Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3064/06 (E. R.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3064/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3064/06, rješavajući apelaciju Ešrefa Resulbegovića u postupku koji su nakon njegove smrti preuzeli Meliha, Sead i Namik Resulbegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ešrefa Resulbegovića u postupku koji su nakon njegove smrti preuzeli Meliha, Sead i Namik Resulbegović, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-06-000 015 od 11. septembra 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-598/01 od 28. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ešref Resulbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović i Maida Galijatović, advokati iz Sarajeva, podnio je, 14. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-06-000 015 od 11. septembra 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-598/01 od 28. oktobra 2005. godine. Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «zabranio prinudnu naplatu potraživanja utvrđenog pravosnažnom presudom Osnovnog suda, broj P-598/01 od 28. oktobra 2005. godine, sve do donošenja odluke povodom podnesene apelacije.»
2. Apelantovi punomoćnici su podneskom od 18. februara 2008. godine, uz dostavu odgovarajuće dokumentacije, obavijestili Ustavni sud o nastupanju apelantove smrti 20. januara 2008. godine. Istovremeno su i kao punomoćnici apelantovih zakonskih nasljednika supruge Melihe Resulbegović i sinova Seada Resulbegovića i Namika Resulbegovića podnijeli pismeni zahtjev Ustavnom sudu, pozivajući na član 65. Pravila Ustavnog suda, za preuzimanje nastavka postupka u zakonskom roku o ranije podnijetoj apelaciji, uz prijedlog da se povodom iste donese privremena mjera i udovolji zahtjevu apelacije. Obzirom na ovu činjenicu Ustavni sud je nakon smrti apelanta nastavio postupak.
3. Presudom Osnovnog suda, broj P-598/01 od 28. oktobra 2005.godine, obavezan je apelant da, kao prvotuženi-protivtužilac po tužbi Milana Tadića (u daljnjem tekstu: tužilac-protivtuženi), nakadi tužiocu-protivtuženom iznos od 6.055 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 31. oktobra 2005. godine pa do isplate, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 4.340 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istovremeno je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužilac-protivtuženi isplati iznos od 651,40 KM, sa zakonskom kamatom od podnošenja tužbe i naknadi troškove postupka od 8.490 KM. Također je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog u odnosu na tuženu Republiku Srpsku - Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Trebinje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica) i Općinu Trebinje-
Odjeljenje za urbanizam (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za urbanizam), a tužilac Milan Tadić je obavezan da ovim tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 800,00 KM u roku od 30 dana.
4. Presudom Okružnog suda, broj 015-0-Gž-06-000 015 od 11. septembra 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude, je između ostalog, navedeno da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tužiocu dodijeljen privremeni smještaj, kao raseljenom licu u prizemlju nedovršene kuće vlasništvo apelanta. Općina Trebinje je izdala tužiocu, kao raseljenom licu, putem Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom, Rješenje, broj 51-476-343/96 od 21. jula 1997. godine, da koristi apelantovu kuću. Općinski sekretarijat za urbanizam, građevinarstvo i stambeno komunalne poslove izdao je tužiocu Rješenje, broj 07-364-73/98 od 10. aprila 1998. godine, kojim mu je dozvoljeno dovršenje prizemlja predmetnog stambenog objekta. Nadležni organ Općine sačinio je zapisnik o stanju dijela kuće koji je dodijelio tužiocu na korištenje i sastavio predračun radova za dovršenje prizemlja kuće. Tužilac je radi privođenja namjeni stanovanja izveo neophodne radove na prizemlju istog objekta. Apelantu je, 31. oktobra 2001. godine, na osnovu zaključka o dozvoli izvršenja vraćena kuća u posjed. Prvostepeni sud je utvrdio, na osnovu provedenog dokaza vještačenjem, da je vrijednost radova iznosila 6.055,00 KM, te da su bili neophodni za privođenje prizemlja kuće svrsi stanovanja. Prvostepeni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u odnosu na apelanta, smatrajući da se njegova obaveza, temelji na članu 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i na članu 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (Sl. glasnik RS», br.39/03) i članu 27.a Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (Sl.glasnik RS», br.38/98-96/03, u daljnjem tekstu: ZPPZKNI).Okružni sud je ocijenio da je pravilna prvostepena odluka, ističući da su ispunjeni uslovi za primjenu navedenih odredaba materijalnog prava, jer je tužilac uložio lična sredstva i to na ime neophodnih troškova u apelantovu nepokretnost, a apelant je kao raniji vlasnik stupio u posjed svoje nepokretnosti.
5. Nadalje, Okružni sud je naveo da je tačno to da su Republika Srpska i njene općine pomagale određeni broj raseljenih lica, prije svega, u građevinskom materijalu, ali prema spisu nema nikakvih dokaza da je i tužiocu dodijeljen građevinski materijal ili plaćena radna snaga za izvođenje radova. Tu činjenicu koju je iznio apelant u svojoj žalbi bio je dužan i dokazati u skladu sa članom 7. ZPP. Okružni sud je naglasio da nije od značaja ni činjenica da je tužilac stupio u posjed apelantove kuće i izveo radove u prizemlju bez znanja i odobrenja apelanta kao vlasnika, jer se u konkretnom pravnom sporu ne mogu primijeniti odredbe poslovodstva bez naloga iz člana 224. ZOO. Pri tome, Okružni sud je istakao da je zbog ratnih okolnosti tužiocu, kao raseljenom licu, u skladu sa ZKNI («Sl.glasnik RS»,br.33/96), dodijeljena na korištenje apelantova imovina. Tužilac je morao uložiti u prizemlje kuće, koje je bilo nedovršeno, svoja lična sredstva da bi stvorio neophodne uslove za stanovanje. Ulaganje je izvršio na osnovu dozvole koju mu je izdala Općina u skladu sa članom 22. ZKNI, a ulaganje je bilo neophodno što je utvrđeno na osnovu izvedenih dokaza, prije svega na osnovu provedenog vještačenja i na osnovu zapisnika nadležnog organa Općine. Nadalje je istaknuto da nema mjesta prigovoru iz žalbe ni na odluku prvostepenog suda kojom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev za naknadu troškova koje bi imao rušenjem onoga što je tužilac izgradio na kući, a što po mišljenju apelanta nije za njega prihvatljivo. Međutim, Okružni sud je naveo da su radovi prema nalazu vještaka izvedeni prema standardima i da su prosječnog kvaliteta, te da je nesumnjivo da su vlasnici, pa i apelant, u određenom periodu bili lišeni svoje imovine i bili ograničeni u svojim pravima, na neki način i vrstom izvedenih radova od strane tužioca kao raseljenog lica (vlasnik izvedene radove često ne bi baš tako izveo), ali to je bilo u općem interesu i bilo je predviđeno zakonom radi zbrinjavanja raseljenih osoba. Iz smisla i cilja člana 27.a stav 1. ZPPZKNI proizlazi zaštita raseljenih osoba kojima je prestalo pravo korištenja tuđe imovine a izvršila su ulaganje sredstava u tu imovinu (kuće i stanovi) radi privođenja namjeni stanovanja. Takva zaštita, prema ovoj odredbi, ogleda se u pravu povrata uloženih ličnih sredstava i to od vlasnika.
6. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su odluke redovnih sudova rezultat «proizvoljnosti u primjeni pozitivno pravnih odredbi i to procesnog i materijalnog zakonodavstva od strane Okružnog i Osnovnog suda.» Također, apelant je naveo da su u vrijeme donošenja rješenja o dodjeli imovine na korištenje i odobrenja za izvođenje radova na apelantovoj imovini Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS i Općinski sekretarijat za urbanizam, građevinarstvo i stambeno komunalne poslove, kao drugotuženi i trećetuženi, znali da je zaključen Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, koji je garantirao pravo na imovinu i povrat iste. Po mišljenju apelanta «propusti drugotuženog i trećetuženog, ne opravdavaju tužioca, koji na tim propustima, donošenjem rješenja protivnih Ustavu, ne može zasnivati prava, niti stvoriti obaveze za apelanta.» Apelant je ukazao da je tokom postupka stalno tvrdio i dokazivao da je prizemlje stambenog objekta namjeravao pretvoriti u poslovni prostor i da mu je izvedenim radovima od strane tužioca nanesena šteta, jer mu izvedeni radovi ne donose nikakvu korist. Ove činjenice, koje predstavljaju sadržaj vlasničkog prava sud nije cijenio. Osim toga, izvedeni radovi prema nalazu vještaka građevinske struke su nekvalitetni i ne odgovaraju izvedenim radovima na spratu kuće.
7. Apelant je u zahtjevu za usvajanje privremene mjere naveo da «postoji opasnost da tužilac u izvršnom postupku izvrši naplatu potraživanja utvrđenog prvostepenom Presudom, sa zateznim kamatama, troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama, koja mu ne pripadaju, i time apelanta onemogući u ostvarivanju prava koja mu po zakonu pripadaju, ostvarivanje sadržaja vlasničkog prava, ugrozi egzistencijalni minimum apelanta i njegove porodice i time dovede do nastanka nesagledivih posljedica i štete koja se ne bi mogla nadoknaditi».
Odgovori na apelaciju
8. Okružni sud osporava navode apelacije smatrajući da sud nije povrijedio Ustav Bosne i Hercegovine i Evropsku konvenciju. Sud je za svoju odluku dao razloge u Presudi za koje smatra da su jasni i da ih nije potrebno posebno pojašnjavati. Okružni sud je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
9. Općinski sud također osporava navode apelacije, smatrajući da nije došlo do kršenja prava navedenih u apelaciji.
10. Tužilac u svom odgovoru na apelaciju ističe da apelant ne navodi razloge, činjenice i okolnosti na osnovu kojih smatra da je došlo do povrede njegovih prava. Smatra da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, jer je apelant pogrešno naveo pravni osnov iz pobijanih presuda, na osnovu kojeg je obavezan da tužiocu naknadi štetu. Naime, pravni osnov se nalazi u članu 27.a ZPPZKNI, kao i odgovarajućim odredbama ZOO i članu 21. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. Tužilac je ukazao da su povodom iste pravne stvari istog pravnog osnova isti sudovi u Trebinju donijeli istu presudu i u predmetu broj P-262/03 od 28. jula 2005. godine i presudu broj Gž-578/05 od 23. augusta 2006. godine, koju je i dostavio u prilogu. Tužilac je istakao da je neobično da navodnu podijeljenu odgovornost organa, koji su tužiocu dozvolili ulaganje u nekretninu i prije useljenja, apelant titulira kao propust, iako iz njegovih navoda proizilazi da isti prema navedenim ima pravo regresnog potraživanja u skladu sa odgovarajućim odrebama ZOO. Tužilac je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U odnosu na apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelacije odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, neuzimanje u obzir svih dokaza («jer izvedeni radovi ne donose nikakvu korist apelantu»), te proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Praksa Evropskog suda i Ustavnog suda ukazuje da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
14. U konkretnom slučaju, apelant je ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dva stepena. Okružni sud je imao u vidu član 27.a ZPPZKNI prema kome, lice čije je pravo privremenog korištenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema ZOO («Službeni list SFRJ», br. 29/78 i 39/85 i «Službeni glasnik Republike Srpske, br. 17/93 i 3/96). U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava licu iz stava 1., vlasnik ili nosilac stanarskog prava može u skladu sa ZOO namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili od davaoca stana na korištenje. Također, Okružni sud je imao u vidu i član 210. ZOO kao opće pravilo o povraćaju stečenog bez osnova. Okružni sud je dao detaljno obrazloženje svoje odluke i pri tome dovoljno jasno i precizno obrazložio svoje postupanje zašto je usvojio tužbeni zahtjev tužioca i izvršio primjenu navedenih zakonskih odredaba na konkretnu situaciju.
15. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta pobijanim odlukama Okružnog i Općinskog suda ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Što se tiče navoda apelanta da Okružni sud nije uzeo u obzir sve dokaze, Ustavni sud naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, što je isključivo uloga redovnih sudova. Također, apelant nije naveo nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su ZPPZKNI, ZOO proizvoljno ili nepravično primijenjeni kao i Zakon o parničnom postupku, na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant se također žali da je pobijanim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno zbog proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava, pogrešnog zaključka redovnih sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva i određivanju novčane naknade tužiocu. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje u dijelu koji se odnosi na pravo na pravično suđenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, nije neophodno razmatrati zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić