Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1941/06 (J. H.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1941/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1941/06, rješavajući apelaciju Jusufa Hadžiavdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jusufa Hadžiavdića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini, broj Gž-517/04 od 12. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jusuf Hadžiavdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, koga zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnio je, 3. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-517/04 od 12. aprila 2006. godine.
2. Apelant je, 29. aprila 2002. godine, podnio tužbu Osnovnom sudu u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Akcionarskog društva „Metalno“ Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi) radi ispunjenja ugovorene obaveze. Presudom Osnovnog suda, broj P-213/02 od 15. aprila 2004. godine, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i tuženi je obavezan da mu na ime glavnog duga isplati iznos od 1.252,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 8. augusta 1996. godine pa do isplate, kao i da mu isplati iznos od 601,87 KM na ime ugovorene kamate na navedeni iznos glavnog duga, a za period od 8. augusta 1986. godine do 8. augusta 1996. godine. Pored toga, tuženi je dužan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.400 KM sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen.
3. Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude, između ostalog, naveo da je temeljem provedenih dokaza utvrdio da je apelant radi rješavanja svog stambenog pitanja sa OOUR „Instalacije“ RO „Univerzal“ Zvornik (u daljnjem tekstu: prednik tuženog), 11. augusta 1986. godine, zaključio ugovor kojim se obavezao da na ime kupovine stana u društvenoj svojini, a koji mu se dodjeljuje uplati iznos od 10% od vrijednosti stana, što iznosi 243.000. dinara, a prednik tuženog se obavezao da će navedeni iznos vratiti apelantu po isteku perioda od 10 godina uz kamatu od 4% godišnje. Osnovni sud je utvrdio da tuženi nakon 8. augusta 1996. godine, a kada je nastupio istek roka od 10 godina za vraćanje uplaćenih sredstava ličnog učešća apelanta, nije izvršio svoju ugovorenu obavezu prema apelantu, iz kojh razloga je sud obavezao tuženog, shodno odredbama člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO „Službeni list SFRJ“ br. 29/78 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03), na ispunjenje navedene ugovorene obaveze. Sud je utvrdio da iznos od 243.000. dinara koliko je uplatio apelant prema nalazu vještaka odgovara iznosu od 1.252,00 KM. Također, sud je prema nalazu vještaka utvrdio da ugovorena kamata od 4% godišnje za period od 8. augusta 1986. godine do 8. augusta 1996. godine iznosi 601,87 KM. Osnovni sud je ocijenio da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, obzirom da je ovaj iznos na ime ličnog učešća uplaćen na račun tužene u čijem sastavu je bio prednik tuženog, kao i prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja, konstatirajući da u konkretnom slučaju nije utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari protekao rok zastarjelosti potraživanja.
4. Na Presudu Osnovnog suda tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom, broj Gž-
517/04 od 12. aprila 2006. godine, žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev apelanta, kao neosnovan. U obrazloženju svoje presude Okružni sud je naveo da se na konkretan slučaj trebaju primijeniti i relevantne odredbe člana 35. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 72/07 - Prečišćen tekst), kojima je propisano da se sredstva koja se ostvare otkupom stanova uplaćuju na račun Fonda stanovanja Republike Srpske, i odredbe člana 25. citiranog zakona, kojom je između ostalog propisano da se na zahtjev kupca vrijednost stana umanjuje srazmjerno sredstvima koja je uložio u stan i to kao lično učešće za sticanje stanarskog prava. Sud je također naveo da su nakon zaključenja ugovora između apelanta i prednika tuženog, (11. augusta 1986. godine), a prije isteka roka za ispunjenje obaveze nastupile okolnosti koje otežavaju obavezu tuženog, a to su istovremeno i okolnosti zbog kojih se ne može ostvariti svrha ugovaranja, iz kojih razloga je “po samom zakonu“ raskinut ugovor zaključen 11. augusta 1986. godine između apelanta i prednika tuženog, zbog promijenjenih okolnosti (član 133. ZOO). Nadalje, Okružni sud je konstatirao da apelant navedenu pogodnost predviđenu Zakonom o privatizaciji nije isticao pri otkupu stana, a kako tuženi nije raspolagao sa stanom to i nije mogao naplatiti sredstva od otkupa stana koji je u vlasništvu apelanta, iz čega proizilazi da je apelant povrat sredstava mogao tražiti od Fonda stanovanja Republike Srpske, shodno odredbama člana 214. ZOO. Okružni sud je ocijenio da je osnovan prigovor tuženog da nije pasivno legitimisan u ovom sporu. Zbog naprijed navedenih razloga Okružni sud je uvažio žalbu tuženog, prvostepenu presudu preinačio, i tužbeni zahtjev apelanta odbio.
5. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno proizvoljnoj primjeni zakona od strane Okružnog suda, jer se tuženi u toku postupka pred Osnovnim sudom nije pozivao na bilo kakve promijenjene okolnosti, predviđene članom 133. ZOO, niti je o ovoj činjenici Osnovni sud raspravljao. Pored navedenog, prema tvrdnji apelanta, pogrešna primjena materijalnog prava je kao posljedicu imala i povredu prava na imovinu, jer uplaćena novčana sredstva na ime ličnog učešća u kupovini predmetnog stana predstavljaju njegovu imovinu .
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant je naveo da je osporenom presudom došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje jer je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant navodi da je neosnovan stav Okružnog suda da je Ugovor o uređenju prava i obaveza povodom udruživanja sredstava za stambenu izgradnju od 11. augusta 1986. godine, po samom zakonu raskinut zbog promijenjenih okolnosti predviđenih članom 133. ZOO, jer se u toku postupka tuženi nije pozivao na bilo kakve promijenjene okolnosti, niti je u toku postupka o ovoj činjenici raspravljano. Dalje, smatra da mu je Okružni sud odlučujući o zahtjevu koji nije bio predmet žalbe tuženog, uskratio mogućnost da iznese dokaze i razloge kojim ovakav stav osporava, i ističe da je sud svoju odluku donio izvan predmeta spora. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).
9. Ustavni sud podsjeća da prema odredbama čl. 224. stav 1. tačka 5. i 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) drugostepeni sud može preinačiti osporenu presudu ako smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim, toga prema odredbama člana 221. citiranog zakona sud po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne i precizne razloge na kojima temelji svoju pravnu ocjenu za primjenu materijalnog prava na konkretnu pravnu situaciju, odnosno zadovoljio je standarde propisane članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema dokaza ili činjenica koji bi ukazali da su kršenja prava na koje se poziva vjerovatna ili moguća. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Osim toga, apelant navodi je naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da se navodi apelanta o povredi prava na imovinu, svode na iste razloge zbog kojih je apelant naveo i povredu pravu na pravično suđenje, a u kontekstu elaboracije ovih navoda u prethodnim tačkama, Ustavni sud je zaključio da su i navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić