je, 30. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-KŽ-000 219 od 13. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-911/05 od 5. maja 2006. godine.

2. Kantonalno tužilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) optužilo je apelanta zbog krivičnog djela otmice iz člana 180. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH («Službene novine FBiH» broj 36/03; u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 31. KZ FBiH.

3. Općinski sud je Presudom, broj K-911/05 od 5. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 009-0-KŽ-06-000 219 od 13. septembra 2006. godine, apelanta oglasio krivim što je u oktobru 2004. godine, po predhodnom dogovoru sa ostalim učesnicima organizovane grupe, izvršio otmicu djeteta M.V. čime je počinio krivično djelo otmice iz člana 180. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, koje je počinjeno u vrijeme i na način opisan u izreci prvostepene presude. Za izvršenje navedenog krivičnog djela apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i 6 mjeseci.

4. Obrazlažući presudu, Općinski sud je naveo da je Tužilaštvo izvelo veliki broj dokaza, te da su od strane odbrane takođe predloženi i izvedeni dokazi saslušanjem apelanta, saslušanjem svjedoka Senada Žutića i Slobodana Karabatakovića, te saslušanjem vještaka za telekomunikacije i vještaka neuropsihijatra. Iz obrazloženja Općinskog suda nadalje proizlazi da je apelant, kao član organizovane grupe počinio niz radnji, kako pojedinačnih tako i zajedničkih, u kojima su se stekla sva obilježja bića krivičnog djela otmice. Pored navedenog, taj sud je istakao da je analizom i ocjenom velikog broja provedenih dokaza optužbe i odbrane, Tužilaštvo dokazalo da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne, sud je u smislu člana 49. KZ FBiH vodio računa o svim okolnostima, olakšavajućim i otežavajućim, te izrekao kaznu adekvatnu težini počinjenog krivičnog djela.

5. Odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu, broj 009-0-KŽ-06-000 219 od 13. septembra 2006. godine, kojom je žalbu apelanta odbio i prvstepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, taj sud je istakao da su neosnovani navodi apelanta kojima tvrdi da je sud bio nepropisno sastavljen, obzirom da odbrana na tu okolnost uopšte nije prigovarala. Kantonalni sud je pri obrazlaganju ovog žalbenog navoda istakao da treći član sudećeg vijeća nije bio sudija krivičnog već parničnog odjeljenja, što nije dovelo u pitanje funkcionalnu nadležnost suda, što znači da apelant nije doveden u gori položaj, a u tom pravcu su žalbeni navodi paušalni. Također, kako dalje navodi sud, neosnovani su i paušalno istaknuti navodi žalbe kojim se tvrdi da je povrijeđeno načelo efikasnosti postupka, obzirom da se istom žalbom taj prigovor istovremeno i demantuje isticanjem da se radi o složenoj krivičnopravnoj stvari. U pogledu žalbenih prigovora da se prvostepena presuda zasniva na dokazima na kojima se prema odredbama ZKP FBiH presuda ne može zasnivati, taj sud je ocijenio da su neosnovani, jer za ocjenu zakonitosti iskaza optuženih, kao dokaza datih na glavnom pretresu nije od značaja da li su dati u svojstvu svjedoka ili odbrane. Naime, ZKP FBiH ne propisuje poseban oblik izjašnjavanja optuženog na glavnom pretresu, a izričito ne zabranjuje da se optuženi sasluša u svojstvu svjedoka.

6. Apelant smatra da mu je presudama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi zbog nepropisnog sastava vijeća i neefikasnosti suda. U pogledu sastava vijeća ističe da treći član vijeća nije bio sudija krivičnog već parničnog odjeljenja. U pogledu neefikasnosti suda, apelant ističe da je lišen slobode 15. decembra 2004. godine i da je u vrlo kratkom vremenskom periodu tužilaštvo imalo na raspolaganju dokaze o krivičnom djelu i njegovim počiniocima, a on je prilikom prvog saslušanja negirao kako izvršenje krivičnog djela tako i učešće u bilo kakvim radnjama u vezi izvršenja. Dokazi su takođe, kako navodi, izvođeni tačno onoliko koliko ga je po zakonu bilo moguće držati u pritvoru. Prema mišljenju apelanta, redovni sudovi nisu poduzimali radnje da se dokazni postupak završi u razumnom roku, za koje vrijeme je tužiocu data mogućnost da njega u javnosti prikaže u «najcrnjem svjetlu», zbog čega je u sumnju doveden princip nepristrasnog i fer suđenja. Takođe smatra da je sud nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje, prihvatajući izjavu jednog od optuženih datoj u svojstvu svjedoka pred Tužilaštvom i na glavnom pretresu, koja je protivrječna a nisu dati ni razlozi o činjenicama utvrđenim na osnovu njegove odbrane. Pored navedenog, apelant smatra da mu je uskraćeno pravo da se njegovi dokazi razmotre na isti način kao dokazi tužioca, odnosno da su sudovi iskazali pristrasnost na strani oštećenog.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.

9. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da su osnovni prigovori apelanta vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava, povredu principa ravnopravnosti stranaka u postupku, povredu principa nepristrasnog i fer suđenja, povredu postupka zbog nepropisnog sastava vijeća i neefikasnosti suda u dokaznom postupku.

10. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ističe da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristiup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama, niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, što je zadatak redovnih sudova (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, a to konkretno znači da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud iz dokumentacije koja mu je dostavljena konstatuje da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem je saslušan veliki broj svjedoka i vještaka koji su predloženi kako od strane Tužilaštva tako i odbrane. Pored toga, analiziran je i cijenjen veliki broj materijalnih dokaza. Općinski sud je u pobijanoj presudi izvršio analizu svakog dokaza posebno i u vezi sa drugim dokazima dajući jasno i iscrpno obrazloženje svoje odluke kojom je apelant oglašen krivim za djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Općinski sud je, upravo suprotno navodima apelacije koji se tiču nepotpunog činjeničnog stanja, istakao da iz iskaza svjedoka Almira Ušanovića proizlazi da se apelant sa optuženim Ramizom Brajlovićem, Saninom Žutićem i Seadom Uzunovićem učestalo sastajao u ugostiteljskom objektu «Koledž», koja činjenica je pored iskaza navedenog svjedoka potvrđena i iskazom apelanta datom u istrazi, koji je uveden kao dokaz nakon što je apelant svoj iskaz dao pred sudom. Na žalbeni navod kojim se osporava činjenični osnov prvostepene presude, Kantonalni sud je naveo da žalba istrajava na stavovima odbrane apelanta i navodnom nedostatku dokaza da se apelant sa ostalim članovima organizovane grupe udružio radi činjenja krivičnog djela, što je po mišljenju tog suda neprihvatljivo. Kantonalni sud je, naime, jasno istakao da je žalba apelanta izgubila iz vida nesporne činjenice koje je prvostepeni sud iz provedenih dokaza utvrdio, a to je da je apelant kao član organizovane grupe učestvovao u nizu radnji koje predstavljaju kako radnje dogovora u ugostiteljskom objektu «Koledž» u Sarajevu, tako i u mjestu Loznica, u pripremi terena i materijalnih sredstava, a sve u cilju otmice malodobnog djeteta M.V. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu rezultata cjelokupnog krivičnog postupka, dali obrazloženja koja po mišljenju Ustavnog suda ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o krivici apelanta, uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava.

12. U vezi sa navodima apelanta da je u konkretnom krivičnom postupku povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku, jer dokazi optužbe i odbrane nisu cijenjeni na isti način i jer je dokazni postupak objektivno mogao biti proveden za puno kraće vrijeme, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. To, naime, znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo je da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i konačno mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. U odgovoru na pitanje da li je apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužitelja, Ustavni sud je razmatranjem spisa predmetne krivične stvari zapazio da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Iz osporene presude Općinskog suda proizilazi, kako je već navedeno, da je proveden zaista veliki broj dokaza, te da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji se protiv njega vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu.

13. Osim toga, u vezi sa navodima da dokazi optužbe i odbrane nisu cijenjeni na isti način i sa jednakom pažnjom, Ustavni sud zapaža da i u ovom dijelu apelacije, osim paušalnih navoda, apelant nije ponudio niti jedan dokaz u prilog toj tvrdnji. Naime, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali da ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-

352/04 od 23. marta 2005. godine). Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine), a svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i na pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02 i AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine). Iz spisa predmeta konkretne krivične stvari proizlazi da su svi dokazi koje je predložila odbrana prihvaćeni kao dokazno sredstvo, da je u skladu sa standardima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske knvencije opisan proces pojedinačne ocjene dokaza i dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim te da je izveden zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica. U postupanjima redovnih sudova Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je dokazni postupak eventualno zloupotrebljen na štetu apelanta.

14. Takođe, apelant tvrdi da je prvostepeni sud bio pod pritiskom Tužilaštva koji je kako njega, tako i cijelu organizovanu grupu obuhvaćenu istom optužnicom u javnosti prikazivao u «najcrnjem svjetlu», pa je narušen princip nepristrasnog i fer suđenja. Razlog koji ističe u prilog toj tvrdnji jeste činjenica da je dokazni postupak trajao upravo onoliko koliko je prema zakonu dozvoljeno, iako je po njegovom mišljenju objektivno mogao biti puno kraći. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da ukoliko apelant tvrdi da je sud bio pristrasan, mora konkretno navesti u čemu se sastoji ta pristrasnost, te u tom pravcu priložiti valjane dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze u tom pravcu, već svoj prigovor temelji na neefikasnosti suda. Međutim, ovi navodi nisu dovoljni, naročito imajući u vidu da je Ustavni sud već ukazao da su sudovi donijeli odluke na osnovu provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, te da se ni iz čega može zaključiti da se radi o proizvoljnim odlukama. Osim toga, ovaj prigovor je već bio razmatran u postupku po žalbi pred Kantonalnim sudom koji je u obrazloženju istakao da se prigovor neefikasnosti istovremeno i demantuje, isticanjem da se radi o složenoj krivičnopravnoj stvari.

15. U vezi sa navodima apelacije koji se tiču nepropisnog sastava vijeća Ustavni sud zapaža da je i ove navode apelant isticao već u žalbi protiv prvostepene presude, na koje je jasno i argumentovano odgovorio Kantonalni sud. Treći član sudećeg vijeća nije bio sudija krivičnog već parničnog odjeljenja istog suda, što nije narušilo funkcionalnu nadležnost suda niti je apelanta dovelo u nepovoljniji položaj. Osim toga, kako je istakao Kantonalni sud, Uputstvom o načinu predaje predmeta u rad sudijama Općinskog suda, broj SU-0-6/05 od 23. maja 2005. godine, propisano je da predsjednici vijeća zadržavaju pravo izmjene članova vijeća prema potrebi, zavisno od učešća sudija članova vijeća u ranijem predhodnom postupku, kao i neki drugi razlozi, zavisno od vrste i težine predmeta. U konkretnom slučaju, kako dalje obrazlaže Kantonalni sud, predsjednik vijeća je iskoristio to pravo kada je za trećeg člana izabran sudija parničnog, a ne krivičnog odjeljenja istog suda, čemu apelant tokom postupka uopće nije prigovarao.

16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju, osim paušalnih navoda o povredi prava na pravično suđenje, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tog prava. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, kao i da postoji išta što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenje Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić