Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2904/06 (B. B.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2904/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2904/06, rješavajući apelaciju Bogdana Bulaje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdana Bulaje podnesena protiv odluke Okružnog suda Banja Luka o ustupanju predmeta na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske, broj Gž- 2507/03 od 27. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bogdan Bulaja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Beograda, koga zastupa Milutin Đorđević, advokat iz Banja Luke, podnio je, 26. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluke Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-2507/03 od 27. decembra 2005. godine, o ustupanju predmeta na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske.
2. Apelant je tužbom pokrenuo postupak pred Osnovnim sudom u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi naknade štete protiv Republike Srpske - Ministarstva Odbrane - Vojske Republike Srpske, koje zastupa Vojno pravobranilaštvo Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zbog devastacije objekta kojeg je tužena uzela na korištenje. Osnovni sud je donio presudu, broj P-699/01 od 30. septembra 2003. godine, kojom je tužena obavezana da na ime naknade štete apelantu isplati iznos od 20.899,97 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana presuđenja, tj. od 30. septembra 2003. godine, do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. Apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u odnosu na tuženu, iznad dosuđenog iznosa, je odbijen.
3. Protiv prvostepene presude žalbu je izjavila tužena. Okružni sud je u postupku po žalbi donio Odluku, broj Gž-2507/03 od 27. decembra 2005. godine, kojom se predmet ustupa na nanadležno postupanje Pravobranilaštvu Republike Srpske. Okružni sud se pozvao na odredbe čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 103/05).
4. Apelant smatra da mu je postupanjem Okružnog suda, koji nije odlučio o žalbi, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i, konačno, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su mu povrijeđena ne samo navedena ljudska prava, nego je doveden u neravnopravnu situaciju tako da pravno potraživanje za naknadu štete ne «može ni teoretski ishoditi» niti obezbjediti izvršni naslov za prinudnu naplatu duga protiv dužnika koji mu je, kako navodi apelant, nanio štetu prije 13 i po godina.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U konkretnom slučaju, Okružni sud je donio odluku o ustupanju predmeta apelanta na daljnji postupak Pravobranilaštvu Republike Srpske, na osnovu obligatorne odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon) koji je u toku postupka rješavanja predmeta apelanta stupio na snagu. Član 5. Zakona nedvosmisleno nalaže da se predmeti za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju nadležnom Pravobranilaštvu. Obzirom da je nesporno da u predmetu radi naknade štete pred sudom nije donesena konačna odluka i da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon koji u konkretnom slučaju određuje nadležnost Pravobranilaštva za pitanja naknada ratne štete, sud je bio obavezan da postupi u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 58/03; u daljnjem tekstu: ZPP) koji regulišu pitanja stvarne sudske nadležnosti. Osim toga, član
17. ZPP nalaže sudu da tokom cijelog postupka pazi na svoju stvarnu nadležnost, pa je sud, nakon što je utvrdio da je u konkretnoj stvari prestala njegova nadležnost predmet apelanata ustupio u skladu sa Zakonom nadležnom Pravobranilaštvu.
8. Ustavni sud ne može naći bilo kakve činjenice i dokaze koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
9. Nadalje, u pogledu implicitnih navoda apelanta da mu je u okviru povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1 Evropske konvencije, onemogućen pristup sudu Ustavni sud primjećuje da je Zakonom u članu 10. propisana procedura pred upravnim organima i mogućnost da se protiv konačnog rješenja u upravnom postupku pokrene upravni spor pred nadležnim sudom, iz čega slijedi da je tvrdnja apelanata kako im je osporenim odlukama suda onemogućen pristupu sudu potpuno neosnovana. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema dokaza ili činjenica koji bi ukazali da su kršenja prava na koje se pozivaju vjerovatna ili moguća. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka o dopustivosti broj AP- 417/06 od 20. marta 2007. godine).
10. Apelant se također žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju navodi apelanta o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Ustavni sud je već ocijenio da apelanat nije dokazao povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Dalje, osporenom odlukom Okružnog suda apelant je na osnovu obligatorne odredbe Zakona upućen na rješavanje zahtjeva za naknadu nematerijalne i materijalne štete nadležnom Pravobranilaštvu. U postupku koji je predviđen Zakonom apelantu je obezbjeđen pristup sudu ukoliko ne budu zadovoljan odlukom ovog organa, a samim tim i pravo na djelotvoran pravni ljek. Stoga, Ustavni sud smatra i ovaj navod apelanta očigledno (prima facie) neosnovanim.
11. U vezi navoda apelanta o povredi prava o zabrani zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osim paušalnih navoda o kršenju prava iz navedenog člana, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
12. Apelant takođe navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić