Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2234/06 (A. Ć)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2234/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2234/06, rješavajući apelaciju A. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. Ć. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu, broj 005-0-KŽ-06 000 009 od 22. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu, broj 045- 0-K-06-000 002 od 27. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, podnio je, 21. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 005-0-KŽ-06 000 009 od 22. maja 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 045-0-K-06- 000 002 od 27. marta 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Goraždu , broj 045-0-K-06-000 002 od 27. marta 2006. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), za koje mu je primjenom člana 62. citiranog zakona, izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, a koja se neće izvršiti ako apelant za vrijeme od jedne godine ne učini novo krivično djelo. Istom presudom apelant je obavezan da na ime paušala sudu plati 30,00 KM u roku od 15 dana. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, saslušanjem svjedoka, uvidom u Odluku o izmjeni i dopuni Odluke o izmjenama naziva ulica, trgova, mostova i ustanova na području Općine Goražde, broj 01-02-2875 od 19. oktobra 2005. godine, te uvidom u zapisnik o uviđaju i fotodokumentaciju MUP-a Goražde, utvrdio da je apelant 26. novembra 2005. godine, tablu na kojoj je bio natpis na mostu „Most Alije Izetbegovića“, poprskao sa sprejom crne boje, te na taj način oštetio tuđu stvar koja je izložena za javnost i koja služi za javne potrebe.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj 005-0-KŽ-06 000 009 od 22. maja 2006. godine, žalba apelanta odbijena je kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo i pri tome nije učinio povrede odredaba Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Sud je također zaključio da izrečena uvjetna osuda u cjelosti odgovara težini učinjenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti apelanta, te da su u cjelosti ispoštovana pravila o odmjeravanju krivičnih sankcija prema ZKP-u FBiH.

4. Apelant je naveo da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i član 17. Evropske konvencije. Povrede navedenih prava apelant nije posebno obrazložio.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud naglašava da se član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije odnose na slobodu izražavanja. Prema navodima apelacije apelant se žali na presudu Kantonalnog i Općinskog suda kojim je oglašen krivim zbog krivičnog djela oštečenja tuđe stvari iz člana 293. stav 2. KZ FBiH, koje je počinio tako što je tablu na kojoj je bio natpis na mostu „Most Alije Izetbegovića“ poprskao sa sprejom crne boje, te na taj način oštetio tuđu stvar koja je izložena za javnost i koja služi za javne potrebe.

8. Ustavni sud smatra da navedene činjenice nemaju takva svojstva da bi mogle nedvosmisleno opravdati tvrdnju o postojanju povrede navedenog prava. Posebno zbog uopćene i neargumentirane tvrdnje o povredi ovih prava, gdje predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu opravdati takvu tvrdnju. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu povrede prava na slobodu izražavanja iz član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Apelant se također žali i na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

10. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakve dokaze kojim bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi žalbe apelanta o povredi prava o zabrani zloupotrebe prava i sloboda propisanih Konvencijom i njihovog ograničavanja u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osim paušalnog navoda o kršenju prava iz navedenog člana, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili apelantove navode. Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2234/06 (A. Ć) | Sudska praksa | Aktio