Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3372/06 (A. D.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 180
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 112
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3372/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3372/06, rješavajući apelaciju Adema Delkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adema Delkića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-KŽ-
06-000 219 od 13. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj K-911/05 od 5. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Delkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Siska, kojeg zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, advokati zajedničkog advokatskog ureda iz Mostara, podnio je 18. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-KŽ-000 219 od 13. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-911/05 od 5. maja 2006. godine.
2. Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) optužilo je apelanta zbog krivičnog djela otmice iz člana 180. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH («Službene novine FBiH» broj 36/03; u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a sve u vezi sa članom 31. KZ FBiH.
3. Općinski sud je Presudom, broj K-911/05 od 5. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-KŽ-06-000 219 od 13. septembra 2006. godine, apelanta oglasio krivim što je u oktobru 2004. godine, po predhodnom dogovoru sa ostalim optuženima kao učesnicima organizovane grupe, izvršio otmicu djeteta M.V., u vrijeme i na način opisan u izreci presude, čime je počinio krivično djelo otmice iz člana 180. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, a u vezi sa članom 31. KZ FBiH. Za izvršenje navedenog krivičnog djela apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci.
4. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da je Kantonalno tužilaštvo izvelo veliki broj dokaza, materijalnih i nematerijalnih, te da su od strane odbrane takođe predloženi i izvedeni dokazi saslušanjem apelanta, određenih svjedoka, vještaka za telekomunikacije Enesa Čengića i vještaka neuropsihijatra Marije Kaučić Komšić. U dijelu obrazloženja presude u kojem je vršena analiza dokaza i donesen zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, sud je naveo da je posebno cijenio apelantov iskaz u kojem je sporio da ima bilo kakve veze sa otmicom te da nije imao nikakve kontakte sa porodicom otetog dječaka, i da je mobilne telefone često mijenjao, zaključujući da je odbrana u potpunosti neosnovana i u direktnoj suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama. Nadalje je sud naveo da je do prethodnog zaključka došao, između ostalog, i na osnovu iskaza svjedoka Aleksandre Draškić i sačinjenog dijagrama prema dostavljenim listinzima «BH Telecoma» i «Telecoma Srbije» i na osnovu analize telefonskih kontakata u vrijeme izvršenja krivičnog djela ostvarenih između saoptuženika međusobno i saslušanih vještaka za telekomunikacije Borislava Jokića, Vahidina Rovčanina i Želimira Bukarića, koji su u svom nalazu naveli da se lociranje mobilnog aparata može odrediti poznavajući određene parametre. Sud je, kako je nevedeno u obrazloženju, ovim nalazima, odnosno iskazima u cijelosti je poklonio vjeru jer su isti dati u skladu sa pravilima struke, i ničim nisu dovedeni u pitanje. Sud je cijenio i nalaz i mišljenje vještaka odbrane Enesa Čengića, u kontekstu pitanja da li je apelant bio osoba koja je pozivala porodicu otetog dječaka sa mobilnih telefona, u kojem je istaknuto da je više puta ovaj vještak vještačio u vezi s kloniranim karticama BH Telekoma, da je kloniranje telefona izvodljivo i da ga čini 30% crnog tržišta, te da je moguće da je izvršeno i kloniranje u konkretnom slučaju. Općinski sud je, nakon analize i ocjene velikog broja provedenih dokaza, utvrdio da je apelant, kao član organizovane grupe počinio niz radnji, kako pojedinačnih tako i zajedničkih, u kojima su se stekla sva obilježja krivičnog djela otmice. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne, sud je u smislu člana 49. KZ FBiH vodio računa o svim okolnostima, olakšavajućim i otežavajućim, te izrekao kaznu adekvatnu težini počinjenog krivičnog djela.
5. Odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-KŽ-06-000 219 od 13. septembra 2006. godine, kojom je žalbu apelanta odbio i prvstepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, taj sud je istakao da su neosnovani navodi apelanta kojima tvrdi da se pobijana presuda ne može zasnivati na iskazima vještaka psihologa i vještaka za telekomunikacije koji nisu registrovani sudski vještaci, jer je vještak osoba koja raspolaže stručnim znanjem koje sudu može pomoći da razjasni sporne činjenice, pa je u tom kontekstu bitno da ne dođe do povrede člana 112. Zakona o krivičnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 35/03 i 56/03; u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) koja taksativno propisuje ko može biti vještak, pri čemu nije uslov da se takva osoba istovremeno nalazi i na listi sudskih vještaka. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod da je pobijanom presudom načinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, jer je izreka presude nerazumljiva i nema razloga o odlučnim činjenicama, zaključujući da je u izreci pobijane presude realna djelatnost svakog od optuženih, pa dakle i apelanta opisana tako da jasno ukazuje kako na radnju izvršenja tako i na posljedicu predmetnog krivičnog djela. U tom kontekstu, sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno analizirao sve dokaze izvedene na glavnom pretresu i na temelju te analize izveo zaključke o postojanju svih odlučnih činjenica navedenih u izreci presude. U pogledu žalbenog navoda apelanta da prvostepeni sud nije uopšte cijenio nalaz svjedokinje Aleksandre Draškić, stručnjaka za analizu telefonskih poziva, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan jer je ta ocjena sveobuhvatno navedena u pobijanoj presudi. Po mišljenju Kantonalnog suda, činjenično stanje pobijane presude je pravilno i potpuno utvrđeno, pa dakle i odlučne činjenice zbog čega nije bilo potrebno saslušavati nove svjedoke.
6. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, zbog nedostatka dokaza. Bitnu povredu postupka vidi u nedostatku obrazloženja o odlučnim činjenicama i propustu suda da ocijeni ključni dokaz odbrane - nalaz i mišljenje vještaka za telekomunikacije Enesa Čengića. Naime, po njegovom mišljenju optužba niti jednim dokazom nije uspjela dokazati da je počinio krivično djelo otmice, a radnje koje su mu stavljene na teret jedino je bilo moguće kvalificirati kao krivično djelo iznude iz člana 295. KZ FBiH. Prema apelantovom mišljenju prvostepena presuda je nerazumljiva jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.
9. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove prema kojima zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, a to konkretno znači da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U vezi sa navodima apelanta na okolnost da u konačnoj odluci nije odgovoreno na sve žalbene navode, odnosno da Općinski sud nije cijenio ključni dokaz odbrane, nalaz i mišljenje verifikovanog vještaka za telekomunikacije Enesa Čengića koji je išao u prilog njegovoj odbrani, već je cijenio nalaze i mišljenja lica koja nisu na listi sudskih vještaka, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Općinski sud za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge za zaključak da je apelant, kao član organizovane grupe počinio krivično djelo otmice iz člana 180. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Do takvog zaključka Općinski sud je došao na osnovu analize velikog broja dokaza, materijalnih i nematerijalnih koje je razmotrio posebno i u vezi sa drugim dokazima, razvrstao ih u kategoriju prihvatljivih i onih kojima se nije mogla pokloniti vjera, pri čemu su svi dokazi, pa i ovaj koji navodi apelant – nalaz i mišljenje vještaka za telekomunikacije Enesa Čengića imali ravnopravan tretman i dovedeni su u vezu sa drugim dokazima, a konkretno nalazima vještaka za telekomunikacije kojima je sud poklonio vjeru. Takva odluka suda ulazi u okvir diskrecione ocjene svakog suda koji odlučuje u nekom predmetu. Kantonalni sud je, obrazlažući razloge zbog kojih je žalba apelanta u ovom dijelu odbijena, naveo da za utvrđivanje činjenica provođenjem vještačenja nije od značaja da li se osoba koja posjeduje stručno znanje, koje pomaže sudu da razjasni sporne činjenice, istovremeno nalazi i na spisku sudskih vještaka, već je bitno da nije povrijeđena odredba člana 112. ZKP FBiH koja taksativno propisuje ko ne može biti vještak i da je suprotnoj strani omogućeno da se o tom dokazu izjasni. U konkretnom slučaju, apelantu takvo pravo nije uskraćeno. Pored toga, iz odbrane apelanta, kako navodi taj sud, proizlazi da je nalaz ovog vještaka u direktnoj suprotnosti sa svim ostalim dokazima, a naročito iskazima vještaka za telekomunikacije koji su dali svoje nalaze i mišljenja i sačinjenom dijagramu analiziranih telefonskih kontakata u vrijeme izvršenja krivičnog djela, na osnovu kojeg je utvrđeno da su ostvareni kontakti sa porodicom otetog djeteta putem mobilnog aperata i IMEI broja koji pripada apelantu.
11. U pogledu navoda apelacije koji se tiču odluke Kantonalnog suda kao drugostepenog, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje kao takve ocijeni nadležni sud. U tom kontekstu, Ustavni sud je utvrdio da apelant nije dostavio niti jedan dokaz na okolnost tvrdnji da Kantonalni sud nije odgovorio na žalbene navode već je upravo suprotno, u apelaciji ponovio žalbene navode na koje je Kantonalni sud dao jasna i iscrpna obrazloženja kojima je žalba odbijena kao neosnovana u pogledu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešne pravne kvalifikacije i dokazne građe. Ustavni sud, u ovom kontekstu, apostrofira svoj stav da je zadatak redovnih sudova da ocjene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamjeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na takvu proizvoljnost, stoga su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U zaključku, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1 Evropske konvencije moguće , te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić