Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2318/06 (N. A.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prekid postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2318/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2318/06, rješavajući apelaciju Nikole Andačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Andačića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Široki Brijeg, broj 008-0-

Gž-06-000 200 od 7. juna 2006. godine, i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu, broj P-135/05 od 22. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Andačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljutog Doca, Općina Široki Brijeg, podnio je 28. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 008-0-

Gž-06-000 200 od 7. juna 2006. godine, i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-135/05 od 22. decembra 2005. godine. Apelant je 2. septembra 2006. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-135/05 od 22. decembra 2005. godine, JP «Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosna» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj), naloženo je apelantu kao tuženom da tužitelju na ime neovlašteno potrošene električne energije isplati iznos od 3.514, 71 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. jula 2004. godine pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 620, 00 KM, sve u roku od 30. dana i pod prijetnjom izvršenja . Općinski sud je obrazložio da je na temelju zapisnika o kontroli mjernog mjesta i priključka za električnu energiju od 21. maja 2004. godine utvrđeno da je apelant neovlašteno trošio električnu energiju u smislu člana 111. Općih uvjeta za isporuku električne energije, nakon čega je na mjernom uređaju (brojilu) stavljena kodirana plomba. Obzirom na to, šteta koju je učinio ovakvim nedozvoljenim radnjama, apelant je obavezan nadoknaditi je u skladu sa Zakonom o električnoj eneregiji, te mu je navedeni iznos koji je dužan da plati tuženom utvrđen na osnovu tarife, a u skladu sa članom 112. Općih uvjeta za isporuku električne energije. Općinski sud je također naveo da su u kokretnom slučaju bez uticaja za odlučenje bili navodi apelanta da on nije bio prisutan prilikom kontrole te da uposlenici tužitelja, koji su protivzakonito ušli u njegov posjed, nisu mogli na valjana način utvrditi stvarno stanje. Pored toga, Općinski sud je istakao da suprotno navodima apelanta nema mjesta prekidu postupka zbog podnošenja kaznene prijave od strane apelanta protiv uposlenika tužitelja, u skladu sa članom 379. stav 2. Zakona o parničnom postupku, tj. da se odluka po tužbenom zahtjevu može donijeti i prije nego što bude donesena odluka u kaznenom postupku.

3. Rješavajući po žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda, broj P-135/05 od 22. decembra 2005. godine, Kantonalni sud donio je presudu, broj 008-0-Gž-06-000 200 od 7. juna 2006. godine, kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio u cjelosti prvostepenu presudu.

4. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno izveo zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku, za što je dao valjane razloge, koje u cjelosti prihvata ovaj sud. Također je naveo da ne stoje navodi apelanta u žalbi da je prvostepeni sud počinio povredu postupka iz razloga što nije održao pripremno ročište u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je ponovio stav prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nema mjesta prekidu postupka zbog podnošenja kaznene prijave od strane apelanta protiv uposlenika tužitelja, jer se odluka po tužbenom zahtjevu može donijeti i prije nego što bude donesena odluka u kaznenom postupku.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijanog i procesnog prava, ističući da je sud trebao u skladu sa članom 12. Zakona o parničnom postupku sačekati donošenje pravomoćne presude u krivičnom postupku koji je pokrenuo protiv uposlenika tužitelja koji su bez njegovog prisustva ušli u njegovu kuću i izvršili mjerenje struje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant postavlja kao sporno pitanje da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni u konkretnom slučaju. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje prije svega da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U pogledu povrede prava na pravično suđenje, koja se po apelantu ogleda u tome što Kantonalni i Općinski sud nisu primjenili član 12. Zakona o parničnom postupku koji se odnosi na prethodno pitanje, te su donijeli odluke u parničnom postupku po tužbi tužitelja i obavezali apelanta na isplatu utvrđenog iznosa na ime neovlaštenog utroška električne energije, umjesto da su prekinuli navedeni postupak dok se ne donese odluka u kaznenom postupku koji je pokrenut protiv uposlenika tužitelja. Ustavni sud konstatira da je Općinski sud, a što je potvrdio i Kantonalni sud u žalbenom postupku, zauzeo stav da suprotno apelantovim navodima u konkretnom slučaju nema mjesta za prekid postupka, u smislu člana 379. stav 2. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku.

11. U kontekstu navedenog, budući da su Kantonalni i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ustavni sud podsjeća da je u parničnom postupku apelant imao procesnu poziciju tuženog, te da je aktivno učestvovao u predmetnom postupku, pri čemu su ispitani svi njegovi navodi, uključujući i navod koji se odnosi na prekid postupka dok se ne donese odluka o prethodnom pitanju. Ustavni sud smatra da su zaključci u odlukama Kantonalnog i Općinskog suda, jasno obrazloženi, te da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, navodi u apelaciji su suštinski isti kao oni koje je apelant isticao u postupku pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi protiv prvostepene odluke, a o tim navodima su se, kako je navedeno, izjasnili i Kantonalni i Općinski sud na način, koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. U pogledu navoda apelanta da je postupanjem sudova povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju , Ustavni sud nalazi da se ovi navodi, u suštini, ponovno svode na nezadovoljstvo radom sudova u pogledu toga da su isti pogrešno primijenili procesno pravo, jer osim navoda da je donesenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, apelant posebno ove navode ne obrazlaže. U suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se, dakle, na navodima o pogrešnoj primjeni procesnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim rješenjima na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje njegove imovine, te su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2318/06 (N. A.) | Sudska praksa | Aktio