Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2935/06 (V. D.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2935/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, u predmetu broj AP-2935/06, rješavajući apelaciju Viktora Dumančića, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Viktora Dumančića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Kž-06-000 162 od 13. septembra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Zenici, broj 043-0-K-06-

000411 od 4. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Viktor Dumančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Azijada Mujkić, advokatica iz Zenice, podnio je, 27. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Kž-06-000 162 od 13. septembra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 043-0-K-06-000411 od 4. augusta 2006. godine.

2. Kantonalno tužilaštvo Zenica (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) je optužnicom, broj KT-

770/06 od 24. maja 2006. godine, apelanta optužilo zbog produženog krivičnog djela teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a). Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

3. Općinski sud je Presudom, broj 043-0-K-06-000411 od 4. augusta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Kž-06-000 162 od 13. septembra 2006. godine, apelanta oglasio krivim po tački I optužnice, jer je 6/7. aprila 2006. godine, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi nasilno ušao u magacin firme DOO «Bosna Vet», tako što je s izloga skinuo dva stakla i kroz navedeni prostor izvršio otključavanje brave na vratima. Nakon toga, ušao je u unutrašnjost magacina i iz dva frižidera uzeo i prisvojio veću količinu vakcina i hormona za životinje, u vrijednosti od 34.367,29 KM za koji iznos je oštetio firmu DOO «Bosna Vet». Tačkom II dispozitiva presude Općinski sud je apelanta oglasio krivim, jer je 7/8. aprila 2006. godine, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, nasilno ušao u podrumske prostorije Ragiba Smajlovića, tako što je fizičkom snagom skinuo prozor na podrumskim prostorijama, ušao u podrum i uzeo i prisvojio stvari u vrijednosti od 4.000,00 KM. Opisanim radnjama, apelant je, kako proizilazi iz izreke presude Općinskog suda, počinio produženo krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a. KZ FBiH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci uzeta je kazna po presudi istog suda, broj 043-0-K-06-000410 od 14. juna 2006. godine, zbog čega je apelant osuđen na jedinstvenu kazu zatvora u trajanju od dvije godine i devet mjeseci.

4. Obrazlažući presudu, Općinski sud je naveo da je apelant u svojoj odbrani negirao izvršenje krivičnog djela iz tačke I optužnice, dok je izvršenje djela po tački II optužnice priznao. Sud je prihvatio priznanje apelanta, obzirom da je potkrijepljeno dokazima u spisu, a u vezi izvršenja krivičnog djela po tački I optužnice proveo dokaze saslušanjem svjedoka, čitanjem spiska lijekova otuđenih iz firme DOO «Bosna Vet» od 7. aprila 2006. godine, čitanjem zapisnika o uviđaju, uvidom u potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta od 20. aprila 2006. godine, fotodokumentaciju i izvod iz kaznene evidencije. Obrazlažući osporenu presudu, Općinski sud je naveo da je cijeneći provedene dokaze pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima nesporno utvrdio da je apelant počinio krivično djelo opisano u tački I dispozitiva presude. Naime, kako dalje obrazlaže taj sud, iz materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka, proizilazi da je apelant stvari ukradene iz magacina firme DOO «Bosna Vet», spakovane u dvije torbe predao na čuvanje Ismiru Fejziću, koji je u postupku saslušan kao svjedok, a tezu da je torbe našao slučajno i da ih je prebacio na drugu lokaciju, ne znajući šta se u torbama nalazi, ničim nije dokazao.

5. Kantonalni sud je, odbijajući žalbu apelanta, istakao da su neosnovani žalbeni navodi po kojima se prvostepena presuda zasniva na bitnim povredama krivičnog postupka i na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Prvostepena presuda je, prema mišljenju Kantonalnog suda, nakon ocjene i analize svih izvedenih dokaza dala valjane razloge koji dokazi su prihvaćeni a koji ne, zbog čega između izreke i obrazloženja presude, nema kontradiktornosti.

6. Apelant smatra da mu je presudama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su osporene presude sudova kojima je oglašen krivim po tački I optužnice proizvoljne, obzirom da je negirao izvršenje tog krivičnog djela, a sudovi su na osnovu provedenih dokaza zaključili suprotno, zbog čega je povrijeđen princip presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Sudovi su prema mišljenju apelanta, prihvatili dokaze Tužilaštva iz kojih se mogla utvrditi samo osnovana sumnja, a ne i izvršenje tog djela. Predložio je da Ustavni sud pobijane presude ukine i da predmet vrati na ponovno suđenje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.

9. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što tužilac osim osnovane sumnje nije dokazao izvršenje krivičnog djela po tački I optužnice zbog čega su presude proizvoljne. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, apelant smatra da su osporene odluke proizvoljne. U vezi s tim navodima, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali da ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine), a svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02 i AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).

11. Imajući ove principe u vidu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi da sudovi nisu pravilno i jasno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da je apelant kriv za krivično djelo za koje je osuđen. Naprotiv, u obje presude su analizirani dokazi, pa je detaljno i jasno obrazloženo zašto su sudovi došli do zaključka da je apelant izvršio provalnu krađu u magacin firme DOO «Bosne Vet». Apelant za svoju tezu odbrane nije ponudio niti jedan dokaz, osim što je paušalno negirao izvršenje krivičnog djela. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi pažljivo razmotrili sve izvedene dokaze i argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise, te da su za svoje odluke dali jasne i razumljive razloge, zbog čega u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi izvršili svoju obavezu da navedu razloge na kojima su zasnovali odluke, kao i da osporene presude sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije, iz čega jasno proizlazi da su strane u postupku uživale pravo da u postupku pred sudom budu saslušane na pravičan i ravnopravan način, zbog čega su ovi navodi apelanta očigledno (prima faciae) neosnovani.

12. Apelant se žali i na kršenje principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, ali ove navode ničim ne obrazlaže, niti je Ustavni sud mogao iz predočenih činjenica i dokumentacije zaključiti da postoje elementi koji bi ukazali na kršenje ovih principa. Kako je Ustavni sud je već utvrdio da osporene odluke imaju zadovoljavajuća obrazloženja i razloge, te kako apelant ne nudi dokaze i argumente u pravcu ovih svojih navoda, niti je kršenje ovih principa očigledno, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima faciae) neosnovani.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2935/06 (V. D.) | Sudska praksa | Aktio