Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2927/06 (A. S.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakonito hapšenje - općenito
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2927/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2927/06, rješavajući apelaciju Anela Sejfovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anela Sejfovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000533 od 18. oktobra 2006. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Kv-06-000275 od 10. oktobra 2006. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju izčlana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencijeza zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anela Sejfovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000533 od 18. oktobra 2006. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Kv-06-000275 od 10. oktobra 2006. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Anel Sejfović (u daljnjem tekstu: apelant) Sarajeva, koga zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva podnio je 30. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000533 od 18. oktobra 2006. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Kv-06-000 275 od 10. oktobra 2006. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Kpp-06-000 163 od 12. septembra 2006. godine apelantu je određena mjera pritvora u trajanju od jednog mjeseca, koja je mogla trajati do 10. oktobra 2006. godine ili do nove odluke suda. Apelantu je pritvor određen na osnovu člana 146. stav 1. tačke b) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: ZKP FBIH) zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZ FBIH) u vezi sa članom 28. istog zakona. Na navedeno rješenje o određivanju pritvora apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu 009-0-Kv-06-000275 od 10. oktobra 2006. godine koji je Rješenjem broj 009-0-

Kv-06-000 275 od 10. oktobra 2006. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju navedenog rješenja Kantonalni sud je naveo da postoji razumna sumnja da je apelant počinio krivično djelu ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. KZ FBIH u vezi sa članom 28. što prpizilazi iz prikupljenih dokaza od strane MUP-a Kantona Sarajevo i službenih zabilješki . Naime, utvrđeno je da je apelant nakon prepirke sa oštećenima Rifatom Daglarom i Senadom Hajrovićem, u namjeri da oštećene liši života, izvadio nož na rasklapanje sa oštricom dužine sedam centimetara tzv. leptir, te istim ubo Rifeta Daglara u predio rebara sa lijeve strane, a potom prišao Senadu Hariću i dva puta ga nožem ubo u predjelu slabina sa lijeve strane. Kod oba oštećena tom prilikom su nastale lake tjelesne ozljede. Imajući u vidu da se za navedeno krivično djelo može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina, što uključuje i mogućnost izricanja kazne zatvora u trajanju od deset i više godina, da se apelant teretio da je navedeno krivično djelo izvršio na javnom mjestu u noćnim satima i uz upotrebu opasnog oruđa, da postoji osnovana sumnja da bi apelant mogao uticati na svjedoke te izazvati uznemirenje građana, te da u fazi istrage ne može doći do povrede načela in dubio pro reo već samo u fazi presuđivanja, Kantonalni sud je zaključio da je apelantova žalba neosnovana.

3. Nakon toga, Kantonalni sud je Rješenjem broj 009-0-Kv-06-000 275 od 10. oktobra 2006. godine produžio trajanje pritvora za apelanta za dva mjeseca, s tim da pritvor može trajati najduže do 10. decembra 2006. godine ili do nove odluke suda. Navedeno rješenje Kantonalni sud je temeljio na članu 146. stav 1. tačka d) ZKP FBIH, odnosno imajući u vidu visinu kazne koja se može izreći za konkretno krivično djelo, način i sredstvo izvršenja, iskazanu upornost u izvršenju krivičnog djela, te činjenicu da apelant predstavlja opasnost za građane i imovinu. Na navedeno rješenje apelant je podnio žalbu Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj 070-0-Kž-06-000533 od 18. oktobra 2006. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju pomenutog rješenja, Vrhovni sud je istakao da su u rješenju koje se pobija žalbom dati konkretni razlozi na osnovu kojih se konstatuje da postoji potreba za produženje pritvora apelantu.

4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/IV Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i povredi načela zakonitosti.

I-Relevantni propisi

5. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br.35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06 i 53/07) relevantne odredbe glase:

Član 146. (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti: […]

d) ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine. U slučaju kada se radi o krivičnom djelu terorizma, smatra se da postoji pretpostavka, koja se može pobijati, da je ugrožena sigurnost građana i imovine.

II-Dopustivost

a) Dopustivost u odnosu na odnosu na član 5. stav 3. Evropske konvencije

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Član 5. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda; b. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela pobjegne; [...]

2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da su rješenja kojima mu je produžen pritvor suprotna članu 5. Evropske konvencije zato što, kako navodi, ni Kantonalni sud niti Vrhovni sud nisu obrazložili razloge zbog koga je pritvor produžen.

10. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji ukazao da odredba člana 5. Evropske konvencije zahtijeva da je osoba lišena slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne, zakonom predviđene kriterije. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).

11. Ustavni sud također ukazuje na praksu Evropskog suda, koji je zaključio da je kod odlučivanja o opravdanosti određivanja pritvora protiv osumnjičenog ili optuženog, težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan element za odlučivanje, zbog čega Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zapriječene kazne predstavljaju inicijalni rizik kojim nadležni organi mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je istovremeno naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne može biti argument koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81).

12. U konkretnom slučaju, apelant je lišen slobode u toku istrage i određena mu mjera pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka b) i d) jer je nadležno tužilaštvo dokazalo da bi apelant mogao vrštiti pritisak na svjedoke i oštećene koji tek trebaju biti ispitani, a koji svi stanuju u istom naselju-Ilidža, međusobno se poznaju, poznaju i apelanta, tako da postoje očigledne okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao uticati na te svjedoke. Pored toga, Kantonalni sud je, u skladu sa tačkom d) navedenog člana ZKP FBIH, uzeo u obzir visinu zapriječene kazne, način i sredstvo izvršenja krivičnog djela, te odredio pritvor apelantu u trajanju od jednog mjeseca. Nakon isteka perioda na koji je pritvor određen, Kantonalni sud je donio rješenje o produženju pritvora u trajanju od dva mjeseca, jer je zaključio da su razlozi za određivanje pritvora propisani članom 146. stav 1. tačka b. u međuvremenu prestali da postoje jer su svjedoci ispitani, pa više nema mogućnosti apelatnovog uticaja na njih, ali da zbog visine zapriječene kazne za konkretno krivično djelo, načina i sredstva izvršenja krivičnog djela-na javnom mjestu te iskazanu upornost u izvršenju krivičnog djela, i dalje postoje opravdani razlozi za produženje pritvora u skladu sa članom 146. stav 1. tačka d). Ovakav stav Kantonalnog suda potvrdio je i Vrhovni sud odlučujući o apelantovoj žalbi.

13. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Ovo posebno stoga što apelant u apelaciji navodi potpuno iste činjenice koje je navodio i u toku postupka pred redovnim sudovima i koje su ti sudovi uzeli u obzir prilikom donošenja osporenih rješenja. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da obrazloženja Kantonalnog i Vrhovnog suda data u rješenjima kojima se produžava pritvor apelantu, nisu arbitrerna već detaljno obrazložena i zadovoljavaju standarde člana 5. Evropske konvencije odnosno da navedenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Dopustivost u odnosu na član 13. Evropske konvencije i član II/IV Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije

15. Apelant u apelaciji navodi da su mu osprenim rješenjima povrijeđeni i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/IV Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

16. Što se tiče navoda apelanta o povredi prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/IV Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije, Ustavni sud ponovo ističe da je apelacija očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenja o produženju pritvora i poziva se na pravo iz člana 13. Evropske konvencije i iz člana II/IV Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz čl. 5. Evropske konvencije, ističući da mu je osporenim rješenjem «uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek» i da je u postupku diskriminiran. Međutim, apelant je iskoristio mogućnost podnošenja žalbi na navedena rješenja o određivanju odnosno produženju pritvora, imao je mogućnost, kao i suprotna strana, da iznosi svoje tvrdnje i dokaze, što je i učinio. Radi toga, Ustavni sud navode apelanta o kršenju prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/IV Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane.c)Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. Član 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: [...]

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...]

14. ) apelacija je preuranjena;

19. Apelant je u apelaciji naveo da smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U -63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

20. Budući da krivični postupak u konkretnom slučaju u vrijeme podnošenja apelacije nije bio okončan, već su samo donesena rješenja o produženju pritvora protiv apelanata, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje preuranjena, s obzirom da osporena rješenja Kantonalnog i Vrhovnog suda nisu odluke koje bi predstavljale rezultat cjelokupnog krivičnog postupka.

21. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić