Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3167/06 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3167/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3167/06, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 933 od 21. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-1848/04 od 21. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), zastupan po Kantonalnom javnom pravobranilaštvu Mostar, podnio je, 27. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000 933 od 21. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1848/04, od 21. juna 2006. godine.

2. Općinski sud je, presudom broj P-1848/04, od 21. juna 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-000 933, od 21. septembra 2006. godine, u parničnom postupku po tužbi tužitelja K.M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, za isplatu određenih naknada iz radnog odnosa, naložio apelantu da tužitelju isplati iznos od 2.510,54 KM za vremenski period od 16. novembra 2001. godine do 31. decembra 2003. godine sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 16. novembra 2004. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je odlučujući po tužbi utvrdio da je tužitelj radio jedno vrijeme kao zamjenik načelnika PU Mostar-Jugoistok, a zatim kao pomoćnik za saobraćaj. Tužitelj je svoju tužbu zasnovao na tvrdnji da mu je suprotno Uredbi Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona apelant obračunavao platu po manjoj osnovici i primjenjujući niži koeficijent, čime ga je oštetio. Sud je proveo vješetačenje po vještaku finansijske struke i primjenom odredbi Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Hercegovačko-neretvanskom kantonu («Službene novine HNK» broj 8/99), Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 13/98), kao i Zakona o Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona, i Zakona o budžetu Hercegovačko-neretvanskog kantona, cijeneći poslove i zadatke koje je tužitelj obavljao, utvrdio da tuženi nije postupio po Odluci Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona od 8. oktobra 2001. godine i 28. oktobra 2002. godine, kada je vršio obračun plata tužitelju, te ga je obavezao da mu naknadi iznos od 2510,54 KM. U nalazu vještaka finansijske struke, koji je sud u potpunosti prihvatio, navedeno je da je u spornom periodu za koji je tužitelj tražio razliku plate, tužitelju vršen obraču prema osnovici 110 KM, iako je u to vrijeme bila na snazi Odluka Vlade Kantona prema kojoj je osnovica za obračun plata 120 KM. Vještak je i na glavnoj raspravi pojasnio svoj nalaz i ostao u cijelosti kod istoga, a sud je prigovore apelanta u vezi sa nalazom vještaka odbio kao neosnovane i paušalne. U konkretnom slučaju sudovi su na osnovu provedenih dokaza utvrdili da apelant treba isplatiti tužitelju razliku između isplaćene plaće i plaće koja mu je trebala biti isplaćena u skladu sa odlukom i koeficijentom za radno mjeste koje je obavljao. Sa viškom tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog iznosa, tužitelj je odbijen. Kantonalni sud je u svojoj presudi zaključio da je pravostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i primjenio materijalno pravo, te da se eventualno usklađivanje postojećih koeficijenata, koje nije proveo apelant, ne može se staviti na teret tužitelju. U vezi sa provedenim vještačenjem Kantonalni sud je, riješavajući žalbene navode, naveo da apelant nije prigovarao računskom dijelu nalaza, koji je jedini bitan.

3. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje garantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu garanotovano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se u cijelosti žali na način na koji je utvrđena osnovica, odnosno izvršen obračun na osnovu kojeg je apelantu određen iznos za plaćanje u osporenim odlukama, a što je zasnovano na provedenom vještačenju koje po apelantovom mišljenju nije provedeno u skladu sa rješenjem kojim je određeno vještačenje. Apelant je mišljenja da su ovakvim načinom obračuna koeficijenata u uživanju svojih imovinskih prava diskriminirani zaposlenici hrvatske nacionalnosti u MUP-u, te je u tom kontekstu ukazao na diskriminaciju u uživanju navedenih ustavnih prava tih osoba protivnu članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.».

5. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa diskriminacijom.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom razvidnošću, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U konkretnom slučaju apelant osporava odluke redovnih sudova, navodeći da vještak nije postupio po rješenju suda, odnosno „u obimu i na način kako mu je to naloženo navedenim rješenjem“. Ustavni sud primjećuje da je parnični postupak, u kojem su donijete osporene odluke, vođen po tužbi tužitelja protiv apelanta radi isplate naknade iz radnog odnosa. Sudovi su usvojili tužbeni zahtjev te obavezali apelanta da tužitelju isplati određeni novčani iznos, nakon što su utvrdili da nije vršio obračun plate u skladu sa važećom zakonskom regulativom. Sudovi su ustanovili, a apelant nije osporio, da apelant nije vršio obračun plata na osnovu Odluke Vlade Kantona koja je odredila iznos osnovice od 120 KM. Apelant je, međutim, prigovarao da je vještak trebao izračunati da li je tužitelj bio faktički oštećen primjenom koeficijenata 7,92 i 7,56 uz osnovicu od 110 KM u odnosu na primjenu odgovarajućeg koeficijenta po zakonu sa osnovicom od 120 KM, a što isti nije učinio. Ustavni sud ukazuje na svoj stav da je na redovnom sudu da ocijeni provedene dokaze koji su relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

8. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, pogotovo kada se uzme u obzir jasno i precizno obrazloženje sudova da apelant upravo nije postupao u skladu sa Odlukom Vlade Kantona kada je primjenjivao osnovicu od 110 KM. Prigovor apelanta da tužitelj ovako dobija više nego mu po zakonu pripada, sudovi nisu prihvatili, dajući u svojim odlukama jasno i precizno obrazložonje. Naime, sudovi su istakli da apelant nije usaglasio koeficijent tužitelja određen internim rješenjem u odnosu na koeficijent određen zakonom, pa apelant ne može osporavati tužitelju isplatu razlike zato što nije usklađivanje izvršeno, a odgovornost za to je isključivo na strani apelanta. Isto se odnosi na činjenicu da je tužitelj bio postavljen da obavlja poslove za koje nije imao odgovarajuću stručnu spremu. Osim toga, sudovi su se pozvali na član 23. stav 2. Zakona o plaćama službenika organa uprave u Hercegovačko–neretvanskom kantonu kojim je propisano da osnovnu plaću službenika čini koeficijent platnog razreda u koji je službenik postavljen, u koji je razvrstano službeno zvanje, umnožen s osnovicom za plaću. Dakle, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu navedenih prigovora apelanta. Ustavni sud konstatira da su sudovi detaljno obrazložili zašto su neosnovani žalbeni navodi i prigovori apelanta vezani za način na koji su sudovi utvrdili njegovu obaveza da tužitelju isplati razliku plate, što je po shvatanju Ustavnog suda u skladu Zakonom o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine i u okviru standarda koje pred sud postavljaju pravila pravičnog suđenja. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant je, također, naveo da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj, odnosno proizvoljnoj primjeni zakona. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Na kraju iz navoda apelacije prozilazi da apelant smatra da su osporenim odlukama u uživanju svojih ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu diskriminisani službenici hrvatske nacionalnosti u odnosu na tužitelja. S tim u vezi Ustavni sud zaključuje da se apelant nije mogao pozvati na povredu prava na zabranu diskriminacije u odnosu na treća lica zbog čega je i u odnosu na ovaj dio apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3167/06 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio