Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1951/06 (B. M.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1951/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-1951/06, rješavajući apelaciju Borka Muratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borka Muratovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-550/05 od 25. aprila 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj GŽ-23/05 od 24. marta 2005.
godine, i Rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj P-1531/03-I od 3.
decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Borko Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Zlatan M. Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je, 7. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-550/05 od 25. aprila 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj GŽ-23/05 od 24. marta 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1531/03-I od 3. decembra 2004. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj P-1531/03-I od 3. decembra 2004. godine, Općinski sud se oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje predmetnog spora, provedene radnje u postupku su ukinute i tužba apelanta odbačena. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je apelant u tužbenom zahtjevu od 22. decembra 2003. godine istakao da je uvjerenjem Zavoda penzijsko-invalidskog osiguranja Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) broj 05-1378/99 od 31. maja 1999. godine, utvrđeno da je apelant uživalac prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja kod Zavoda i to na osnovu dodijeljene porodične penzije nakon smrti njegovog oca Milana, a počev od 1. maja 1998. godine. Uvjerenjem istog Zavoda broj 05-1399/01 od 19. juna 2001. godine utvrđeno je da apelant više nije uživalac prava na porodičnu penziju i posljednja penzija koja mu je isplaćena je penzija za mart 2001. godine. Ovo stoga jer je Zavod, nakon usklađivanja podataka sa Fondom za penzijskoinavlidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) utvrdio da je apelantu vršena isplata penzije istovremeno i u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine. Apelant je do marta 1992. godine boravio na teritoriji grada Mostara, teritorija Federacije Bosne i Hercegovine, da bi se nakon toga preselio u Nevesinje, koje pripada teritoriji Republike Srpske i tamo redovno primao penziju. Apelant se 1997. godine vratio na raniju adresu stanovanja u Mostaru i tada se obratio Zavodu za reguliranje prava na penziju, te je nakon toga sve do februara 2001. godine primao penziju istovremeno i od Fonda i od Zavoda. Nadalje je utvrđeno da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da mu Zavod isplati razliku penzije počev od 1. jula 2001. godine do isplate i da za ubuduće nastavi sa isplatama penzije. Općinski sud je zaključio da je, u skladu sa odredbom člana 16. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, sud po službenoj dužnosti obavezan da u toku cijelog postupka pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost. Postupajući u skladu sa ovom odredbom sud je utvrdio da rješavanje ovog spora ne spada u sudsku nadležnost, a iz razloga što je odredbama čl. 7, 96. i 101. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju propisano da se postupak za ostvarivanje prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja pokreće na zahtjev osiguranika i da se ista ostvaruju po propisima o općem upravnom postupku, ako tim Zakonom nije drugačije određeno. Iz navedenog proizilazi da sudovi nisu nadležni da rješavaju o pitanjima ostvarivanja prava na penzijsko-invalidsko osiguranje i da apelant treba da se obrati nadležnom upravnom organu Zavoda, odnosno Fonda, pa tek ako njegov zahtjev bude odbijen i drugostepenim rješenjem, apelant ima pravo pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom.
3. Na navedeno rješenje apelant je izjavio žalbu koju je Kantonalni sud Rešenjem broj GŽ-23/05 od 24. marta 2005. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. Na Rješenje Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj Rev-550/05 od 25. aprila 2006. godine, reviziju odbio kao neosnovanu uz obrazloženje da je apelant trebao pokrenuti upravni postupak, te evenutalno voditi i upravni spor po odredbama Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, tačnije u skladu sa čl. 7, 96. stav 1. i čl. 99, 100. i 101. tog zakona.
5. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Te povrede su, prema tvrdnji apelanta, rezultat proizvoljne primjene zakona od strane sudova, kao i činjenice da sudovi nisu vidjeli srž problema jer apelant nije tržio utvrđivanje prava na penziju već da se nastavi isplata penzija na osnovu već utvrđenog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. Apelant navodi da mu je postupanjem redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je postupak trajao nerazumno dugo.
10. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je u predmetnom postupku Općinski sud, u skladu sa članom 16. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojoj je sud po službenoj dužnosti obavezan da u toku cijelog postupka, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, a sljedstveno tome primjenjujući i odredbe čl. 7, 96. i 101. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju kojima je propisano da se postupak za ostvarivanje prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja pokreće na zahtjev osiguranika i da se ista ostvaruju po propisima o općem upravnom postupku, pravilno utvrdio da predmetni postupak ne spada u nadležnost sudova već upravnih organa. Ovakav zaključak Općinskog suda potvrdili su i Kantonalni i Vrhovni sud. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je upoređivanjem evidencije Zavoda i Fonda utvrđeno da je apelant istovremeno primao penzije i od jednog i drugoga te da su nakon takvog utvrđenja i Zavod i Fond prestali sa isplatom penzija dok se ne utvrdi kojem od njih je u nadležnosti isplata penzije, te da su u rješenjima sva tri redovna suda, postojale pouke aplentu da, ako nije zadovoljan postupanjem Zavoda i Fonda, može pokrenuti upravni postupak, pa ako u tom postupku ne bude udovoljeno njegovom zahtjevu, voditi i upravni spor pred nadležnim sudom. Apelant nije tako postupio, već je podnosio žalbe protiv donesenih rješenja.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati.
12. Nadalje, apelant smatra da je postupak povodom njegovog tužbenog zahtjeva trajao nerazumno dugo. S tim u vezi, Ustavni sud ne nalazi da u postupku u kojem su donijete osporene odluke može naći povredu prava na razumnu dužini postupka. Naime, iako ne postoji vremensko ograničenje u pogledu toga u kojem roku sud mora donijeti pravosnažnu odluku, o povredi prava na razuman rok iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine može se suditi na osnovu složenosti predmeta, ponašanja podnosioca apelacije i ponašanja suda. Međutim, kada se uzme u obzir činjenica da apelant u toku cijelog postupka nije ispoštovao upute sudova da sa svojim zahtjevom treba da se obrati upravnim organima, jer predmet njegovog tužbenog zahtjeva ne spada u sudsku nadležnost, te da je navedeni postupak trajao dvije godine i četiri mjeseca isključivo zbog ponašanja apelanta, Ustavni sud smatra očiglednim da ove činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od principa prava na pravično suđenje
13. Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanta da je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant, također, smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju pomenutih prava zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić