Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3133/06 (M. G.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3133/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3133/06, rješavajući apelaciju Mevludina Gurdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mevludina Gurdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-06-000395 od 5. oktobra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-21/05 od 22. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mevludin Gurdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lješeva, kojeg zastupa Amra Gurda advokat iz Sarajeva, podnio je 21. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000395 od 5. oktobra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-21/05 od 22. maja 2006 godine.

2. Kantonalno tužilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) optužilo je apelanta zbog krivičnog djela iz člana 166. stav 1 u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 36/03; u daljnjem tekstu: KZ FBiH).

3. Kantonalni sud je Presudom broj K-21/05 od 22. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000395 od 5. oktobra 2006. godine, apelanta oglasio krivim što je 22. decembra 2004. godine, u mjestu Lješevo, nakon što je sa Šehić Mensurom(u daljnjem tekstu: oštećeni) izašao iz ugostiteljskog objekta, u namjeri da ga liši života, počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZ FBiH, koje je počinjeno u vrijeme i na način opisan u izreci prvostepene presude. Za izvršenje navedenog krivičnog djela apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.

4. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka saslušan veliki broj svjedoka i vještaka različitih struka (medicinske struke, za mehaničke povrede i biološke tragove) te je izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju koja se nalazila u spisu. Iz obrazloženja nadalje proizilazi da su nesporne činjenice koje se tiču vremena i načina izvršenja krivičnog djela. U tom pogledu, Kantonalni sud je istakao da je apelant 22. decembra 2004. godine oko 20,45 sati zajedno sa oštećenim napustio ugostiteljski objekat-piceriju «Aktros», da je apelant izvadio nož koji se nalazio u džepu jakne i da je zamahnuvši udario dva puta oštećenog u predjelu grudnog koša sa lijeve strane, nanijevši mu lake tjelesne povrede u vidu dvije ubodne rane. Povrede su, kako dalje proizilazi iz obrazloženja, kod oštećenog nanesene u predjelu vitalnih organa a oštrica noža, odnosno nož je podobno sredstvo za nanošenje teških tjelesnih povreda opasnih po život i sa istim se može nanijeti povreda koja dovodi do smrti. Ovakvo činjenično stanje naveo je sud, proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka, objektivnih nalaza u spisu te nalaza i mišljenja saslušanih vještaka. Apelant je, po mišljenju Kantonalnog suda, navedeno djelo počinio sa umišljajem, jer je bio svjestan svoga djela i htio njegovo izvršenje. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne, sud je primijenio odredbe o ublažavanju kazne u smislu odredbe čl. 50. i 51. KZ FBiH, pri tome imajući u vidu olakšavajuće okolnosti na strani apelanta tj. da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio smanjeno uračunljiv ali ne bitno, njegovo iskreno držanje pred sudom, da je otac dvoje malodobne djece kao i činjenicu da oštećeni nije tražio krivično gonjenje i nije postavio oštetni zahtjev.

5. Odlučujući o žalbi apelanta, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kž-06-000395 od 5. oktobra 2006. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude taj sud je naveo da žalbene prigovore koji se tiču osnova postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka smatra neosnovanim, te je ukazao da u obrazloženju žalbenih navoda nisu navedeni potrebni razlozi niti je naznačeno o kojoj se konkretnoj bitnoj povredi radi, već je paušalno navedeno da se prvostepena presuda pobija iz osnova postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka. U pogledu žalbenih prigovora prema kojima se prvostepena presuda zasniva na nepravilno i nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju i neprihvaćanju odbrane apelanta kojom se ukazuje na doprinos oštećenog izbijanju spornog događaja, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio kako odbranu apelanta tako i ostale izvedene dokaze. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud na temelju dokaza na kojima je zasnovao osporenu presudu, a posebno na temelju iskaza oštećenog te svjedoka N.B, M.Š, S.B i I.A, čiji iskazi su u znatnim dijelovima objektivizirani nalazom i mišljenjem vještaka za sudsku medicinu, pravilno utvrdio da je apelant inicirao cijeli predmetni događaj u kome je postupao na način kako je opisano u izreci osporene presude. Po ocjeni tog suda činjenični osnov prvostepene presude u pravcu rasvjetljavanja okolnosti spornog događaja nije pogrešan niti nepotpun, pa su apelantovi žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani. Razmatrajući žalbu u odnosu na odluku o krivično pravnoj sankciji, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio kako olakšavajuće tako i otežavajuće okolnosti i zaključio da izrečena kazna zatvora u naznačenom vremenskom trajanju je adekvatno odmjerena i da će se u slučaju apelanta ostvariti svrha kažnjavanja predviđena članom 42.

KZ FBiH.

6. U apelaciji apelant iznosi iste argumente i stavove kao u žalbi kojom je osporavao prvostepenu odluku. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pa stoga i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su krivičnom postupku koji se protiv njega vodio učinjene brojne kontradiktornosti i nelogičnosti, u izjavama i iskazu oštećenog i njegovim tvrdnjama da je apelant inicirao cijeli događaj. Smatra da sud nije mogao samo na iskazu oštećenog utvrditi činjenično stanje i na temelju takvog dokaza izreći osuđujuću presudu te ističe da se u konkretnom slučaju radilo o postupanjima koji su se mogli podvesti pod pojam i pravnu kvalifikaciju nužne odbrane. Nepravično i nepristrasno vođenje krivičnog postupka apelant vidi i u odluci o kazni i izrečenoj krivičnoj sankciji.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da su osnovni prigovori apelanta vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U pogledu ovih navoda apelanta, Ustavni sud ističe da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama, niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, što je zadatak redovnih sudova (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, a to konkretno znači da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud iz dokumentacije koja mu je dostavljena konstatuje da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem je saslušan veliki broj svjedoka i vještaka i u kojem je analiziran i cijenjen veliki broj materijalnih dokaza. Kantonalni sud je u pobijanoj presudi izvršio analizu svakog dokaza posebno i u vezi sa drugim dokazima dajući jasno i iscrpno obrazloženje svoje odluke kojom je apelant oglašen krivim za djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Kantonalni sud je, suprotno navodima apelacije, istakao da činjenično stanje proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka u pogledu njima poznatih okolnosti, a koji su saslušani direktno i unakrsno, objektivnih dokaza u spisu (fotodokumentacije, potvrde o oduzimanju predmeta, izvještaja o kriminalističkoj pretrazi lica i ljekarskog nalaza Kliničkog centra Koševo), nalaza i mišljenja vještaka i iskaza oštećenog. Takođe, osporenom odlukom su dati jasni odgovori na navode apelacije koji se tiču iskaza svjedoka N.B. i A.I. Oba svjedoka su naime saglasna u svojim iskazima iz kojih proizilazi, da je apelant kritičnog dana došao zajedno sa oštećenim u ugostiteljski objekat, da su ga zajedno napustili, da je oštećeni izvadio nož iz grudi i bacio ga, te da je viđena čakija na asfaltu, ali je bila zaklopljena. Iskaz oštećenog prihvaćen je u cijelosti, jer je potvrđen objektivnim dokazima u spisu i iskazima navedenih svjedoka.

11. Vrhovni sud je takođe, u vezi sa navosima apelanta, istakao da je činjenično stanje u prvostepenom postupku potpuno i pravilno utvrđeno, da su pravilno dovedeni u vezu iskaz oštećenog-svjedoka sa obrazloženjem vještaka za sudsku medicinu i mehaničke tragove, pa je tako na pouzdan način utvrđeno da je apelant kritične prilike najprije zadao dva uboda nožem u predio grudnog koša oštećenog, u situaciji kada ovaj na bilo kakav način nije manifestovao namjeru da napadne apelanta. Vrhovni sud je naveo da je apelant svojim postupanjem iskazao spremnost za fizički obračun sa oštećenim zbog čega se u takvoj situaciji njegova opisana upotreba noža kritične prilike ne može ocijeniti kao postupanje u nužnoj odbrani ili eventualno u prekoračenju njenih granica, kako to žalba apelanta neosnovano želi prikazati.

12. Ustavni sud konstatuje, da su redovni sudovi na osnovu rezultata cjelokupnog krivičnog postupka, dali obrazloženja koja po mišljenju Ustavnog suda ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o krivici apelanta, uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Naime, u osporenim presudama su dati jasni i precizni razlozi za stavove kojima je utvrđena krivična odgovornost apelanta, jer je za svaki prihvaćeni dokaz dato logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su izveli zaključak da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela ubistva u pokušaju.

13. Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su procesni i materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Vrhovni sud.

14. U pogledu navoda apelanta da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u odluci o kazni i izrečenoj krivičnoj sankciji, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da razmatra i preispituje izrečene kazne, sve dok preduzete mjere očigledno ne krše ustavna prava zaštićena Evropskom konvencijom.

15. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju, osim paušalnih navoda o povredi prava na pravično suđenje, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tog prava. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak.

16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati.

17. U skladu sa navedenim a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3133/06 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio