Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3199/06 (Z., R., S. i D. V.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3199/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3199/06, rješavajući apelaciju Zorke Vukoman i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorke, Radmile, Saše i Dragana Vukoman podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 179 od 15. septembra 2006. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2444/03 od 25. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zorka, Radmila, Saša i Dragan Vukoman (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Novog Grada, podnijeli su, 27. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 179 od 15. septembra 2006. godine i presude Okuržnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2444/03 od 25. novembra 2005. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanata je, 5. decembra 2006. godine, zatraženo da apelaciju dopune. Apelanti su dopunili apelaciju 25. januara 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-186/00 od 30. aprila 2003. godine, obavezano je Ministarstvo odbrane - Vojska Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima, radi gubitka člana uže porodice, naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od po 9.000 KM sa kamatama i troškovima postupka. Presudom Okružnog suda broj Gž-2444/03 od 25. novembra 2005. godine, uvažena je žalba tužene, pa je prvostepena presuda preinačena tako što su apelanti odbijeni s tužbenim zahtjevom. U obrazloženju ove presude, Okružni sud je naveo da je tužena tokom prvostepenog postupka isticala prigovor zastare potraživanja, ali da je prvostepeni sud taj prigovor odbio. Međutim, Okružni sud je zaključio da je prigovor zastare potraživanja osnovan. Naime, Okružni sud je naveo da vrijeme zastarjelosti potraživanja naknade štete počinje teći od kada ja oštećeni doznao za štetu i štetnika, kako je to propisano članom 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ovo važi i u slučaju «ako se buduća šteta može sagledati zajedno sa sadašnjom, ako je ona već sada po redovnom toku stvari izvjesna». To znači, kako je obrazložio Okružni sud, da je nematerijalna šteta nastala, ali da njeno trajanje i posljedice nisu prestali, zbog čega se ta šteta u određenom obliku trajnije ili trajno ispoljava. U tom smislu, Okružni sud je zaključio da je nesporno da apelanti i u vrijeme presuđenja trpe i da će ubuduće trpjeti duševne bolove zbog smrti bliskog lica, ali i u takvom slučaju rok za zastaru počinje teći od dana saznanja za štetu.

3. Dalje, Okružni sud je naveo da je u vrijeme pogibije bliskog srodnika apelanata bila proglašena ratna opasnost, a kasnije ratno stanje, koje je ukinuto Odlukom Narodne Skupštine Republike Srpske br. 02-732/96 od 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik RS» broj 15/96). Članom 1. Zakona o rokovima u sudskom i upravnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 1/94 – posebno izdanje) bilo je propisano da rokovi za podnošenje tužbe u parničnom postupku prestaju teći za vrijeme ratnog stanja za lica i protiv lica koja su u vojnoj službi. Okružni sud je obrazložio da je Vrhovni sud usvojio šire shvatanje pomenute odredbe tako da je ovu odredbu analogno primjenjivao ne samo na lica koja su u vojnoj službi, već i na druga lica, koja zbog ratnih dejstava nisu mogla pokrenuti sudski postupak i to kako za vrijeme rata, tako i za vrijeme neposredne ratne opasnosti. Okružni sud je konstatovao da su apelanti tužbu sudu podnijeli 13. septembra 2000. godine, što znači nakon proteka roka od tri godine iz člana 376. ZOO, računajući od dana prestanka neposredne ratne opasnosti. Budući da su apelanti tokom prvostepenog postupka izjavili da nisu podnosili tuženoj vansudski zahtjev za naknadu štete u periodu prije podnošenja tužbe, Okružni sud je zaključio da se ne može govoriti o tome da je tok zastare nekom radnjom prekinut u smislu člana 388. ZOO. Stoga je Okružni sud zaključio da je potraživanje apelanata zastarjelo.

4. Vrhovni sud je, osporenom presudom broj 118-0-Rev-06-000 179 od 15. septembra 2006. godine, reviziju odbio. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani revizioni prigovori da potraživanje naknade štete po osnovu duševnog bola ne može zastarjeti, jer taj bol u pravilu nikad ne prestaje. Naime, Vrhovni sud je ukazao da nematerijalna šteta obuhvata kako pretrpljene bolove tako i buduće duševne bolove, te da u tom smislu predstavlja cjelinu za koju se dosuđuje, u pravilu, jedinstvena naknada. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da nije sporno da su apelanti za smrt bliskog lica saznali onog dana kad je njihov srodnik poginuo, 14. decembra 1994. godine, te je istakako da je duševna bol zbog smrti bliskog lica trajnog karaktera, ali da su apelanti, već u momentu saznanja za smrt bliskog lica znali da će duševna bol trajati do kraja njihovog života. Međutim, s obzirom na odredbe člana 376. stav 1. ZOO i činjenicu da je tužba podnesena nakon proteka roka od tri godine nakon prestanka ratnog stanja, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepenom presudom pravilno utvrđeno činjenično stanje i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim «pravo na život i pravo na ličnu slobodu i sigurnost». Apelanti nisu posebno obrazložili ove navode, osim što su naveli da je propisima Republike Srpske propisano pravo na naknadu nematerijalne štete u ovakvim slučajevima, te da i dalje smatraju da je njihova tužba podnesena blagovremeno.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju, prema suštini navoda iz apelacije, apelanti smatraju da su sudovi osporenim presudama pogrešno riješili pitanje zastare potraživanja naknade štete. Ustavni sud ukazuje da su ovo činjenična pitanja, a apelanti smatraju da u vezi s tim zakonski propisi nisu pravilno primijenjeni. Ovo dalje znači da apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, niti je Ustavni sud nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava apealnta (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U vezi s pitanjem zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

10. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelanata da svoje ponašanje prilagode važećim propisima i da tužbu za naknadu štete podnesu u rokovima utvrđenim u ZOO. Također, Ustavni sud smatra da su i Okružni i Vrhovni sud dali jasne i razumljive razloge za svoje odluke. Naime, u konkretnom slučaju Okružni i Vrhovni sud su pažljivo ispitali istaknuti prigovor zastare potraživanja, pa su kao početak roka zastare računali datum prestanka ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, kao povoljniji za apelante, a ne stvarni datum saznanja za štetu i njen obim. Međutim, čak i kod takvog računanja roka zastare, sudovi su utvrdili da su apelanti propustili tužbu podnijeti u zakonom propisanom roku. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelanti u svojoj apelaciji samo ponavljaju navode koje su već isticali u reviziji protiv drugostepene presude, a koje Vrhovni sud razmotrio i o čemu je dao jasno i detaljno obrazloženje.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. Evropske konvencije. Stoga, je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Apelanti se, također, žale da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na život i pravo na ličnu slobodu i sigurnost ličnosti. Međutim, Ustavni sud smatra da nema ništa u konkretnom predmetu što bi pokrenulo pitanja u vezi s pravima na koja se apelanti pozivaju. Stoga proizlazi da apelanti u odnosu na ova prava nemaju opravdan zahtjev, pa je apelacija i u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

13. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3199/06 (Z., R., S. i D. V.) | Sudska praksa | Aktio