Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3075/06 (S. M.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3075/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3075/06, rješavajući apelaciju Sadika Marmarca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadika Marmarca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Kž- 06-000 071 od 26. maja 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Derventi, broj K-13/02 od 23. novembra 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sadik Marmarac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Hajrudin Helić, advokat iz Gračanice, podnio je, 14. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Kž-06-000 071 od 26. maja 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-13/02 od 23. novembra 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 28. novembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj K-13/02 od 23. novembra 2005. godine, koja je potvrđena osporenom Presudom Okružnog suda, broj 013-0-Kž-06-000 071 od 26. maja 2006. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 2. istog člana Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 6 mjeseci. Prvostepeni sud je utvrdio da je dokazanao da je apelant, 22. jula 2001. godine, upravljajući putničkim vozilom magistralnim putem Derventa – Slavonski Brod, vozeći brzinom većom od dozvoljene, prešao na lijevu polovinu kolovoza, a zatim zbog neprilagođenje brzine uslovima i stanju na putu sletio u odvodni kanal s desne strane kolovoza u pravcu kretanja. Tom prilikom, usljed udara i prevrtanja vozila na krov, troje saputnika u vozilu su zadobili tešeke tjelesne povrede usljed kojih je dvoje od njih umrlo. Prvostepeni sud je ove činjenice utvrdio na osnovu dokaza provedenih u toku postupka, uključujući i nalaz vještaka saobraćajne struke, kojem je odbrana apelanta prigovorila smatrajući da do saobraćajne nesreće ne bi došlo da je na nadvožnjaku, na kojem se dogodila, postojala zaštitna ograda. Međutim, prvostepeni sud je obrazložio da je vještak na glavnom pretresu u cijelosti otklonio ovakvu mogućnost, «precizno i decidirano određujući putanju vozila koja je takva da eventualno postojanje zaštitne ograde ne bi spriječilo do do nesreće dođe». Također, prvostepeni sud je odbio kao neosnovanu i tvrdnju odbrane da prilikom nesreće nije došlo do prevrtanja vozila, te da je vozilo pomjerano prije uviđaja, budući da su te tvrdnje suprotne izvedenim dokazima.

3. Određujući visinu sankcije, Osnovni sud je uzeo u obzir da apelant nije ranije kažnjavan, zatim njegove porodične prilike, da niko od oštećenih nije bio zainteresovan za njegovo krivično gonjenje i kažnjavanje niti su postavili imovinsko-pravni zahtjev kao i vrijeme od četiri i po godine koje je proteklo od saobraćajne nezgode u kojem apelant nije počinio novo krivično djelo. Također, Osnovni sud je obrazlažući izrečenu sankciju naveo da je ona adekvatna težini počinjenog krivičnog djela, te da će se njom postići svrha kažnjavanja kako sa aspekta generalne, tako i sa aspekta specijalne prevencije.

4. Okružni sud je u svojoj odluci zaključio da su žalbeni navodi apelanta protiv prvostepene presude neosnovani. Naime, Okružni sud je, prije svega, utvrdio da u konkretnom slučaju nije bilo bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, odnosno procesnog karaktera. Okružni sud je zaključio da navodi apelanta o bitnim povredama postupka nisu argumentovani, te da se na taj način ustvari pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno pravilnost ocjene izvedenih dokaza, ali da su žalbeni navodi apelanta u tom pravcu paušalni i neargumentovani. Osim toga, Okružni sud je utvrdio da su prvostepenom presudom dati zadovoljavajući i prihvatljivi razlozi za odluku o kazni, ističući da je prvostepeni sud, prilikom izbora vrste i visine kazne, cijenio sve okolnosti, te da je za svoju odluku o kazni dao zadovoljavajuće i prihvatljive razloge koje u cijelosti prihvata i Okružni sud. Okružni sud je naročito ukazao da je prvostepeni sud na strani apelanta cijenio brojne olakšavajuće okolnosti, dok otežavajuće okolnosti nije ni pronašao. Na osnovu takve ocjene, kako je obrazložio Okružni sud, prvostepeni sud je pravilno zaključio da će se izrečenom kaznom u potpunosti postići i opšta i specijalna zakonska svrha kažnjavanja, te da takva sankcija u cijelosti odgovara težini i opasnosti počinjenog krivičnog djela koje je za posljedicu imalo smrt dvije osobe i tešku tjelesnu povredu treće osobe. Okružni sud je na osnovu ovakve analize zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta o tome da bi se uslovnom osudom kao upozoravajućom sankcijom mogli postići isti ciljevi, tj. preventivni utjecaj na druge potencijalne učinioce da ne čine ovakva krivična djela.

5. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju svoje apelacije, apelant navodi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a smatra i da je došlo do bitne povrede odredaba krivičnog postupka. U tom pravcu, apelant navodi da se u presudama ne navodi koje je to odredbe ZOOBS-a apelant prekršio, zatim da iz spisa ne proizlazi da je na dijelu puta na kojem je došlo do saobraćajne nesreće postojalo ograničenje brzine kretanja, kao i da na tom dijelu puta nije bilo zaštitne ograde i da je nagib puta pogrešan, zbog čega je i došlo do saobraćajne nezgode odnosno do većih posljedica i smrti drugih osoba. Apelant također smatra da su «posljedice samog djela veoma teško pogodile samog [apelanta] jer su u vozilu poginuli njegovi najbolji prijatelji», te da su zbog toga postojali uslovi za «primjenu instituta oslobađanja od kazne».

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, apelant samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je u cijelosti razmotrio Okružni sud i koji je za svoje zaključke dao jasno obrazloženje. Naime, u postupku koji apelant osporava izvedeni su svi predloženi dokazi koje je prvostepeni sud cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi. Također, razmotreni su i prigovori koje je apelant iznio na nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke o uzrocima i načinu nastanka saobraćajne nezgode, vještak je u vezi s tim saslušan na glavnom pretresu, a apelant je imao mogućnost da ga unakrsno ispita. Okružni sud je također ocijenio da je postupak proveden bez bitnih povreda zakona, te da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a o tome je dao zadovoljavajuće obrazloženje. Također, u cijelosti su razmotreni i žalbeni navodi apelanta o izrečenoj sankciji, a Ustavni sud zapaža da su i Osnovni i Okružni sud pitanje sankcije detaljno analizirali i obrazložili, te da njihova obrazloženja ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti. Ustavni sud ukazuje da, osim ponavljanja žalbenih navoda, apelant ne navodi konkretno bilo šta drugo što bi moglo ukazati na eventualno kršenje principa koji su neodvojivi elementi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ili na nepoštivanje bilo koje od minimalnih garancija u krivičnom postupku iz st. 2. i 3. istog člana, niti su takve povrede očigledne. Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a kako je već rečeno u osporenim odlukama ne može se pronaći bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, ili da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. Evropske konvencije.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3075/06 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio