Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1256/06 (M. M.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1256/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1256/06, rješavajući apelaciju Marka Muse, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Muse podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-950/05 od 9. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Musa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je, 24. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-950/05 od 9. februara 2006. godine.
2. Apelant je pred Općinskim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv «Aluminija» Mostar d.d. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade nematerijalne štete koja mu je nastala usljed nesreće na poslu, u visini od 14.100,00 KM.
3. Općinski sud je donio Presudu, broj P-1020/01-I od 5. maja 2005. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 4.000 KM na ime duševnih bolova radi umanjenja opšte životne aktivnosti, iznos od 3.500 KM na ime pretrpljelih fizičkih bolova, iznos od 2.350 KM na ime pretrpljenog straha, iznos od 100 KM na ime izdataka povodom liječenja, i troškove postupka u iznosu od 3.161,50 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. U obrazloženju presude sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio da je apelant povrijeđen na radu padom sa visine od oko 4,5 do 5 metara, da je izvor povrede posredno djelovanje čovjeka, a uzrok je nedovoljna pažnja radnika i ne korištenje zaštitne opreme. Sud je utvrdio da apelant nije nosio zaštitni pojas iz razloga što sa istim nije bio zadužen. Sud je primjenom članova 173-177. Zakona o obligacionim odnosima, utvrdio da postoji objektivna odgovornost tuženog prema kojoj je šteta nastala od opasne djelatnosti. U vezi sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete sud se pozvao na odredbu člana 85. Zakona o radu, te je uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, po kojem je kod apelanta nastalo umanjenje opšte životne aktivnosti za 10%, te mu je sud dosudio iznos od 4.000 KM, a sa ostalim dijelom tužbenog zahtjeva u pogledu ovoga osnova ga je odbio. Imajući u vidu intenzitet i dužinu pretrpljenih bolova, sud je apelantu dosudio iznos od 3.500 KM, za pretljeni strah 2.350 KM, i za troškove plaćanja participacije za liječenje i boravak u bolnici iznos od 100 KM, u skladu sa članom 195. Zakona o obligacionim odnosima i kriterijima sudske prakse. Sud je u ubrazloženju presude naveo da je apelantu na dosuđene iznose odredio i zakonsku zateznu kamatu u skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima, od dana podnošenja tužbe do isplate. U skladu sa nalazom vještaka sud je utvrdio da nije došlo do naruženosti apelanta, pa je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan. Sud je odbio apelanta sa ostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog, kao neosnovanim i previsoko određenim.
5. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu, broj Gž-950/05 od 9. februara 2006. godine, kojom je djelimično uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako da se apelant odbija sa zahtjevom radi naknade štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti u iznosu od 4.000 KM, te se preinačava odluka o troškovima postupka, pa se tuženi obavezuje apelantu za troškove parničnog postupka isplatiti 1.928 KM. U ostalom dijelu žalba tuženog, te žalba apelanta u cjelosti, se odbijaju kao neosnovane i prvostepena presuda u ostalom dijelu potvrđuje.
6. U obrazloženju presude Kantonalnog suda navedeno je da je sud preinačio prvostepenu presudu, utvrdivši da je prvostepeni sud pogriješio kada je dosudio naknadu za štetu koju vještak nije utvrdio da je apelant pretrpio. Naime, sud nadalje navodi da, prema nalazu vještaka neuropsihijatra, povrede kod apelanta nisu uzrokovale umanjenje opšte životne aktivnosti, već je na prijedlog apelanta, vještak neuropsihijatar pojasnio da je pad sa visine kod njega ostavio samo povrede u vidu posttraumatskog stresnog poremećaja koji je trajao kraće vrijeme, te da pad nije imao za posljedicu umanjenje životne aktivnosti koje bi se moglo dovesti u korelaciju sa traumom koju je doživio na poslu. S obzirom da je apelant uspio u postupku sa oko 60% zahtjeva, sud mu je na ime istih dosudio iznos od 1.928 KM.
7. Apelant se žali da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u apelaciji naveo da sud omaškom nije odlučivao o kamatama, odnosno nije u potpunosti odlučio o tužbenom zahtjevu (u dispozitivu je ispušteno da mu se priznaju zakonske zatezne kamate, što se pravilno navodi u obrazloženju prvostepene presude), te da drugostepeni sud nije razmatrao ovaj žalbeni navod. Takođe, apelant se žali da je prvostepeni sud svoju presudu zasnovao na nalazu jednog vještaka, a Kantonalni sud uz „lakonsko“ objašnjenje nalazi da se ovo vještačenje nije moralo provoditi, te prihvata nalaz drugog vještaka. Međutim, prema stavu apelanta sud je pogrešno cijenio kauzalnu vezu, pad sa visine od 5 metar i psihičku posljedicu koju može izazvati, jer čak ni vještak čije je mišljenje prihvaćeno nije isključio ovu mogućnost.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant se žali da nije imao pravično suđenje jer je sud zaključio, i to prihvatajući nalaz samo jednog vještaka, da pad nije ostavio na apelanta nikakve posljedice odnosno nije doveo do umanjenja opšte životne aktivnosti. Iz navedenog proizilazi da apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer je Kantonalni sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primjenio materijalno pravo. Međutim, Ustavni sud naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
11. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud proveo postupak i primjenio važeće materijalno pravne propise, te djelimično udovoljio zahtjevu apelanta. Kantonalni sud je djelimično uvažio žalbu tuženog i prinačio presudu, dajući razloge za takvu odluku.
12. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je prvostepena presuda bazirana na nalazu vještaka koji je utvrdio da je kod apelanta usljed pada došlo do povreda glave, koje su po svom karakteru lake tjelesne povrede. Međutim vještak neurohirurg se izjasnio da je pad sa visine ostavio na apelanta trajnu psihičku posljedicu koja umanjuje opštu životnu aktivnost za 10%. Vještak neuropsihijatar je izjavio da je usljed pada sa visine apelant jedno vrijeme imao simptome, ali koji nisu takvi da su ostavili trajne posljedice tj. doveli do umanjenja životne aktivnosti. Prvostepeni sud je prihvatio nalaz oba vještaka kao stručan i objektivan i dosudio apelantu naknadu za umanjenje životne aktivnosti 10% u iznosu od 4000 KM. Drugostepeni sud je preinačio navedenu odluku obrazlažući to činjenicom da je vještak neuropsihijatar proveo vještačenje i izjasnio se da pad nije prouzrokovao tjelesno oštećenje kod apelanta, jer nije imao povreda u vidu lomova, već samo povrede u vidu posttraumatskog sindroma koji je trajao kraće vrijeme. Vještak je svoj nalaz dao na osnovu neurološkog preglada, psihijatrijskog intervjua, nalaza psihologa i standardiziranog kliničkog intervjua, pa cijeneći ovaj nalaz kao stručan i objektiva sud nije ni imao potrebu provoditi novo vještačenje. I prvostepeni, a zatim drugostepeni sud su dali razloge zašto nisu prihvatili tužbeni zahtjev apelanta iznad dosuđenog. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja pobijane Presude, broj Gž-950/05 od 9. februara 2006. godine.
13. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto su djelimično osnovani žalbeni navodi, odnosno neosnovani prigovori apelanta vezani za način utvrđivanja njegovih povreda, odnosno odmjeravanja naknade, što je po shvatanju Ustavnog suda u skladu Zakonom o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine i u okviru standarda koje pred sud postavljaju pravila pravičnog suđenja. Osim toga, u pogledu navoda apelanta da je vještak čiji je nalaz Kantonalni sud prihvatio i da ima drugih slučajeva u kojima je ovaj vještak dao neobjektivan nalaz, Ustavni sud primjećuje da osim paušalnih navoda apelant nije pružio niti jedan dokaz o osnovanosti svojih tvrdnji. Osim toga, apelant je i pred prvostepenim sudom prigovarao nalazu vještaka i osporavao njegovu objektivnost, ali je prvostepeni sud dao jasne razloge zašto ne sumnja u objektivnost vještaka, i zašto ne prihvata razloge apelanta za njegovo izuzeće. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se žali da Kantonalni sud nije odlučio o njegovom zahtjevu da mu se dosude zakonske zatezne kamata, o kojima je prvostepeni sud odlučio, ali omaškom to nije naveo u dispozitivu presude već samo u njenom obrazloženju. Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud, rješavajući o žalbi, odlučuje u granicama žalbenih prigovora. U presudi Kantonalnog suda je navedeno da je žalba izjavljena iz svih razloga propisanih članom 208. Zakona o parničnom postupku, u dijelu u kojem je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom. Iz ovih nanvoda se ne može zaključiti da li se žalba odnosila i na zakonsku zateznu kamatu. Ustavni sud je, dopisom od 22. decembra 2007. godine, pozvao apelanta da mu dostavi primjerak žalbe koju je podnio protiv prvostepene presude, međutim, advokat apelanta je odgovorio da zbog praznika ne može da stupi u kontakt sa apelantom, te da traži dodatni rok od 30 dana. Do dana donošenja ove odluke advokat apelanta nije postupio po nalogu Ustavnog suda i dostavio sudu primjerak žalbe. Imajući u vidu činjenicu da apelant nije dokazao da je u žalbi tražio da mu se dosude kamate na dosuđeni iznos, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta očigledno neosnovan jer isti u nedostatku dokaza ne može trvrditi da je žrtva proizvoljnog odlučivanja suda, a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, jer nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te zbog toga Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić