Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1365/06 (D. B.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1365/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-1365/06, rješavajući apelaciju Dušana Bratića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Bratića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-
746/05 od 24. marta 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-180/99 od 2. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Bratić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Suad Sultanić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 11. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-746/05 od 24. marta 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-180/99 od 2. decembra 2004.godine.
2. Apelant je tužbom podnesenom Općinskom sudu, 25. januara 1999. godine, zatražio poništenje ugovora o zamjeni nekretnina kojeg je, 21. augusta 1996. godine, zaključio u Sarajevu sa Pašić Ataulahom (u daljnjem tekstu: tuženi). U tužbi je naveo da smatra da je prevaren u pogledu vrijednosti nekretnine koju je kupio u Baru od tuženog koje je, u toku pregovora oko zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina, tuženi navodno predstavio kao jednako vrijedne nekretninama apelanta u Sarajevu.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-180/99 od 2. decembra 2004.godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-746/05 od 24. marta 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, sa obrazloženjem da je sud cjenio sve pravne razloge radi kojih se može poništiti ugovor, a koje je apelant navodio u tužbi (zelenaški ugovor, mane volje, prevara, stanje nužde ili teško materijalno stanje itd.), te na osnovu utvrđenih činjenica i provedenih dokaza utvrdio da je ugovor o zamjeni nekretnina pravno valjan i da je u skladu sa Zakonom o prometu nepokretnosti, te da, shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima, ne postoje razlozi za ništavost ugovora.
4. Apelant smatra da je osporenim presudama povređeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi u svojim presudama pogrešno primjenili član 141. Zakona o obligacionim odnosima, te da nije primjenjen član 21a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti koji, u relevantnom dijelu, glasi: «jednostrane izjave volje kao i drugi pravni poslovi koji su zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine kojima je vlasnik nepokretnosti u svojini građana [...] pod djelovanjem prinude, prevare i sile prenjelo na pravo vlasništva na drugo fizičko ili pravno lice ništave su i ne predstavljaju osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama». Iz svih navedenih razloga, apelant predlaže da se apelacija usvoji, osporene presude ukinu, a predmet vrati na ponovni hitni postupak u kojem će se pravilno ocjeniti relevantne činjenice predmeta i donjeti ispravna i zakonita odluka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U toku postupka pred redovnim sudovima utvrđeno je da je sporni ugovor o zamjeni nekretnina pravno valjan i da je u skladu sa Zakonom o prometu nepokretnosti, te da ne postoje razlozi za ništavost ugovora, a shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Iz osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi temeljito cjenili svaki od razloga koji je naveo apelant i utvrdili da razlozi za ništavost ugovora ne postoje u konkretnom predmetu. U navodima apelacije u kojima se žali na povredu prava na imovinu, Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi, na utvrđeno činjenično stanje, navodno pogrešno primijenili materijalno pravo.
8. Međutim, Ustavni sud želi naglasiti da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili važeće relevantne materijalno-pravne propise, utvrdivši da ne postoje uslovi i razlozi po pozitivnim pravnim propisima za poništenje osporenog ugovora. Na utvrđeno činjenično stanje redovni sudovi su primijenili odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o prometu nepokretnosti, pa su u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne, razumne i logične razloge za takve odluke. Dakle, Ustavni sud nije pronašao ništa što ukazuje na to da su redovni sudovi u apelantovom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo.
9. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da apelant postavlja kao sporno pitanje da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni u konkretnom slučaju. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Također, Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, neobjavljena odluka AP-1677/05 od 21. decembra 2006. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
10. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić