Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1333/06 («Putovi» d.o.o Grude)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1333/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-1333/06, rješavajući apelaciju «Putovi» d.o.o Grude, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Putovi” d.o.o Grude podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-762/04 od 19. januara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj GŽ-1710/03 od 19. maja 2004. godine, i Presude Općinskog suda II u Sarajevu, broj P-799/00 od 5. marta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Putovi» d.o.o Grude (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, koje zastupa Ivica Kondža, uposlenik apelanta, podnio je, 8. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-762/04 od 19. januara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj GŽ-1710/03 od 19. maja 2004. godine, i Presude Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-799/00 od 5. marta 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

799/00 od 5. marta 2003. godine, obavezan je apelant da Osiguranju «Bosna» d.d. Filijala Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) naknadi štetu u iznosu od 34.838,00 KM i iznos od 580,00 KM na ime troškova obrade štete, sa pripadajućim kamatama prema članu 2. Zakona o visini stope zatezne kamate, počev od 6. decembra 1999. godine, pa do konačne isplate kao i da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.733,20 KM sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen. Istovremeno, tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom u odnosu na Zdravka Žulja (u daljnjem tekstu: prvotuženi) te je obavezan istome nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.148,59 KM sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Takođe, utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu u odnosu na Biro Osiguranja Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: trećetuženi).

3. Tokom postupka pred Općinskim sudom utvrđeno je da je 20.oktobra 1999. godine u 12 sati, na regionalnom putu Ljubuški-Crveni Grm, upravljajući neosiguranim teretnim vozilom marke MAN sa prikolicom – platformom, registarskih oznaka 562-E-463 vlasništvo apelanta, prvotuženi prouzročio saobraćajnu nezgodu u kojoj je oštećeno vučno teretno vozilo marke Mercedes 17-35, sa priključnim vozilom cisternom za benzin, registarskih oznaka broj 438-A-930, vlasništvo Šped Petro iz Sarajeva. Do saobraćajne nezgode došlo je tako što je radna mašina koja je prevožena na prikolici prikačenoj na vozilu MAN, ispala sa iste usljed toga što nije bila povezana kao teret na vozilu i klizeći po cesti stigla u susret vozilu Mercedes kada je i došlo do sudara. Uviđajem je utvrđeno da je spadanje tereta na kolovoz u momentu neposrednog mimoilaska, za vozača Mercedes cisterne bila nepredvidiva prepreka i da on nije imao tehničku mogućnost da spriječi nesreću, niti da umanji posljedice. Tom prilikom nastala je ukupna šteta u iznosu od 34.838,00 KM.

4. Tužitelj je, 18. novembra 1999. godine, izvršio isplatu štete firmi Šped Petro u iznosu od 35.455,00 KM po osnovu obaveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da su povlačenjem tužbe u odnosu na trećetuženog otpali razlozi za primjenu člana 82. Zakona o osiguranju imovine i lica (u daljnjem tekstu: ZOIL) kojim je propisano da Biro osiguranja ima pravo na regres prema osobi koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamate i troškova, te da su se stekli uvjeti za primjenu člana 939. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kome, isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorno za štetu, pa je Općinski sud navedenu odredbu u konkretnom slučaju i primijenio. Iz toga proizilazi da, u skladu sa članom 78. ZOIL-a, tužitelju pripada regres u odnosu na apelanta. Općinski sud je, takođe, zaključio da nema osnova za primjenu člana 170. ZOO jer je neosporno da je prvotuženi postupao onako kako se od njega u datom momentu očekivalo pa je, shodno tome, odbacio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženog.

5. Na navedenu presudu žalbe su podnijeli i apelant i tužitelj. Kantonalni sud je donio Presudu, broj GŽ-1710/03 od 19. maja 2004. godine, komom je odbio žalbe i apelanta i tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu.

6. Na presudu Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je istu Presudom, broj Rev-762/04 od 19. januara 2006. godine, odbio ne dajući posebno obrazloženje već se, temeljem člana 376. Zakona o parničnom postupku, pozvao na razloge drugostepene presude.

7. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ta povreda se, prema tvrdnji apelanta, vidi u proizvoljnoj primjeni čl. 170. i 939. ZOO, te člana 78. ZOIL-a. Prema mišljenju apelanta ne primjenjujući član 82. stav 4. ZOIL kojim je propisano da Biro osiguranja ima pravo na regres prema osobi koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamate i troškove, već primjenjujući Sporazum o postupku obrade i likvidacije šteta prouzrokovanih od strane neosiguranih vozila, sudovi su derogirali zakonske odredbe dajući aktivnu legitimaciju tužitelju, a ne Birou osiguranja, kako je to ZOIL-om propisano.

Relevantni propisi

8. Zakon o osiguranju imovine i lica («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 2/95, 7/95 i 6/98)

Član 78.

2. Društvo za osiguranje koje nadoknadi štetu oštećenoj osobi a nije bilo u obavezi isplate prema uvjetima osiguranja od automobilske odgovornosti, ima pravo regresa prema osobi koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove.

Član 82.

1. Oštećena osoba kojoj je nanesena šteta upotrebom vozila čiji se vlasnik odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti.

2. Društvo za osiguranje iz stava 1. ovog člana za isplaćeni iznos štete i trošak obrade tereti fond za naknadu šteta pri Birou za osiguranje.

3. Biro za osiguranje ima pravo na regres prema osobi koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove.

Član 104.

1. Čl. 82, 83. i 84. ovog zakona primjenjuju se isključivo na štete nastale od dana registracije pojedinog društva osiguranja.

2. U razdoblju dok društva za osiguranje ne osnuju Biro za osiguranje i fond za naknadu štete, štete iz stava 1. ovog člana snose društva za osiguranje razmjerno premiji u toj vrsti osiguranja

9. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list SR BiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine« broj 29/03)

Član 170.

1. Za štetu koju zaposleni u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kome je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je zaposleni u datim okolnostima postupao kako je trabalo.

2. Oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namjerno.

Član 939.

1. Isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorno za štetu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. Ustavni sud je utvrdio da je u predmetnom postupku Općinski sud proveo dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene relevantne činjenice i primjenjeni odgovarajući materijalno-pravni propisi. Razmatrajući žalbu i apelanta i tužitelja Kantonalni sud je, kao drugostepeni organ, ocijenio da je Općinski sud u zakonom provedenom postupku, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. Pored toga, ispravnost presuda potvrdio je i Vrhovni sud u revizionom postupku. Dakle, sudovi su za svoje odluke dali jasne razloge koje Ustavni sud ne smatraproizvoljnim. Ustavni sud konstatira da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku pred tri nadležne sudske instance pri čemu su ispitani svi njegovi navodi, koji su u suštini isti kao i navodiapelacije. Apelant je u predmetnom postupku imao priliku dokazati svoje tvrdnje, ali u tome nije uspio.

14. Apelant navodi da je do povrede prava na pravično suđenje, u njegovom slučaju, došlo usljed derogacije zakonskih odredbi od strane redovnih sudova, koji su dajući aktivnu legitimaciju tužitelju, a ne Birou osiguranja, kako je to članom 82. stav 4. ZOIL-a propisano, primijenili Sporazum o postupku obrade i likvidacije šteta prouzrokovanih od strane neosiguranih vozila. Međutim, iz citiranih relevantnih zakonskih odredbi je vidljivo da je članom 104. stav 2. navedenog zakona propisano da u razdoblju dok društva za osiguranje ne osnuju Biro za osiguranje i fond za naknadu štete, štete predviđene, između ostalog, i članom 82. ZOIL-a , snose društva za osiguranje razmjerno premiji u toj vrsti osiguranja. Kako je u postupku pred redovitim sudovima utvrđeno da u vrijeme nastanka i isplate štete fond za naknadu štete još nije bio oformljen jer osiguravajuća društva nisu uplaćivala sredstva za njegovo funkcioniranje, pa je Biro iz tog razloga sklopio Sporazum o postupku obrade i likvidacije šteta prouzrokovanih od strane neosiguranih vozila sa svakim društvom pojedinačno, sudovi nisu primijenili navedenu zakonsku odredbu člana 82. ZOIL-a, već odredbe člana 104. istog zakona.

15. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da suu predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da postoje dokazi koji ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji zahtjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelant, također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1333/06 («Putovi» d.o.o Grude) | Sudska praksa | Aktio