Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3200/06 (Hercegovačko-neretvanski Kanton)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3200/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3200/06, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-06-000 874 od 2. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski Kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo Mostar, podnio je, 29. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000 874 od 2. novembra 2006. godine.

2. Ibrahim Tucaković (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu protiv Hercegovačko-neretvanskog Kantona - Ministarstva unutarnjih poslova - Policijska Uprava Čapljina (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. U tužbenom zahtjevu je naveo da je vlasnik lovačkog karabina marke «Spring» koji mu je tuženi privremeno oduzeo 28. maja 1993. godine. Kada je podnio zahtjev za povrat oduzetog oružja, obavješten je da se isto ne nalazi kod tužene, niti tužena ima saznanja gdje se isto nalazi, jer je djelatnik koji je izvršio oduzimanje istog u međuvremenu umro. U nemogućnosti da povrati oružje, tužitelj je pokrenuo parnični postupak radi naknade štete.

3. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 07 53 Mal 000924 05 Mal od 14. juna 2006. godine odbijen je tužitelj sa tužbenim zahtjevom, kojim je tražio da se tuženi obaveže na isplatu naknade štete u iznosu od 936, 91 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude, te da mu naknadi parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude. Sud nije prihvatio navode tuženog da nije pasivno legitimisan u konkretnom predmetu, ali je takođe ocjenio da se ne može udovoljiti tužitelju jer je njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete zastario.

4. U postupku po izjavljenoj žalbi, Kantonalni sud je donio presudu, broj 007-0-Gž-06-000 874 od 2. novembra 2006. godine, kojom je žalbu tužitelja uvažio i prvostepenu presudu preinačio. Ovom odlukom je Kantonalni sud obavezao apelanta da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 936, 91 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. juna 2006. godine kao dana presuđenja pa do isplate, te da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.008,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. juna 2006. godine kao dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.

5. U obrazloženju ove presude, Kantonalni sud navodi da se u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno raspravio prigovor pasivne legitimacije tuženog u ovom parničnom postupku i uz to pravilno cijenio da je tužilac opravdano postavio tužbeni zahtjev prema tuženom kao štetniku. Sud je obrazložio da prema odredbi člana 45. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Ako je držalac stvar otuđio ili napustio, ili je ona protivno njegovoj volji izašla iz njegovog posjeda, onda se tužilac, kao u konkretnom slučaju, može opredjeliti da, umjesto povrata individualno određene stvari, postavi zahtjev za naknadu štete. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da prvostepeni sud nije pravilno postupio donoseći odbijajuću presudu, jer na osnovu utvrđenih činjenica i provedenih dokaza proizilazi da je tužitelju pričinjena šteta u visini od 936, 91 KM, kako je to utvrdio Kantonalni sud osporenom presudom, broj 007-0-Gž-06-000 874 od 2. novembra 2006. godine.

6. Takođe, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, kada je odbio tužbeni zahtjev, jer je navodno, prema mišljenju prvostepenog suda, osnovan prigovor zastare potraživanja. Sud nalazi da se šteta prema tužitelju manifestira tek od momenta kada je on kao vlasnik, koji je tražio povrat individualno određene stvari, obavješten da mu tuženi ne može vratiti oduzeto oružje. Kada se ima u vidu ovakvo činjenično utvrđenje, zastarjevanje zahtjeva za naknadu u novcu počinje teći kada je vjerovnik odnosno tužitelj doznao da je naturalna restitucija nemoguća. Kako obavještenje o nemogućnosti vraćanja oružja od strane tuženog datira 28. juna 2002. godine, a tužba predata sudu 7. juna 2005. godine, proizilazi da je tužba podnesena u okviru zakonskih rokova predviđenih obligaciono-pravnim propisima i da zastara potraživanja naknade štete nije nastupila.

7. Apelant smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, smatrajući da njegovo proglašenje pravnim sljednikom Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna (u daljnjem tekstu: HZ HB) i na toj osnovi nametanje obaveze neustavno, te da se na taj način krše njihova prava na pravičan postupak i imovinu. Apelant navodi da on nije nastao od bivše HZ HB, nego da je izvorna tvorevina uspostavljena novim Ustavom FBiH, te da je ustanovljen kao posebna federalna jedinica ustanovljena Zakonom o federalnim jedinicama - Kantonima («Službene novine FBiH», broj 9/96), crpeći svoja izvorna ovlaštenja iz ovih akata. Kako je apelant ustanovljen Ustavom i Zakonom kao federalna jedinica samo bi ga Ustav ili Zakon donesen na osnovu Ustava mogao proglasiti nečijim nasljednikom. Dakle, apelant navodi da nije pravni sljednik HZ HB, pa je Kantonalni sud, obavezujući apelanta na naknadu štete, svojom odlukom povrijedio materijalno pravo sa stanovišta pasivne legitimiranosti apelanta i zastarjelosti potraživanja naknade štete.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud prvenstveno konstatira da se u ovom predmetu u ulozi apelanata pojavljuje Hercegovačko-neretvanski Kanton te podsjeća da je u svojoj odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine promijenio dotadašnju praksu, koja je slijedila praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj su apelacije podnesene od strane državnih organa proglašavane nedopustivim po osnovu člana 16. stav 2. tačka 10. tadašnjeg Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 2/04) koji je propisivao da je apelacija «nedopustiva ako je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom». U toj odluci Ustavni sud je konstatirao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te je imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži precizne odredbe o funkcioniranju državnih organa izmijenio dotadašnju praksu i dozvolio državnim organima podnošenje apelacije. Stoga će Ustavni sud razmotriti eventualne povrede apelantovih prava isključivo sa aspekta prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno potkrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovitih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

12. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili pasivnu legitimaciju tuženog i to na osnovu člana 77. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, te da su za takvo utvrđenje dali jasna i razumna obrazloženja koja, u ovome dijelu, ne dovode u pitanje pravičnost suđenja. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potraživanju naknade štete koje nije zastarjelo, jer je tužbeni zahtjev podnesen u okviru roka od tri godine koji je predviđen odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Iz tih razloga je Kantonalni sud našao da prvostepena odluka u ovom aspektu pogrešna, jer je sud utvrdio da se šteta prema tužitelju manifestira tek od momenta kada je on kao vlasnik, koji je tražio povrat individualno određene stvari, obavješten da mu tuženi ne može vratiti oduzeto oružje. Dakle, Kantonalni sud je i u pogledu ovoga spornog pitanja dao precizne, detaljne i jasne razloge zbog čega smatra da zastarjevanje zahtjeva za naknadu u novcu počinje teći tek od 2002. godine, odnosno od kada je apelant doznao da je naturalna restitucija nemoguća. Kako obavještenje o nemogućnosti vraćanja oružja od strane tuženog datira 28. juna 2002. godine, a tužba predata sudu 7. juna 2005. godine, to proizilazi da je tužba podnesena u okviru zakonskih rokova i da zastara potraživanja naknade štete nije nastupila.

13. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Naime, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant se, također, žali da je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, međutim, ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

15. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić