Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3400/06 (N. P.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3400/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3400/06, rješavajući apelaciju Nevenke Popovac, na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevenke Popovac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

97/05 od 10. oktobra 2006. godine, i Presude Okružnog suda u Trebinju broj, Gž-93/04 od 19. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nevenka Popovac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zoran Tomović, advokat iz Trebinja, podnijela je 22. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-97/05 od 10. oktobra 2006. godine, i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-93/04 od 19. novembra 2004. godine. Dopunu apelacije podnijela je 14. jula 2007. godine. Apelantica je predložila Ustavnom sudu da donese odluku o privremenoj mjeri kojom će se zabraniti njeno iselenje iz stana u Trebinju, u ulici Omladinska broj 15, dok se ne donese odluka o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom, broj AP-3400/06 od 6. marta 2007. godine, odbio kao neosnovan zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.

3. Postupajući po tužbi RS-Ministarstva odbrane VP-7161 Bileća (u daljnjem tekstu: tužitelj), protiv apelantice, radi iseljenja, Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj P-140/97 od 30. decembra 2003. godine, kojom je odbio tužiteljev zahtjev za iseljenje apelantice iz stana u Trebinju, ul. Omladinska broj 15 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Taj sud je, obrazlažući presudu, utvrdio nesporne činjenice i to da je tužitelj apelantici dodijelio predmetni stan na korištenje 1976. godine, da je apelantica sa tužiteljem 29. janura 1987. godine zaključila ugovor o predaji stana a 24. marta 1988. ugovor o kreditu, koji joj je trebao poslužiti za izgradnju porodične stambene kuće. Ugovorom o predaji stana apelantica se obavezala da će stan vratiti tužitelju u roku od dvije godine od dana zaključenja ugovora o kreditu, pa je krajnji rok za iseljenje iz predmetnog stana istekao 24. marta 1990. godine. Od tog datuma, po mišljenju prvostepenog suda, počeo je teći rok zastarjelosti po osnovu preuzetih obaveza iz ugovora o predaji stana. S obzirom da prema Zakonu o obligacionim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora («Službeni list SFRJ» broj 29/78; u daljnjem tekstu: ZOO) za navedeni ugovor nije predviđen poseban rok zastarjelosti, to prema mišljenju suda potraživanje zastarijeva u opštem roku zastarjelosti, dakle u roku od pet godina. Za konkretan ugovor nisu od uticaja izmjene i dopune ZOO koje su donesene 1993. godine, kojima je opšti zastarni rok sa pet produžen na deset godina, obzirom na vrijeme zaključenja ugovora. Kako je tužitelj tužbu podnio 20. juna 1997. godine, a u vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio ZOO iz 1978. godine koji je propisivao rok zastarjelosti potraživanja od pet godina, to je po mišljenju prvostepenog suda zastarjelost potraživanja istekla 24. marta 1995. godine. Osnovni sud je utvrdio da je prigovor zastare osnovan, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen.

4. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostepene presude, Okružni sud donio je Presudu, broj Gž-93/04 od 19. novembra 2004. godine, potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-97/05 pd 10. oktobra 2006. godine, kojom je žalbu uvažio i pobijanu presudu Osnovnog suda preinačio, tako što je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio apelantici da tužitelju preda u posjed predmetni stan, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Po mišljenju tog suda, pogrešan je zaključak Osnovnog suda da je u konkretnoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja, imajući u vidu odredbe člana 59. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO («Službeni glasnik RS» broj 17/93; u daljnjem tekstu: ZID ZOO) kojim je propisano da će se član 34. navedenog zakona primjenjivati i na obligacione odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ZID ZOO, ukoliko petogodišnji rok zastare nije istekao do njegovog stupanja na snagu. Članom 34. ZID ZOO izmijenjen je član 371. ZOO tako što je rok zastare sa pet produžen na deset godina. S obzirom da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju primijenio ZOO iz 1978. godine, zanemarujući pri tom da je rok zastare tekao u vrijeme u kojem je donesen ZID ZOO, dakle 1993. godine do kojeg petogodišnji rok zastare nije istekao, to se po mišljenju Okružnog suda na konkretnu pravnu stvar morao primijeniti desetogodišnji rok zastare. Tužba je, kako dalje obrazlaže navedeni sud, podnesena 20. juna 1997. godine, a to znači da nije nastupila zastara izvršenja ugovorene obaveze. S obzirom na nesporne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to član 371. ZOO iz 1978. godine odbivši zahtjev tužitelja zbog proteka roka zastarjelosti, a kako su stranke nesporno navedenim ugovorima preuzeli određene obaveze, tužitelj obavezu kreditiranja a apelantica obavezu predaje stana, to je zahtjevu tužitelja udovoljeno.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj Rev-

97/05 od 10. oktobra 2006. godine, kojom je reviziju odbio. Taj sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenoj presudi u pogledu roka dospjelosti potraživanja, a pravilnim prihvatio zaključak Okružnog suda u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava od strane Osnovnog suda. Vrhovni sud je, pored navedenog, istakao da iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku proizilazi da je predmetni stan dodijeljen apelantici 26. augusta 1976. godine, da je apelantica sa tužiteljem zaključila ugovor o predaji stana 29. januara 1987. godine a navedeni ugovor ovjeren je u Osnovnom sudu pod Ov. Br 19/07. Članom 1. tog ugovora, apelantica se obavezala da će saglasno odredbama «Pravilnika o stambenim kreditima u JNA» predmetni stan vratiti tužitelju najkasnije dvije godine od dana zaključenja ugovora o kreditu. Nadalje je utvrđeno da je apelantica kao korisnik kredita 24. marta 1988. godine sa vojnim servisom Narodne banke Jugoslavije kao davaocem kredita zaključila ugovor na iznos od 10 miliona dinara, u svrhu izgradnje porodične stambene zgrade u Trebinju, u ul. Partizanski put bb. Taj ugovor ovjeren je u Osnovnom sudu, br. Ov. 104/88, a 28. juna 1991. godine, nakon čega je sačinjen zapisnik Komande garnizona Trebinje čiji su članovi izvršili uvid u gradilište porodične kuće apelantice i konstatovali da se radovi odvijaju prema projektnoj dokumentaciji. Zahtjev tužitelja zasniva se, kako je po mišljenju Vrhovnog suda pravilno zaključio drugostepeni sud, na ugovoru o predaji stana a ne na odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima, zbog čega je zahtjevu tužitelja osnovano udovoljeno.

6. Apelantica smatra da su presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđena njena sljedeća ustavna prava: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje, apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, paušalnoj ocjeni i proizvoljnom tumačenju pozitivno-pravnih propisa. Naime, apelantica smatra da u pobijanim presudama nije pravilno primijenjeno materijalno pravo te da je trebala biti primijenjena odredba člana 124. ZOO, koja propisuje mogućnost raskida ugovora prostom izjavom volje, ako raskid ne nastupa po samom zakonu. U tom kontekstu, apelantica ističe da nije sporno da joj je tužilac isplatio iznos na ime kredita za izgradnju porodične stambene zgrade umanjen za 10% i da je ona jednostrano izvršila povrat sredstava koja su joj na ime kredita uplaćena i to, kako obrazlaže, na ime kupovine spornog stana. Iz navedenog proizilazi da je jednostrano raskinula ugovor o predaji spornog stana, čime se redovni sudovi apsolutno nisu bavili. Vrhovni sud i Okružni sud nisu imali u vidu ova pravila materijalnog prava, tako da odlučne činjenice po mišljenju apelantice nisu utvrđene. Povredu prava na imovinu i prava na dom apelantica vidi u činjenici što od 1976. godine živi u predmetnom stanu, što je sav novac kojeg je dobila kreditiranjem od tužitelja na ime izgradnje porodične stambene zgrade vratila tužitelju radi rješavanja stambenog pitanja na drugi način, te što u postupku uopće nije utvrđeno da li je to njen jedini dom.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud konstatuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda i Okružnog suda. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povriejdile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazje na povredu Ustava (vidi, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

10. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, a to konkretno znači da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. Ustavni sud konstatuje da je parnični postupak protiv apelantice započeo podnošenjem tužbe za iseljenje i davanjem odgovora na tužbu u kojem apelantica, osim prigovora zastare potraživanja, nije osporila pravni osnov tužbenog zahtjeva niti je isticala okolnosti koje bi eventualno ukazivale na jednostrani raskid ugovora o predaji stana. Iz navoda apelacije proizilazi da su sudovi u osporenim odlukama nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, udovoljivši zahtjevu tužitelja za iselenje, umjesto da su na utvrđeno činjenično stanje primijenili odredbu iz člana

124. ZOO, koja se odnosi na raskid ugovora. U vezi sa ovim navodima,Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 17. decembra 2004. godine). Ustavni sud zapaža da je apelantica u odgovoru na tužbu istakla samo prigovor zastare potraživanja pri čemu nije osporila pravni osnov tužbenog zahtjeva. Nakon donošenja prvostepene presude, kojom je istaknuti prigovor zastare prihvaćen, nije izjavljivala žalbu jer je bila zadovoljna odlučenjem prvostepenog suda. Tek je u reviziji protiv drugostepene odluke, kojom je prvostepena odluka preinačena, istakla povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Na navedene prigovore apelantice, po mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je dao sveobuhvatne i iscrpne, jasno argumentovane odgovore, ističući naročito da je za presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari bilo bitno utvrditi da li je apelantica tužitelju predala u posjed predmetni stan u roku određenom ugovorom o predaji stana. Niti jednim drugim uslovom ta predaja nije bila uslovljena. Ostali revizioni prigovori koji se odnose na tvrdnje apelantice da je dobila samo dio kredita kojeg je tužitelju kasnije vratila, nisu bitni, jer predaja stana nije bila uslovljena ni visinom kredita, ni okolnostima da li je apelantica u cjelini ili djelomično iskoristila kredit, već se ugovorom o predaji stana obavezala, bez ikakvih dodatnih uslova, da u roku od dvije govine od dana zaključenja ugovora o kreditu stan preda u posjed tužitelju. Radi navedenog, Okružni sud je, imajući u vidu odredbu člana 12. ZOO koja učesnicima obligacionopravnih odnosa nalaže da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja i člana 262. stav 1. ZOO, koja povjeriocu u obligacionom odnosu daje ovlašćenje da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze i dužniku da je ispuni, presudio na način što je apelantici naložio da iseli iz predmetnog stana i preda ga tužitelju u posjed. Pored toga, Vrhovni i Okružni sud dali su jasne odgovore u pogledu primjene odredbe člana 34. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO, kojom je opšti zastarni rok sa pet godina produžen na deset godina, pa s obzirom na to da je navedeni Zakon stupio na snagu 30. septembra 1993. godine, a da u to vrijeme nije istekao rok od pet godina, kako je bilo propisano prije izmjena i dopuna zakona, to ni prigovoru zastare nema mjesta, zbog čega je zahtjevu tužitelja udovoljeno.

12. S obzirom na naprijed navedeno, te činjenicu da su sudovi u pobijanim odlukama dali jasna obrazloženja u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva i primjene materijalnog prava te činjenicu da je apelantica, prilikom davanja odgovora na tužbu propustila osporiti osnov tužbenog zahtjeva te istaći eventualno prigovore koji se odnose na raskid ugovora, to Ustavni sud cijeni da je na taj način propustila priliku da se u redovnom sudskom postupku, u trostepenom postupku, o tim prigovorima suštinski raspravi. Imajući u vidu navedenu praksu, po mišljenju Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelantice, prvi put istaknuti u apelaciji, očigledno prima facie neosnovani, te se neće ulaziti u njihovo dalje ispitivanje.

13. Iz naprijed navedenih razloga, a u vezi sa navodima apelantice u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelantica dalje smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ističući ponovo navode koji su analizirani u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom da je Ustavni sud u tački 11. ove odluke podsjetio na svoju ustaljenu praksu prema kojoj se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, te imajući u vidu da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na poštivanje doma, nema ni elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnog prava iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moguće, u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

15. Apelantica također navodi da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da apelantica nije posebno obrazložila u čemu se ogleda kršenje ovog prava, niti se pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica nije navela da li po njenom shvatanju odluke sudova predstavljaju miješanje u njeno pravo na neometano uživanje imovine ili «lišavanje» imovine, shodno stavu 1. ovog člana, ili se eventualno radi o «nadziranju korištenja imovine», shodno stavu 2. ovog člana. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a u kom pogledu je Ustavni sud dao svoje mišljenje u predhodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3400/06 (N. P.) | Sudska praksa | Aktio