Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1702/06 (Ž. M.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1702/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1702/06, rješavajući apelaciju Žarka Matovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Matovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-173/05 od 18. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Matović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Miljevine, koga zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je, 7. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-173/05 od 18. maja 2006. godine.
2. Iz dokumentacije spisa predmeta poizilazi da je apelant sa RMU „Miljevina“ (u daljnjem tekstu: tuženi) pred nadležnim upravnim organom, 18. septembra 1991. godine, zaključio Sporazum o utvrđivanju naknade za eksproprisane nekretnine na kojima je on vlasnik, a na kojim se vrši eksploatacija uglja. Ovim sporazumom je određeno da će tuženi apelantu obezbjediti stan u Foči, a apelant da će predati u posjed svoje nekretnine kada mu se stan stavi na raspolaganje. Kako tuženi nije ispunio svoje obaveze apelant je ostao da živi sa svojom porodicom u kući, a eksploatacija uglja je nastavljena na njegovom imanju. Apelant navodi da je u toku 2001. godine, usljed eksploatacije uglja došlo do pojave klizišta i propadanja imanja apelanta, usljed čega je morao da se iseli iz svoje kuće. Radi otklanjanja štete koju je apelant trpio zbog nemogućnosti stanovanja u svojoj kući tadašnji direktor tuženog i apelant su, 15. oktobra 2002. godine, potpisali Sporazum o visini stanarine (u daljnjem tekstu: Sporazum) kojim se tuženi obavezao da će apelantu na ime zakupnine stana plaćati iznos od 400 KM mjesečno. Nakon određenog perioda tuženi je prestao sa isplatom obaveze preuzete prema Sporazumu.
3. Apelant je podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete zbog neplaćanja stanarine kako je dogovoreno Sporazumom. Osnovni sud u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu, broj P-55/04 od 16. novembra 2004. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu na osnovu neisplaćene naknade za stanarinu za period od 1. januara 2003. do 30. septembra 2004. godine isplati iznos od 8.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, kao i da mu plati troškove parničnog postupka.
4. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio tuženi. Okružni sud donio je Presudu kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je zahtjev apelanta odbio kao neosnovan i utvrdio da Sporazum između apelanta i tuženog ne proizvodi pravno dejstvo, te je isti proglasio nepostojećim odnosno ništavim. Iz obrazloženja presude slijedi da je sud ovakvu odluku donio zbog toga što se iz spornog Sporazuma ne vidi do kada se tuženi obavezao isplaćivati apelantu iznos od 400,00 KM mjesečno, radi čega je predmet obaveze neodređen i tako protivan prinudnim propisima, načelima društvenog uređenja i moralu. Osim toga, drugostepeni sud navodi da se iz Sporazuma ne vidi u ime i za koga je raniji direktor tuženog zaključio takav sporazum koji nije ni ovjeren niti protokolisan od strane tuženog, što je protivno prinudnim propisima Zakona o državnim preduzećima. Pored navedenog, pošto bivši direktor tuženog nije imao saglasnost upravnog odbora za zaključenje Sporazuma, a to ovlaštenje mu nije dato Statutom tuženog, drugostepeni sud je zaključio da je sporni Sporazum ništavan.
5. Apelant se žali da je Presudom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na fer suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konevncije. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u činjenici da je Okružni sud pogrešno primjenio materijalno pravo i proizvoljno ocijenio provedene dokaze. Apelant takođe navodi da je Okružni sud prekoračio tužbeni zahtjev utvrđujući da je ugovor ništav iako takav zahtjev nije postavljen u toku postupka. Apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenicu da je apelant usljed ekspropriacije lišen prava na svoju imovinu, a tuženi nije ispunio preuzete obaveze. Apelant isto navodi i u vezi sa pravom na dom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
8. Apelant tvrdi da je osporenom presudom došlo da povrede njegovog prava na pravično suđenje, jer je presuda nejasna i nerazumljiva i zasniva se na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnoj ocjeni provedenih dokaza. Apelant navodi da je sud našao da je Sporazum koji su zaključili apelant i tuženi ništav, ne dajući razloge za ništavost kao i da je nepostojeći, ne navodeći niti jedan od elementa koji nedostaju Sporazumu. Apelant osporava zaključak Okružnog suda da Sporazumu nedostaje causa tj, pravni osnov.
9. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što je Okružni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. Okružni sud u obrazloženju osporene presude je naveo da je prvostepeni sud izveo svoje zaključke suprotno odredbama čl. 46, 47, 51, 52. i 55. u vezi sa čl. 103. i 109. Zakona o obligacionim odnosima, te da iz spisa predmeta proizilazi da su Sporazum zaključili raniji direktor tuženog, protiv koga se vodi krivični postupak zbog zloupotrebe službenog položaja, i tuženi, te da isti nije ovjeren pečatom tuženog, nije protokolisan i ne može proizvoditi pravno dejstvo. Sud je utvrdio da iz Sporazuma nije vidljivo do kada se tuženi obavezao da isplaćuje novčani iznos apelantu, pa je, samim tim, predmet obaveze u duhu odredbi čl. 46, 49. i 50. Zakona o obligacionim odnosima neodređen i protivan propisima i načelima društvenog uređenja i moralu, a osnov nema uporiše u odredbi člana 51. Zakona o obligacionim odnosima. Razmatrajući navode osporene presude Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti dokumentacija predočena Ustavnom sudu ukazuje na povredu apelantovih ustavnih prava, te stoga zaključuje da apelant nema «opravdan zahtijev» u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Što se tiče navoda apelanta da je Okružni sud prekoračio tužbeni zahtjev utvrđujući da je ugovor ništav, jer takav zahtjev nije postavljen u parnici, čime smatra da je povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da se Okružni sud pozvao na odredbu člana 109. Zakona o obligacionim odnosima, iz koje jasno proizilazi da sud mora po službenoj dužnosti paziti na ništavost ugovora u toku cijelog postupka. Takođe, iz iste odredbe proizilazi da se na ništavost ugovora može pozvati svako zainteresovano lice. Dakle, sud nije prekoračio tužbeni zahtjev ispitujućui da li je ugovor ništav, već je, upravo suprotno, postupao u skladu sa svojom zakonskom obavezom. Ustavni sud, međutim, konstatuje da nije u praksi redovnih sudova da u dispozitivu presude utvrđuje ništavost ugovora, ukoliko strana u postupku to nije tražila tužbom ili protutužbom. Međutim, ne može se zaključiti da je ovakvo postupanje suda zabranjeno, ili da je suprotno zakonu, jer utvrđenje ništavosti u samom dispozitivu presude ili u obarzloženju ima iste posljedice za strane u postupku, kao i za sam ugovor i to kako ubuduće tako i retroaktivno. Iz svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da navod apelanta da je ovakvim postupanjem povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak nije osnovano, jer ništa ne ukazuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana
II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
12. Apelant se žali da je Presudom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na dom i pravo na imovinu. Suštinu povrede prava na dom i imovinu apelnat vidi u činjenici da 17 godina nakon potpisivanja Sporazuma tuženi nije ispunio svoje obaveze, odnosno nije mu platio naknadu za eksproprisano zemljište po Sporazumu za određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti koji je zaključen pred opštinskim organom uprave za imovinsko-pravne poslove 1991. godine, i što mu tuženi nije našao odgovarajući stan, a nastavio je sa eksploatacijom zemljišta koja je dodatno pogoršala stanje imanja i kuće apelanta. Usljed ovakvih radnji apelant je onemogućen da nesmetano koristi svoju imovinu odnosno “lišen je prava vlasništva” i lišen mogućnosti da koristi svoj dom. Apelant se žali da su Presudom Okružnog suda povrijeđena njegova prava jer je sud spor posmatrao sa “teorijskog” aspekta pravne valjanosti zaključenog ugovora i da je nerazumljiv stav suda da je sporazum nezakonit, nepostojeći ili nema cause.
13. U pogledu navoda apelanta da je postupanjem sudova povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu i pravo na dom Ustavni sud nalazi da se ovi navodi, u suštini, ponovno svode na neargumentovano nezadovoljstvo odlukom suda. Pored toga, apelacijom se u ovom dijelu u suštini prigovara što tuženi nije izvršio Sporazum iz 1991. godine kojim je određena naknada za eksproprisane nepokretnosti, a ne da je do povrede navednih ustavnih prava došlo donošenjem osporene presude. Imajući to u vidu, Ustavni sud naglašava da je neizvršenje Sporazuma kojim je određena naknada za eksproprisane apelantove nepokretnost posebno pravno pitanje koje nije riješavano i riješeno u postupku koji je rezultirao osporenom presudom. Slijedom iznijetog, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konevncije očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postojikršenje Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić