Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1652/06 (M. T.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Šta se ne smatra domom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1652/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-1652/06, rješavajući apelaciju Milića Tatomirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milića Tatomirovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-474/05 od 23. februara 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1403/04 od 24. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milić Tatomirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnio je, 2. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-474/05 od 23. februara 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1403/04 od 24. januara 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1562/99 od 18. juna 2004. godine, utvrđeno je da je zakonito rješenje DOO «Tehnograd-Društveni standard» Tuzla, pravnog prednika drugotuženog DOO Hotel «Tehnograd» Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi), broj 02-927/90 od 7. januara 1991. godine, kojim je apelantu dodjeljen stan koji se nalazi u Tuzli, Stupine B-8, Lamela III/VI, stan broj 80, površine 57m2, a koje rješenje je doneseno na osnovu zakonitog ugovora o zamjeni i dokupu stanova u cilju rješavanja stambenog pitanja apelanta i njegove porodice zaključenim 27. decembra 1990. godine između pravnih prednika prvotuženog i drugotuženog, te da je apelant stekao pravo utemeljeno na zakonu da se useli u isti stan i zaključi ugovor o korištenju predmetnog stana.

3. Istom presudom utvrđeno je da je ništav akt DOO «Tehnograd-Visokogradnja» Tuzla, pravnog prednika DD «Tehnograd Company» Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi) od 3. februara 1998. godine o raskidu ugovora o zamjeni i dokupu stanova u cilju rješavanja stambenog pitanja apelanta i njegove porodice od 27. decembra 1990. godine. Također je utvrđeno da su ništavi ugovor o udruživanju sredstava radi finansiranja proizvodnog programa, izgradnje stambeno-poslovnog objekta B-8, Lamela I, II i III u naselju Stupine u Tuzli broj 421/98 od 5. februara 1998. godine kao i Aneks I tog ugovora, broj 2270/98, zaključeni između pravnog prednika prvotuženog i Damira Pirića (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) i Muradifa Pirića (u daljnjem tekstu: petotuženi), kao i ugovor o kupoprodaji stana u Tuzli, Stupine B-8, Lamela III/VI stan broj 80 zaključen između istih ugovorača u skladu sa članom 8. prethodnog ugovora o udruživanju sredstava, te da je dosljedno tome Javno stambeno preduzeće Tuzla (u daljnjem tekstu: trećetuženi), dužan sa apelantom zaključiti ugovor o korištenju stana koji se nalazi u Tuzli, Stupine B-8, Lamela III/VI stan broj 80, u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. Stavom 5. izreke prvostepene presude naloženo je četvtotuženom i petotuženom da predaju apelantu u posjed ispražnjen od lica i stvari stan u Tuzli, Stupine B-8, Lamela III/VI stan broj 80, u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Pored toga, tuženi su obavezani da apelantu solidarno na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od 4.312,00 KM sa zakonskom kamatom od donošenja presude pa do isplate.

5. Prvotuženi, trećetuženi, četvrtotuženi i petotuženi su protiv navedene presude izjavili žalbe, koje je Kantonalni sud uvažio Presudom, broj Gž.1403/04 od 24. januara 2005. godine, te prvostepenu Presudu preinačio i tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbio. Apelant je obavezan da trećetuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.841,00 KM, a četvrtotuženom i petotuženom troškove postupka u iznosu od 2678,00 KM u roku od 30 dana.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju Presude naveo da prema utvrđenju prvostepenog suda i podataka spisa slijedi da su pravni prednici prvotuženog i drugotuženog (DOO «Tehnograd-

Visokogradnja» Tuzla i DOO «Tehnograd-Društveni standard» Tuzla), 27. decembra 1990. godine, zaključili ugovor o zamjeni i dokupu stanova u cilju rješavanja stambenog pitanja apelanta i njegove porodice. Ovim ugovorom ugovorne strane su se saglasile da drugotuženi preda prvotuženom na raspolaganje garsonjeru koja se nalazi u Tuzli, Ulica Bratstva i jedinstva broj 9, u kojoj je stanovao apelant sa svojom porodicom, a da prvotuženi preda na raspolaganje drugotuženom dvosoban stan u izgradnji koji se nalazi u Tuzli, naselje Stupine B-8, VI sprat, stan broj 80 površine 57m2, a radi rješavanja stambenog pitanja apelanta i njegove supruge. Nadalje, drugotuženi je, na osnovu ovog ugovora, donio rješenje, broj 02-427/00 od 7. januara 1991. godine, kojim apelantu dodjeljuje na korištenje navedeni dvosoban stan u izgradnji, nakon čega se apelant sa svojom porodicom iselio iz stana koji je do tada koristio (garsonjera u ulici Bratstva i jedinstva broj 9), radi dodjele istog radnici prvotuženog, dok se on, čekajući da se dovrši predmetni stan koji mu je dodijeljen rješenjem od 7. januara 1991. godine, preselio u samački hotel «Tehnograd» Tuzla, gdje ga je zatekao rat, te je u maju mjesecu 1992. godine napustio Tuzlu i sa porodicom otišao u Bijeljinu, a potom u Srbiju. Također, slijedi da je prvotuženi 3. februara 1998. godine donio odluku o raskidu ugovora o zamjeni i dokupu stana od 27. decembra 1990. godine, a potom je sa četvrtotuženim i petotuženim zaključio prvo ugovor o udruživanju sredstava radi finansiranja i izgradnje stambeno-poslovnog objekta blok B-8 u naselju Stupine Tuzla od 5. februara 1998. godine i aneks tog ugovora od 5. februara 1998. godine, te na kraju i kupoprodajni ugovor kojim je predmetni stan prodao četvrtotuženom i petotuženom.

7. Kantonalni sud je konstatirao da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev apelanta ocijenio osnovanim. Naime, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu čl. 2. i 11. Zakona o stambenim odnosima već je samo posjedovao rješenje o dodjeli tog stana na korištenje. S druge strane, četvrtotuženi i petotuženi su na osnovu zaključenih ugovora sa prvotuženim (ugovora o udruživanju sredstava radi finansiranja proizvodnog programa, izgradnje stambeno-poslovnog objekta blok B-8 u naselju Stupine u Tuzli broj 451/98 od 5. februara 1998. godine i aneksa tog ugovora broj 2270/98 od 5. februara 1998. godine, te na kraju kupoprodajnog ugovora ) postali savjesni kupci i posjednici predmetnog stana. Njihova savjesnost se po samom zakonu pretpostavlja, a iz podataka spisa ne proizlazi da je apelant dokazao da su oni u momentu zaključenja navedenih pravnih poslova i stupanaja u posjed predmetnog stana bili nesavjesni, odnosno da su znali da se radilo o stanu koji je bio dodijeljen na korištenje apelantu. U konkurenciji takvih prava, i to apelanta koji posjeduje samo rješenje o dodjeli predmetnog stana i četvrtotuženog i petotuženog koji su zaključili naprijed navedene teretne ugovore sa prvotuženim, analognom primjenom člana 48. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jači su u pravu četvrotuženi i petotuženi koji se nalaze u posjedu predmetnog stana, zbog čega apelant ne može uspjeti sa zahtjevom za njihovo iseljenje iz tog stana. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da je pogrešno shvatanje prvostepenog suda da je ništav akt pravnog prednika prvotuženog od 3. februara 1998. godine kojim je raskinut ugovor o zamjeni i dokupu stanova od 27. decembra 1990. godine. Naime, navedeni ugovor je zaključen između pravnog prednika prvotuženog (DOO «Tehnograd-Visokogradnja « Tuzla) i pravnog prednika drugotuženog (DOO «Tehnograd-Društveni standard» Tuzla), pa su isti kao ugovorne strane imali pravo da u smislu člana 124, 125. i 126. Zakona o obligacionim odnosima raskinu ovaj ugovor. Prema podacima spisa, drugotuženi nije reagirao kada ga je prvotuženi tokom 1998. godine obavijestio da navedeni ugovor raskida, niti je tokom prvostepenog postupka, kao ugovorna strana, osporavao taj raskid. Stoga, ni apelant, navodi dalje Kantonalni sud, koji nije ugovorna strana tog ugovora, nije legitimiran da traži utvrđenje ništavosti akta prvotuženog od 3. februara 1998. godine kojim je raskinut ugovor o zamjeni i dokupu stanova od 27. decembra 1990. godine. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelant nema više ni pravni interes (član 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) za zahtjev usmjeren na utvrđenje da je zakonito rješenje drugotuženog od 7. januara 1991. godine kojim mu je dodijeljen na korištenje predmetni stan, a slijedom toga, ni pravni interes za zahtjev da se utvrdi da je stekao zakonito pravo da useli u stan i zaključi ugovor o korištenju stana. Kod ovakvog stanja stvari, apelant bi u odnosu na predmetni stan mogao eventualno samo da postavi obligaciono-pravni zahtjev ako smatra da je zbog raskida ugovora zaključenog između prvotuženog i drugotuženog pretrpio štetu.

8. Vrhovni sud je Presudom, broj Rev-474/05 od 23. februara 2006. godine, odbio kao neosnovanu reviziju apelanta protiv Presude Kantonalnog suda ističući da ne stoje revizione tvrdnje da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u smislu čl. 2. i 11. Zakona o stambenim odnosima. Vrhovni sud je naveo da je raskidom ugovora o zamjeni i dokupu stanova u cilju rješavanja stambenog pitanja apelanta i njegove porodice, zaključenog 27. decembra 1990. godine, između pravnih prednika prvotuženog i drugotuženog, otpao pravni osnov za dodjelu spornog stana, pa tako ni rješenje donijeto na osnovu tog ugovora o dodjeli stana na korištenje apelantu nema pravno dejstvo. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno drugostepeni sud zaključio da apelant nije ugovorna strana u ovom ugovoru, te da su ugovorne strane imale pravo da zaključeni ugovor raskinu u smislu čl. 124, 125. i 126. ZOO. Raskidom tog ugovora rješenje o dodjeli stana, donijeto temeljem ugovora, nije pravni osnov za zakonito useljenje apelanta u stan. Ovo utoliko prije što je vlasnik stana raspolagao stanom prodavši ga tuženim Damiru Piriću i Muradifu Piriću, koji su kao savjesni posjednici i suvlasnici stana jači u pravu u odnosu na apelanta, Imajući u vidu navode revizije Vrhovni sud je konstatirao da se i po ocjeni Vrhovnog suda odluka prvostepenog suda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer stan koji je predmet spora nije bio dom apelanta, niti je apelant na tom stanu stekao stanarsko pravo jer u njega nikada nije uselio. Vrhovni sud je zaključio da je apelant mogao tražiti stan na kojem je imao stanarsko pravo, eventualno naknadu štete koju je pretrpio raskidom ugovora između prvo i drugotuženog.

9. Apelant u apelaciji navodi da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i čl. 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog i Kantonalnog suda. Apelant smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno-pravne propise, što je rezultiralo i zakonitim usvajanjem njegovog tužbenog zahtjeva, naglašavajući da je prvotuženi poduzeo nezakonite radnje u svrhu raskida ugovora i raspolaganja sa spornim stanom u korist trećih lica, a da za to raspolaganje nije postojao zakonit pravni osnov, što je imalo za posljedicu gubitak njegovog prava na dom.

Odgovori na apelaciju

10. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju osporava navode apelacije i ističe da je sud u svojoj odluci obrazložio iz kojih razloga smatra da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđivanje svojstva nositelja stanarskog prava, zakonitost rješenja o dodjeli stana i utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana. Vhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, koja su zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

11. Kantonalni sud smatra navode u apelaciji neosnovanim i ostaje kod razloga iznesenih u svojoj presudi.

12. Prvotuženi osporava u cijelosti navode iz apelacije i ističe da apelant nije bio ugovorna strana u ugovoru o zamjeni stana i dokupu od 27. decembra 1990. godine, te nije bio legitimiran da traži poništenje akta kojim je raskinut navedeni ugovor o zamjeni i dokupu stanova. Također, ne samo da se nisu ispunili uslovi za dodjelu stana nego je kasnije, raskidom ugovora o zamjeni i dokupu stanova od 27. decembra 1990. godine između ugovornih strana, otpao pravni osnov za dodjelu apelantu spornog stana. Prvotuženi naglašava da u smislu čl. 124, 125. i 126. ZOO ugovorne strane imaju pravo da raskinu zaključeni ugovor, što su one «ex lege» i učinile. Prvotuženi smatra da apelant u smislu čl. 2. i

11. Zakona o stambenim odnosima nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, jer se nikad nije uselio niti zaključio ugovor o korištenju tog stana.

13. Četrvrtotuženi i petotuženi navode da su predmetni stan legalno kupili po tada važećoj tržišnoj cijeni i uredno platili gotovinom, po osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji stana i aneksa ugovora i time uz veliko odricanje obezbijedili minimalne uslove za život njihove porodice. Smatraju da u ovom predmetu nisu trebali biti uključeni kao učesnici u postupku, jer više od tri godine ni krivi ni dužni trpe presiju i maltretiranje, čime su ugrožena njihova ljudska prava a izloženi su i nepotrebnim troškovima.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

16. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da su Vrhovni sud i Kantonalni sud pogrešno primijenili materijalno pravne propise. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnogsuda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanjai primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud za svoje odlučenje dali jasno i precizno obrazloženje. Naime, razmatrajući žalbu protiv prvostepene presude Kantonalni sud je, ocijenio, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da nije pravilno primijenio materijalno pravo. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude

Vrhovni sud je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u nižestepenom postupku odbio kao neosnovanu reviziju, utvrdivši da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvpstepenu presudu i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, a dajući odgovor na pitanje apelantove revizije, potvrdio je da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Vrhovni i Kantonalni sud su za svoje odluke dali jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud konstatira da je apelant zajedno sa svojim punomoćnikom aktivno učestvovao u predmetnom postupku na tri nadležne instance pri čemu su ispitani svi njegovi navodi, koji su u suštini isti kao i navodi apelacije. Apelant je u predmetnom postupku imao priliku tražiti provjeru vjerodostojnosti postojećih dokaza kao i izvođenje svih novih za koje je smatrao da su relevantni za odlučenje u konkretnom postupku tj. za utvrđivanje svojstva nositelja stanarskog prava, zakonitost rješenja o dodjeli stana i utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana. Naime, nesporno je utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove za sticanje svojstva nositelja stanarskog prava koji su propisani čl. 2. i 11. Zakona o stambenim odnosima tj. da nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, da raskidom ugovora o zamjeni i dokupu stanova od 27. decembra 1990. godine u kojem apelant nije bio ugovorna strana, rješenje o dodjeli stana apelantu, donijeto temeljem navedenog ugovora, nije pravni osnov zazakonito useljenje u stan, da su kupci stana savjesni posjednici, te da je u tom smislu primijenjen i ZOO.

18. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su upredmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije odnosno da je došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji zahtjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na poštivanje doma

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao “dom”apelanta u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju “miješanje” u njegovo pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8 Evropske konvencije.

20. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, odluka broj U-8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).

21. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se sporni stan smatrati domom apelanta, Ustavni sud zapaža da je apelant nesporno dobio rješenje o korištenju spornog stana još u vrijeme kada njegova izgradnja nije bila okončana. Međutim, zbog izbijanja ratnih sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine i napuštanja Tuzle, apelant nikada nije zaključio ugovor o korištenju tog stana niti je ikada u njega uselio, odnosno bio u njegovom posjedu. Imajući to u vidu, proizilazi da apelant, zajedno sa drugim članovima svoga porodičnog domaćinstva, svoje svakodnevne životne aktivnosti nikada nije provodio i upražnjavao u spornom stanu čiju predaju u posjed traži. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelantov dom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te zaključuje, stoga, da osporenim odlukama nije došlo do povrede njegovog prava na poštivanje doma. Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropsku Konvenciju, tako da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

22. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant imao na raspolaganju i da je koristio sva propisana pravna sredstva, pa su njegovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek također neutemeljeni. Osim toga, nesporno je i da Kantonalni i Vrhovni sud u postupku odlučivanja o pravnim lijekovima koje je koristio apelant imaju punu jurisdikciju, što znači da mogu po propisanim pravnim lijekovima donositi meritorne obavezujuće odluke, što je i glavna karakteristika tzv. «remedijalne efektivnosti», kao jednog od elemenata instituta «efektivnog pravnog lijeka». Činjenica da apelantova žalba, a potom i revizija nisu rezultirali pozitivnim ishodom za apelanta, sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je apelacija i u vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1652/06 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio