Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1235/06 (H. S.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1235/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1235/06, rješavajući apelaciju Hamde Suljovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamde Suljovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000722 od 25. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj GŽ-1758/03 od 3. marta 2006. godine i Presude Općinskog suda II u Sarajevu, broj P-1623/02 od 22. maja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamde Suljovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0- Gvl-07-000006 od 30. novembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj P-1623/02 od 21. septembra 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamdo Suljović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 24. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj GŽ-1758/03 od 3. marta 2006. godine i Presude Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P- 1623/02 od 22. maja 2003. godine. Nakon toga, apelant je, 3. aprila 2007. godine, dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije kojom je osporio Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000722 od 25. januara 2007. godine, kojom je apelantova revizija, izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ-1758/03 od 3. marta 2006. godine, odbijena kao neosnovana. Pored toga, apelant je, 25. decembra 2007. godine, dostavio još jednu dopunu apelacije kojom je osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 009- 0-GVL-07-000006 od 30. novembra 2007. godine i Rješenje Općinskog suda broj P-1623/02 od 21. septembra 2007. godine kojima je odbijen apelantov prijedlog za ponavljanje postupka okončanog pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-1623/02 od 22. maja 2003. godine, a koja je predmet apelacije na koju je dopuna dostavljena.
a) Postupak u predmetu naknade štete
2. Presudom Općinskog suda broj P-1623/02 od 22. maja 2003. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u postupku protiv tuženog Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod) radi naknade materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 450.000 KM. U predmetnom parničnom postupku, koji se odnosio na naknadu štete radi izvršene eksproprijacije, utvrđeno je da je 1985. godine izvršena eksproprijacija apelantovih nekretnina izgrađenih na zemlji u društvenom (sada državnom) vlasništvu u Opštini Novi Grad u Sarajevu, te da je rješenjem Osnovnog suda II u Sarajevu, broj R:249/86, koje je pravosnažno postalo 22. aprila 1988. godine, određena pravična naknada apelantu za eksproprisane nekretnine. Iako apelant, shodno članu 67. Zakona o eksproprijaciji, nije imao pravo na naknadu za eksproprisane nekretnine koje su bile nelegalno izgrađene, jer je u postupku utvrđeno da su izgrađene nakon 15. februara 1968. godine, ipak mu je navedenim rješenjem ustupljen na korištenje stan od 68m2, a njegovom sinu stan u površini od 61,79m2. Općnski sud je utvrdio da nije bio osnovan apelantov tužbeni zahtjev jer je Zavod na zakonit način ušao u posjed eksproprisanih nekretnina, čime je dakle, utvrđeno da ne postoji nikakva protivpravna radnja i prouzrokovanje štete od strane Zavoda apelantu, a također je apelantu isplaćena i pravična naknada čak i za objekte koji su izgrađeni bez dozvole nadležnog organa. Pored toga, u Presudi je navedeno da je apelant u toku postupka pokušao da dokaže da je rješenje o eksproprijaciji poništeno, ali da iz dokumentacije u koju je Općinski sud izvršio uvid u toku postupka proizlazi da navedeno rješenje nije poništeno. Naime, iz Presude Vrhovnog suda, broj U 1909/91 od 20. januara 1992., godine na koju se apelant u postupku pred Općinskim sudom pozivao, vidljivo je da je poništeno samo Rješenje Uprave za geodetske, imovinsko-pravne poslove kojim je odbačen apelantov zahtjev za ponavljanje postupka, ali nije poništeno rješenje o eksproprijaciji kako je to apelant tvrdio. Takođe je utvrđeno da u upravnom postupku nije doneseno rješenje o deeksproprijaciji na osnovu koga bi se, eventualno, mogao voditi parnični postupak za utvrđivanje iznosa koji bi stranke međusobno bile dužne naknaditi. Iz navedenih razloga Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta.
3. Ustavni sud je Odlukom, broj AP 993/04 od 20. decembra 2005. godine (vidi Odluku broj AP 993/04 od 20. decembra 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 43/06), između ostalog, odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Općinskog suda broj P-1623/02 od 22. maja 2003. godine, zato što je preuranjena, a imajući u vidu da, u vrijeme donošenja Odluke Ustavnog suda, postupak po apelantovoj žalbi podnesenoj Kantonalnom sudu, nije bio okončan.
4. Kantonalni sud je Presudom, broj GŽ-1758/03 od 3. marta 2006. godine, apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu Općinskog suda od 22. maja 2003. godine. U obrazloženju presude je navedeno da apelant nikada nije dostavio dokumentaciju iz koje se može utvrditi da li je postupak deeksproprijacije završen, a na osnovu koje bi se moglo utvrđivati da li je u smislu člana 32. Zakona o eksproprijaciji poništeno rješenje o eksproprijaciji, što bi eventualno bilo osnov za naknadu štete. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je bio ispravan zaključak Općinskog suda da iz raspoložive dokumentacije proizilazi da rješenje o eksproprijaciji nije poništeno. Apelant je protiv presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
5. Vrhovni sud je Presudom, broj 070-0-Rev-06-000722 od 25. januara 2007. godine, odbio apelantovu reviziju ne dajući posebno obrazloženje već se, temeljem člana 375. ranijeg Zakona o parničnom postupku, koji se primjenjuje na osnovu člana 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku, pozvao na razloge drugostepene presude.
6. Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Po apelantovom mišljnju redovni sudovi su trebali usvojiti njegov tužbeni zahtjev i obavezati Zavod na isplatu naknade štete za eksproprisanu imovinu s obzirom da zemljište ne kojem su se nalazile njegove nekretnine nije privedeno svrsi za koju je eksproprisano, te da je trebala biti izvršena deeksproprijacija. Nadalje, u dopuni apelacije u kojoj je osporio revizionu odluku, apelant je naveo da nije bio pozvan da prisustvuje sjednici Vrhovnog suda te da, stoga, nije imao mogućnost da iznese svoje navode i štiti svoje interese. Takođe, apelant je istakao da je u provedenim postupcima bio prisiljen da daje izjave bez prisustva svoga zastupnika, da je bio pod uticajem iznude, prijetnje, ucjene i prijevare. Pored toga apelant je kao razlog za usvajanje apelacije naveo i Odluku Doma za ljudska prava za BiH broj CH/98/835 od 7. novembra 2003. godine ističući da je tom odlukom Dom za ljudska prava za BiH u potpunosti potvrdio sve apelantove tvrdnje u vezi poništenja rješenja o eksproprijaciji i kršenja njegovih prava.
7. Uvidom u odluku Doma za ljudska prava za BiH, broj CH/98/835 od 7. novembra 2003., Ustavni sud je utvrdio da je apelantova predstavka u vezi sa povredom ljudskih prava ljudska prava u dijelu njegovog zahtjeva za donošenje privremene mjere poništenja svih odluka upravnih i sudskih organa u vezi eksproprisanih nekretnina, proglašena neprihvatljivom, a usvojena je predstavka samo u dijelu koji se odnosio na dužinu trajanja postupka pred upravnim i sudskim organima.
Relevantni propisi
8. U Zakonu o eksproprijaciji («Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine», br. 12/87-Prečišćeni tekst i 38/89, «Službeni list Republike Bosne i Hercegovine», br. 11/94 i 15/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 1/94) relevantne odredbe glase:
Član 32.
[…]
4. Na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nekretnine pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništit će se, ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu.
[…]
7. Zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može staviti po isteku tri godine od pravosnažnosti tog rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove.
Član 67
1. Ako se ekspropriše zgrada ili posebni dio zgrade koji su izgrađeni bez odobrenja nadležnog organa raniji vlasnik nema pravo na naknadu za takvu nepokretnost.
2. Izuzetno od odredbe prethodnog stava, vasnik stambene zgrade ili posebnog dijela stambene zgrade izgrađene do 15. februara 1968. godine u kojoj stanuje sam ili sa članovima porodice, ima pravo na naknadu za tu zgradu ili poseban dio zgrade, na obezbjeđenje odgovarajućeg stana […]
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je utvrdio da su u prvostepenom sudskom postupku sudovi proveli dokazni postupak i utvrdili relevantne činjenice, a odluka suda je zasnovana na relevantnim materijalno-pravnim propisima. Razmatrajući žalbu apelanta Kantonalni sud je, kao drugostepeni organ, ocijenio da je Općinski sud u zakonom provedenom postupku, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. Suština pitanja koje čini okosnicu ovog predmeta odnosila se na utvrđenje da li je poništeno rješenje o eksproprijaciji, što, da je to bio slučaj, predstavljalo osnov za traženje naknade štete. Kako u postupku nije utvrđeno da je eksproprijacija poništena, to je i odbijen apelantov tužbeni zahtijev. Takvo odlučenje nižestepenih sudova potvrdio je i Vrhovni sud u revizionoj presudi. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je neophodno ukazati na to da je u svojoj odluci, broj AP 993/04 od 20. decembra 2005. godine, pored odlučenja pomenutog u tački 3. ove odluke, odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju koja se odnosila na postupke vezane za eksproprijaciju spornih nekretnina koji su predstavljali osnov traženja naknade štete u ovom parničnom postupku.
13. U zaključku, razmatrajući apelantove navode Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da postoje dokazi koji ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine i stoga apelant, u odnosu na ovaj dio apelacije, nema «opravdan zahtijev» koji bi ukazivao na nužnost meritornog ispitivanja navoda, odnosno apelacija je u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
14. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da nije prisustvovao sjednici Vrhovnog suda i da zbog toga nije mogao da brani svoje interese, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuje svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet, osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, Serija A broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Evropski sud je, kroz svoju praksu, prihvatao da se kao izuzetne okolnosti mogu smatrati slučajevi kada se u postupak odnosio isključivo na pravna ili strogo tehnička pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schuler-Zgraggen protiv Švicarske, presuda od 24. juna 1993. godine, Serija A, broj 263, str. 19-20). Ustavni sud je utvrdio da je apelant učestvovao u postupku pred prvostepenim sudom koji je razmatrao činjenična i pravna pitanja, čime su zadovoljeni zahtjevi principa prava na javnu raspravu. Također, Ustavni sud naglašava da je u tom postupku apelantu bilo omogućeno raspravljanje u punom kapacitetu, a žalbeni postupak i postupak po reviziji su se isključivo odnosili na pravna pitanja, i to ona koja je već razmotrio prvostepeni sud. Shodno navedenom i ovi apelantovi navodi su moraju odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Nadalje, apelantovi navodi da je u provedenim postupcima bio prisiljen da daje izjave bez prisustva svoga zastupnika, da je bio pod uticajem iznude, prijetnje, ucjene i prijevare, paušalni su i nisu potrkrijepljeni nikakvim dokazima, te stoga, Ustavni sud nije našao elemente koji ukazuju povredu principa ravnopravnosti pred sudom koji zahtjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Ustavni sud, stoga, smatra da je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Apelant, također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu i prava na privatni i porodični život zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Nadalje, apelant je naveo i povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A, broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o diskriminaciji paušalni, a navodna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelantovi navodi o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije su paušalni i ničim utemeljeni i stoga je i u tom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
b) Postupak povodom prijedloga za ponavljanje postupka u predmetu P-1623/02
19. U dopuni apelacije od 25. decembra 2007. godine apelant je osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 009-0-GVL-07-000006 od 30. novembra 2007. godine i Rješenje Općinskog suda broj P-1623/02 od 21. septembra 2007. godine kojima je odbijen njegov zahtjev za obnovu postupka okončanog pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-1623/02 od 22. maja 2003. godine. Apelantov zahtjev za obnovu postupka je odbijen jer je utvrđeno da apelant nije pružio dokaze za tvrdnje da je odluka suda zasnovana na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka ili na ispravi koja je krivotvorena ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj. Pored toga Općinski sud je zaključio da apelant nije pružio dokaze da je do pravosnažne presude u ovom predmetu došlo zbog krivičnog djela sudije, zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke, protivne stranke ili treće osobe, te nije dostavio niti nove činjenice niti nove dokaze koji bi, da su upotrijebljeni u vrijeme donošenja pravosnažne odluke, doveli do povoljnije odluke za apelanta.
20. Apelant je, i u vezi sa ovim rješenjeima, ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
22. Ustavni sud zapaža da su pobijane odluke redovnih sudova donesene u postupku rješavanja o prijedlogu za ponavljanje postupka u kojem su sudovi ispitivali da li postoje zakonski uvjeti za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog Presudom Općinskog suda broj P-1623/02 od 22. maja 2003. godine. Pobijanim odlukama je odbijen apelantov zahtjev za ponavljanje postupka jer za to nisu postojali osnovani razlozi, kako je obrazloženo u ospornim odlukama
23. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, postupak po prijedlogu za ponavaljanje postupka nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, niti je odlučujući za građanska prava i obaveze (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). U takvom postupku apelanti ne uživaju garancije prava na pravično suđenje, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija protiv navedenih pobijanih odluka u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, apelacija je ratione materiae inkompatibilna i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer se u ovom postupku nije meritorno riješavalo o apelantovim zahtjevima, niti je jedno od ovih prava u tom postupku došlo u pitanje.
24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
26.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić