Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2191/06 (D. M.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2191/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2191/06, rješavajući apelaciju Dragana Mišetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Mišetića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg, broj 008-0- Gž-06-000 168 od 15. maja 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Ljubuškom, broj P-335/05 od 20. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Mišetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Davor Kovač, advokat iz Ljubuškog, podnio je, 17. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 008-0-Gž-06-000 168 od 15. maja 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-335/05 od 20. januara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-335/05 od 20. januara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 008-0-Gž-06-000 168 od 15. maja 2006. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Željke Boras (u daljnjem tekstu: tužiteljica) prema kojem joj je apelant dužan isplatiti iznos od 5.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. aprila 2004. godine do konačne isplate, uz troškove postupka u iznosu od 366,60 KM sa zakonskim kamatama počev od 20. januara 2006. godine, kao dana presuđenja do isplate. Sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, tužiteljica je odbijena.
3. Obrazlažući presudu, Općinski sud je naveo da je tužiteljica u tužbi navela da je vlasnica ugostiteljskog objekta «Škorpion» kojeg je temeljem usmenog ugovora o zakupu izdala apelantu na neodređeno vrijeme, za mjesečnu zakupninu od 1.500,00 KM. S obzirom da apelant nije izmirio zakupninu za period od 1. augusta 2002. godine do 31. marta 2003. godine, predložila je da ga sud obaveže da joj isplati ukupan iznos od 12.000,00 KM. Apelant je u odgovoru na tužbu osporio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ističući da je za zaključenje ugovora o zakupu poslovnih prostorija potrebna pismena forma, a da u konkretnom slučaju takav ugovor nije zaključen pa prema tome nije mogao proizvesti pravno dejstvo. Apelant međutim, kako je dalje istakao taj sud, nije osporio da je u navedenom periodu koristio objekat tužiteljice u kojem je obavljao svoju poslovnu djelatnost, niti je sporno da je među strankama egzistirao usmeni ugovor o zakupu. Sporno je po mišljenju tog suda da li je takav ugovor mogao proizvesti pravno dejstvo i da li je apelant tužiteljici platio zakupninu za period od 1. augusta 2002. godine do 31. marta 2003. godine, te visina zakupnine. Pri donošenju odluke kojom je djelomično usvojen zahtjev tužiteljice sud je prihvatio nespornu činjenicu da je apelant, u utuženom periodu, bespravno koristio objekat u vlasništvu tužiteljice. To po mišljenju suda znači da je apelant koristio tuđu stvar bez pravnog osnova, zbog čega tužiteljici kao vlasniku stvari pripada pravo na naknadu izmakle koristi, a shodno odredbi člana 219. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO). Visinu zahtjeva Općinski sud je utvrdio na osnovu iskaza parničnih stranaka, iskaza svjedoka i evidencija o uplati zakupnine iz privatne isprave tužiteljice iz koje je vidljivo da je apelant u 2001. i 2002. godini pretežno plaćao iznos od 700 KM mjesečno, pa kako je tužbenim zahtjevom traženo da joj se isplati zakupnina za osam mjeseci, to je dosuđen iznos od 5.600,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev je odbijen.
4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude istakao da su navodi žalbe u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava i prekoračenja tužbenog zahtjeva, neosnovani. Zakonska odredba iz člana 219. ZOO daje pravo vlasniku stvari da zahtijeva od onog ko je upotrijebi u svoju korist, naknadu te koristi. Prekoračenje tužbenog zahtjeva ne postoji kada sud mijenja pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, jer za tu osnovu nije vezan prema odredbi iz člana 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP). Činjenica da je apelant u utuženom periodu koristio objekat tužiteljice među strankama nije sporna, pa je irelevantno, po mišljenju tog suda to što stranke nisu zaključile pismeni ugovor o zakupu. Osnov zbog kojeg je zahtjev tužiteljice djelomično usvojen nije zakupnina po osnovu ugovora o zakupu, već naknada zbog upotrebe tuđe stvari u svoju korist.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evorpska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvnciju. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje apelant navodi da su Kantonalni sud i Općinski sud pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje te s toga pogrešno primijenili materijalno pravo i to odredbu člana 219. ZOO umjesto odredbu člana 8. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Ta odredba, kako dalje navodi apelant, propisuje da ugovor o zakupu, da bi proizveo pravno dejstvo, mora biti sačinjen u pismenoj formi. Obzirom da u konkretnom slučaju takav ugovor ne postoji, sudovi su po njegovom mišljenju prekoračili tužbeni zahtjev time što su tužiteljici na ime naknade izmakle koristi dosudili određeni novčani iznos. Povredu prava na imovinu vidi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega je, umanjena njegova imovina.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i da li su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije dužan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
9. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, a to konkretno znači da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. Ustavni sud konstatuje da je Općinski sud, odlučujući u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, mijenjajući mu pravni osnov, djelomično usvojio zahtjev tužiteljice navodeći pri tom da usmeni ugovor o zakupu u konkretnom slučaju ne može proizvesti pravno dejstvo, jer nedostaje bitan elemenat ugovora koji se tiče pismene forme. Međutim, sud je takođe naveo da iz provedenih dokaza, cijenjenih pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, proizilazi nesporna činjenica da je apelant u utuženom periodu bespravno koristio objekat tužiteljice, dakle tuđu stvar u svoju korist. Utvrđeno je nadalje da je apelant do perioda utuženja redovno izmirivao zakupninu za korištenje objekta, a da u utuženom periodu svoju obavezu nije izmirivao, upravo zbog nedostatka pravnog osnova, dakle pismenog ugovora o zakupu. S obzirom da redovni sudovi nisu vezani za pravni osnov tužbenog zahtjeva, koji je u konkretnom slučaju bio usmjeren na isplatu zakupnine, već osnovanost zahtjeva cijene na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, to je u konkretnom slučaju, na osnovu nespornih činjenica, primjenom odredbe iz člana 219. ZOO apelant, kao korisnik tuđe stvari, obavezan da tužiteljici kao vlasniku stvari naknadi korist koju je imao od upotrebe stvari.
11. Ovako stanovište zauzeo je Kantonalni sud, dajući odgovore na sve žalbene navode, a naročito u pogledu žalbenog prigovora koji se odnosi na prekoračenje tužbenog zahtjeva i to, kako tvrdi apelant, navođenja u tužbi jednog pravnog osnova i donošenja odluke po drugom pravnom osnovu. Taj sud je istakao da je nepostojanje pismenog ugovora o zakupu potpuno irelevantno, s obzirom na nespornu činjenicu korištenja objekta od strane apelanta, dakle bespravno, zbog čega je zahtjev tužiteljice djelomično usvojen.
12. Ustavni sud, u vezi suštinskog prigovora apelanta koji se odnosi na pravni osnov tužbenog zahtjeva i njegovo prekoračenje, napominje da je pravni osnov, u smislu člana 53. stav 3. ZPP-a fakultativni a ne obligatorni element tužbe. To znači da sud mora postupiti po tužbi čak i kad pravni osnov nije naveden. S obzirom da redovni sud nije vezan za pravni osnov sadržan u tužbi, pogrešno naveden pravni osnov ne može dovesti do odbijanja tužbenog zahtjeva samo iz tog razloga. Redovni sudovi su dužni osnovanost tužbenog zahtjeva cijeniti na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, bez obzira da li je osnov uopće označen ili je pogrešno označen. Aktuelna sudska praksa ukazuje da sud ne može odbiti tužbeni zahtjev samo zbog toga što obaveza ne potiče iz pravnog osnova navedenog u tužbi već iz nekog drugog pravnog osnova, niti to predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva.
13. S obzirom na naprijed navedeno, zaključci redovnih sudova, po mišljenju Ustavnog suda su, argumentovani, potpuni i jasno obrazloženi. Također, neprihvatljivi su i navodi apelanta o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, član 219. ZOO umjesto član 8. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, budući da su sudovi na dvije instance jasno ukazali da nisu vezani za pravni osnov označen u tužbi već za činjenice utvrđene u postupku. S obzirom na nesporne činjenice u konkretnom slučaju, apelantu je kao korisniku tuđe stvari a ne kao zakupcu, uspostavljena obaveza isplate određenog novčanog iznosa, što nikako ne ukazuje na proizvoljnu primjenu prava.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojemu je Ustavni sud u predhodnim tačkama ove odluke dao svoje mišljenje, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prma facie) neosnovani.
16. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić