Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3088/06 (D. M. i D. i M. M.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3088/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3088/06, rješavajući apelaciju Dušanke, Dijane i Mirjane Marjanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušanke, Dijane i Mirjane Marjanović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-U-06-000026, od 6. septembra 2006. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušanke, Dijane i Mirjane Marjanović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-U-06-000026, od 6. septembra 2006. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušanka Marjanović i Dijana i Mirjana Marjanović, koje zastupa majka i zakonska zastupnica Dušanka Marjanović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Dervente, podnijele su 16. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-U-06-000026, od 6. septembra 2006. godine.
2. Apelanti su pokrenuli postupak radi priznavanja prava na porodičnu invalidninu po osnovu smrti supruga i oca. Opština Derventa, Odjeljenje boračko invalidske zaštite donijelo je Rješenje broj:08-562-133, od 7. marta 2005. godine kojim je odbijen zahtjev apelanata za priznavanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu smrti oca i supruga Milorada Marjanovića RVI III grupe sa 90% invaliditeta. U obrazloženju je navedeno da je Milorad Marjanović bio ratni vojni invalid III grupe sa 90% invaliditeta i da je umro da 5. januara 2005. godine. Prvostepena komisija je ocijenila da kod Milorada Marjanovića postoji trajni inavliditet, a da je umro od malignog oboljenja želudca, te da invalidnost i učešće u Vojsci Republike Srpske nisu uzrok malignom oboljenju želudca. Zbog navedenog utvrđeno je da nisu ispunjeni uslovi iz člana 58. stav 2. Zakona o pravima boraca vojnih inavlida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 46/04, u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca).
3. Protiv prvostepenog rješenja apelanti su izjavili žalbu. Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je Rješenje broj: 05/5-562-
1025/05, od 17. novembra 2005. godine kojim je žalba Dušanke Marjanović odbijena kao neosnovana i njen zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju odbijen. U obrazloženju je navedeno da su apelanti odbijeni sa zahtjevom za priznavanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu smrti svog oca i supruga. Radi odlučivanja po žalbi zatraženo je mišljenje drugostepene komisije koja je utvrdila da ne postoji uzročno posljednična veza između oboljenja umrlog zbog učešća u ratu i maligne bolesti želudca od koje je umro Milorad Marjanović.
4. Apelanti su protiv rješenja Ministarstva pokrenuli upravni spor. Okružni sud donio je Presudu 013-0-U-06-000 026, od 6. septembra 2006. godine kojom se tužba odbija kao neosnovana. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su prvostepena, a zatim drugostepena komisija utvrdile da Milorad Marjanović nije umro od posljedica rane, povrede ili bolesti po osnovu koje mu je utvrđen invaliditet. Okružni sud je zaključio da su upravni organi pravilno postupili kada su odbili zahtjev apelanata, primjenom člana 58. stav 2. Zakona o pravima boraca.
5. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se žale da Okružni sud nije cijenio mišljenje ljekara koji su liječili pokojnog Milorada Marjanovića, kao i da sud i upravni organi nisu dali obrazloženje za svoje odluke. Osim toga, apelani se žali da malodobna djeca nisu imala adekvatnu zaštitu pred sudom, o čemu je sud trebao, a nije, vodio računa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
8. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupku radi ostvarivanja prava na porodičnu penziju okončanog Presudom Okružnog suda, broj 013-0-U-06-000026 od 6. septembra 2006. godine. U konkretnom slučaju, iz navoda apelacije proizlazi da se apelanti žale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje od strane upravnih organa i Okružnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
9. Razmatrajući žalbene navode apelanata, Ustavni sud nalazi da su upravni organi, pozivajući se na nalaz prvostepene i drugostepene komisije utvrdili da ne postoji uzročno-posljedična veza između invalidnosti nastale kao posljedica ranjavanja i smrti, te da nisu ispunjeni uslovi iz člana 58. stav 2. Zakona o pravima boraca. Okružni sud je ispitujući zakonitost rješenja i tužbene navode apelanata utvrdio da su isti neosnovani i da su upravni oragni postupilu u skladu sa zakonom kada su odbili zahtjev apelanata. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su odlukama upravnih organa i Okružnog suda povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata. Također, ne može se zaključiti da je tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. U kontekstu navedenog, budući da su upravni organi i Okružni sud dali jasno obrazloženje za svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Pravo na imovinu
11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kojem pravu odgovara član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, garantuje pravo svakoga na mirno uživanje njegove «imovine», što se konsekventno primjenjuje samo na postojeću imovinu neke osobe i ne garantuje pravo na sticanje imovine, bilo putem zakonskog nasljeđivanja ili dobrovoljnog raspolaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda Marcx protiv Belgije od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 50).
12. S obzirom da u konkretnom slučaju navodi o pravu na imovinu apelanata predstavljaju nelegitimno očekivanje na sticanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu smrti oca i supruga, Ustavni sud nalazi da takva imovina ne uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je, stoga, zahtjev apelanta za zaštitu prava na imovinu ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić